Kako sam zavoleo klonove?

O zabrani kloniranja kao tipičnoj politikantskoj besmislici i članu 24 novog Ustava republike Srbije. Šta je to “ljudsko biće”?

Piše: Milan M. Ćirković

Život

Izvor: B92

Petak, 08.12.2006.

17:16

Default images

Ne slažem se sa većinom stavki našeg novog i nadasve dragog ustava, počev od neotuđivosti Kosova, preko republikanskog uređenja, nacionalističkog određenja “države srpskog naroda”, pa do mandata predsednika, infantilne zakletve, direktnih izbora, odredbi o suspenziji prava, autonomiji i slično. Ali, jedna stavka mi je naročito draga zbog svog naučnofantastičnog karaktera. Kao starom fanu žanra, teško je odoleti a ne prozboriti par reči o bizarnoj zabrani ni manje ni više nego –kloniranja! Dakle, dotični član 24 glasi: “Ljudski život je neprikosnoven. U Republici Srbiji nema smrtne kazne. Zabranjeno je kloniranje ljudskih bića”.

O smrtnoj kazni ćemo nekom drugom prilikom, mada se i tu može svašta reći. Međutim, odredba o kloniranju je neverovatno bizarna i zabavna, te joj vredi posvetiti malo pažnje. Mada ne pretendujem da budem stručan za biotehnologiju, ipak sumnjam da su ustavopisci išta stručniji od mene u tom pogledu, a o ogromnoj većini onih koji su se o ovom pravnom aktu tako svečano izjasnili da ne govorim. Mada su domaći pravnici najverovatnije sve informacije o kloniranju dobili od Džordža Lukasa, ili u najboljem slučaju Majkla Krejtona, a ne iz radova i monografija Džejmsa Votsona, Frensisa Krika, Dejvida Erenfelda i drugih molekularnih biologa i genetičara koji su se u većoj ili manjoj meri doticali ovog pitanja, onda i mi možemo o tome ovde da dovoljno ozbiljno prodivanimo.

Zašto je zabrana kloniranja tipična politikantska besmislica?

DNK zavojnica
Obaška što, za početak, ustav ne pravi razliku između različitih vidova kloniranja, a pre svega dve osnovne kategorije – terapeutskog i reproduktivnog kloniranja, što je alfa i omega čitavog problema. Odmah treba naglasiti da je terapeutsko kloniranje u potpunosti deo mainstream medicinskog istraživanja i predstavlja jedinu nadu za lečenje oko 1800 različitih neizlečivih bolesti koje se manifestuju na molekularnom nivou. U čitavoj poplavi debata o tom ozbiljnom pitanju, priznajem da još nisam naišao ni na jedan potpuno čvrst, racionalan i logičan argument zašto bi kloniranje ma kog tipa trebalo da bude zabranjeno. Dakle, govorimo o samom kloniranju, a ne o greškama, problemima i zloupotrebama te tehnologije. O zloupotrebi vidi dole, a što se grešaka i problema tiče, to se svakako ne može pravno zabraniti u slučaju kloniranja ništa više nego što se mogu zabraniti saobraćajne nesreće ili nesreće u hemijskoj industriji, poput katastrofe u Bopalu 1984. godine, od koje ljudi umiru i danas, a kumulativni broj žrtava se meri stotinama hiljada – što je mnogo bolji razlog da se nešto zabrani, samo šta?

Razumno je propisati kazne, pa i najstrožije, za nemar ili zloupotrebu. Potpuno je nerazumno zabranjivati čitavu jednu tehnologiju. Jedan pokušaj da se ovaj stav u ustavu opravda učinjen je u listu “Vreme” (broj 825), ali je i on nažalost prilično neubedljiv i pisan sa očigledno pristrasnog (antikloniranja) stanovišta. Ni izjave ministra u ostavci Tomice Milosavljevića, ni doktora Miodraga Stojkovića, našeg poznatog eksperta za biotehnologije ne pružaju nikakve realne argumente, samo deklaracije. “Mislim da stvarno ne postoji medicinski razlog za reproduktivno kloniranje”, citira autor članka dr Stojkovića. Ovo svakako ne može biti argument za zabranu ništa više nego što stav “Mislim da ne postoji kulinarski razlog za pripremanje sladoleda sa belim lukom” opravdava zabranu ovakvog kulinarskog eksperimentisanja.

Slično je i sa svim drugim “argumentima” navođenim u literaturi: u najboljem slučaju, oni se svode na izlišnost i irelevantnost ove tehnologije, dok u najgorem klizaju direktno u najvulgarniju religijsku propagandu. Priča o tome kako je važno da se zabrani kloniranje da bi se izbeglo da Srbija bude “eksperimentalni poligon” za razne hohštaplere, senzacionaliste i prevarante zvuči kao tipična teorija zavere, a u svakom slučaju nije nikakvo opravdanje za ustavnu zabranu; baš kao što ustavom (korektno) nije zabranjeno sklapanje nuklearnog oružja na teritoriji Srbije, a opet ima sasvim dovoljan spektar mogućnosti kako da se ova neugodna pojava (o kojoj su svojevremeno sanjali Kardelj i Ranković) izbegne – i retko ko zbog toga gubi miran san zar ne?

Na stolu mi stoje dve skorašnje knjige koje se jednim delom dotiču ove i sličnih tema, Redesigning Humans, prof. Gregorija Stoka (Gregory Stock), direktora Instituta za medicinu, tehnologiju i društvo na UCLA (Houghton Mifflin, Boston, 2002), te Citizen Cyborg, prof. Džejmsa Hjuza (James Hughes) sa Univerziteta Hartford u Konektikatu (Westview Press, Cambridge, 2004), i istaknutog transhumanističkog aktiviste. Posebno je značajno da ova potonja nosi podnaslov Why democratic societies must respond to the redesigned human of the future. Ove dve knjige (izabrane slučajno u brzorastućem minižanru) svaka na svoj način nas uvode u budućnost koja je već počela, a koje se ne treba plašiti: budućnost u kojoj će veliki broj, ako ne i sve bebe biti designer-babies, i u kojoj će čovek konačno preuzeti od nasumične prirodne selekcije kontrolu nad sopstvenom biološkom sudbinom.

Ovo nije ništa novo: na svoj način o tome su govorili i tome se radovali veliki vizionari sa početka XX veka: H. Dž. Vels, Olaf Stejpldon, Džon Holdejn, naš Nikola Tesla, Konstantin Ciolkovski i mnogi drugi. Što je njihov glas danas nedovoljno prisutan u kulturnom i javnom životu odraz je uskogrudosti i egocentrizma savremenog čoveka. Stok i Hjuz se slažu u onom ključnom: revolucionarne biotehnologije su nešto sa čim se treba hrabro suočiti i što treba prihvatiti i upotrebiti na opšte dobro, a ne nešto pred čime se treba sklanjati u mrak mistifikacija i zabrana. Oni se ne bave u toj meri kloniranjem, s obzirom da je kloniranje za njih uveliko irelevantno zbog toga što je ono najmanja i najkonzervativnija među novim biotehnologijama. Zašto klonirati postojeće jedinke, kada će se vrlo uskoro buduće jedinke moći dizajnirati po želji?

Pošto je kod nas, kao i u svakom autoritarnom modelu društva, maltene pavlovskim refleksom uspostavljenim još negde od 1941. godine sve što je zabranjeno okruženo gotovo sakralnom barijerom neupitnosti, nalazimo se u idiotskom položaju da ne govorimo o prednostima, manama, značaju i ostalim osobinama samog procesa kloniranja, već o zabrani.

Ovo što sledi samo je izvod iz daleko dužeg spiska mogućih razloga (recimo dve pomenute knjige daju bar još desetak dodatnih, ali gde bismo mi bili kad bi srpska politička i pravna kvazielita čitala knjige). Zašto je, dakle, zabrana kloniranja tipična politikantska besmislica?

1. Zato što je nedovoljno dobro definisana.

Šta je to “ljudsko biće”? Nigde u genijalnom tekstu najbolje knjige na Sajmu knjiga nisam naišao na definiciju ljudskog bića. Za većinu stavova i propisa to je irelevantno, ali ovde zasigurno nije. Da li je embrion ljudsko biće? Da li je određeni skup ljudskih ćelija ili određeno ljudsko tkivo ili skup tkiva ljudsko biće? Ako počnemo od jedne ćelije i dodajemo ćeliju po ćeliju, u konačnom vremenu ćemo doći do celine ljudskog bića – ali gde ćemo povući crtu? Jer, možemo u misaonom eksperimentu krenuti i unatrag i onda niko neće negirati da ako čoveku uklonimo jednu, dve ili deset ćelija (recimo prilikom kupanja), on i dalje ostaje ljudsko biće. Bar od “Mletačkog trgovca” naovamo znamo da se jedna funta ljudskog mesa može i ovako i onako tumačiti. Ovo je primer onog problema koji se u ozbiljnoj analitičkoj filozofiji zove argument “klizavog nagiba” (engl. slippery-slope argument) i odnosi se na sve situacije u kojima ne postoji kristalno jasna definicija onoga o čemu se govori. (Naravno, prezir domaćih institucija, a naročito pravnih, prema logici i analitičkom rasuđivanju je odavno poznat.) Ovo ima za posledicu da je odgovarajućom ad hoc definicijom ljudskog bića moguće ne samo zabraniti abortus, već i zabraniti terapeutsko kloniranje (tzv. stem-cell research) koji je po opštem konsenzusu budućnost medicine. Ako je čak i Nensi Regan (čijem konzervativizmu valjda ni egzemplari srpskog političkog kloniranja poput premijerovih savetnika ne bi imali šta prigovoriti) apelovala na intenziviranje istraživanja u domenu terapeutskog kloniranja, izjavivši da bi to verovatno produžilo život Roniju, po kom osnovu se sad gospoda Lončar, Hiber & Co. prave “veći katolici od Pape”?

2. Zato što je antitetična istorijskom iskustvu.

Ovca Doli
Istorija razvoja biotehnologija i njihovih primena u reprodukciji nam ukazuje na upravo suprotno. Pre tridesetak godina, ko se ili seća ili pogleda press-clipping tog doba, podigla se cela oluja protesta protiv postupka in vitro fertilizacije i posledičnih “beba iz epruvete”. Ista retorika, iste tabloidne bljuvotine koje se danas čuju protiv kloniranje: ko su ljudi da se igraju boga, visoki rizici, “vrli novi svet” na pragu, diskriminacija, segregacija, zloupotreba nauke, nemoralni naučnici, sumrak civilizacije, itd. isl. A šta imamo danas? Prema Stoku, samo tokom 1998. godine samo u SAD je rođeno oko 28 hiljada “beba iz epruvete”. Te stvari se rutinski rade i kod nas, ne predstavljaju po opštem konsenzusu ikakvu opasnost, ne ostavljaju ikakve posledice, već usrećuju desetine i stotine hiljada roditelja čiji bi život inače bio toliko siromašniji i bolniji. Jesmo li izvukli neku pouku? Hoćemo li ikada naučiti nešto iz istorijskog iskustva?

3. Zato što je nelogična

Ako je poenta da se zabrani tehnologija potencijalno opasna po ljudski život, onda bi se to i moglo razumeti; jedina nevolja je u tome što onda ne treba  biti previše mudar da bi se postavilo pitanje zašto bi neko otpočeo taj humanistički projekat sa tako egzotičnom tehnologijom kao što je kloniranje, a ne sa nekom čije su opasnosti daleko bolje poznate i dokumentovane? Recimo sa vatrom i točkom. U vremenu koje je prosečnom čitaocu potrebno da pročita ovaj tekst, na našoj planeti je prosečno 7 ljudi izgubilo svoj “neprikosnoveni” život kao posledica inter alia tehnologije točka, a 2-3 su poginula zbog rizične tehnologije manipulisanja vatrom. A da njih ipak prvo zabranimo? (Već vidim trijumfalistički osmeh predstavnika srpske političke kvazielite kako u nekoj budućoj iteraciji ustavne histerije objašnjavaju formalno-pravno utemeljenje člana XYZ: “U Republici Srbiji zabranjen je točak.”)

4. Zato što je kratkovida i neuka.

Malo šta je neprijatnije i odvratnije nego kada se dve sukobljene strane u nekom sporu slože oko nečega što je očigledno pogrešno. A to pogrešno jeste podrška savremenim bio-luditima, novom pokretu koji ima glavno uporište u religioznom i političkom konzervativizmu (Leon Kas, Frensis Fukujama), ali ima i svoje levo, eko-ekstremičko antinaučno krilo (npr. Džeremi Rifkin). Novi luditi bi izazivali samo sažaljenje, kad njihovo delovanje ne bi bilo toliko agresivno i fanatično.

Kao što je Džim Votson, ko-otkrivač strukture DNK i prvi rukovodilac Projekta ljudskog  genoma pre par godina rekao sa karakterističnom otvorenošću: No one really has the guts to say it, but if we could make better human beings by knowing how to add genes, why shouldn\\\'t we? Konzervativci na desnici i levici nisu uspeli, uprkos ogromnim naporima, da daju smislen odgovor na ovo jednostavno Votsonovo pitanje.

Što se situacije u Srbiji tiče, setimo se da su srpski poslanici u doba kneza Mihajla žestoko odbijali tu “zlu novotariju” poznatu kao železnica; a železnica je, po svemu što danas možemo racionalno da kažemo, daleko opasnija od kloniranja. Sramnu kratkovidost o kojoj govorim lepo predočava izjava ministra u ostavci Tomice Milosavljevića: “Mislim da ovo ustavno rešenje neće uticati na naučna istraživanja.” Na prvi pogled sasvim nedužno i sasvim na mestu, zar ne? A zapravo sramotno, jer je ministar i nehotice pokazao da nauku i istraživanje tretira kao uzgredne fenomene, takoreći luksuz, a ne kao suštinsku, ako ne i najvažniju funkciju savremenog ljudskog društva i civilizacije. On “misli”, ali nije siguran, ali zar je to uopšte i važno? Ne bi mu palo na pamet da kaže, recimo, “Mislim da ovo ustavno rešenje neće uticati na redovnost plata”, jer bi to bio znak za pobunu i štrajkove; ali koga briga za tamo neka “naučna istraživanja”?! Ovde se samo može ponoviti slavna replika iz debata oko izgradnje milijardama dolara vrednog akceleratora u Teksasu, kada je, na pitanje nadobudnog senatora kako će ta mašina doprineti odbrani zemlje, Stiven Vajnberg (čini mi se) odgovorio “Uvaženi senatore, ona će učiniti da zemlju vredi braniti”. E kad taj i takav način mišljenja budemo shvatili i prihvatili, onda možemo reći da smo zbilja deo savremene civilizacije, a ne varvari na njenoj periferiji koji za nauku izdvajaju 0,35 odsto nacionalnog budžeta, manje i od Albanije.

5. Zato što posredno ohrabruje nakaradni kreacionistički i antropocentrični način mišljenja

S obzirom na kriptostaljinistički način donošenja ustava pod okriljem mraka i državne tajne, nismo imali prilike da čujemo ni obrazloženje daleko važnijih stavova novog ustava, pa ne možemo proniknuti šta je tačno bilo u glavama ustavopisaca kod postavljanja ove glupave zabrane. Međutim, kad se sve stavi u kontekst uspona verskog fundamentalizma u ovim krajevima, onda nije daleko od pameti da ovo ohrabruje sve budalaste ideje o tome da je čovek nije deo prirode, da je čovek “nešto drugo” od Sokratovog dvonošca bez perja, da je čovek “nastao drugačije”, a ne istom darvinističkom evolucijom kao i bilo koja druga živa vrsta. Osnovni argument protiv kloniranja, bilo terapeutskog bilo reproduktivnog, uvek je i bilo i ostalo kvazireligiozno buncanje o tome kako se “ne sme izigravati bog” (ili bogovi, ako se radi o Hindu fundamentalistima). Kada se uzme u obzir iskustvo koje smo imali nedavno sa gospođom ministarkom Čolić i njenim budalastim tvđenjem da je evolucija “samo teorija”, onda je jasno da će domaći kreacionisti zabranu kloniranja doživeti kao sopstvenu pobedu. A to ipak ne treba dozvoliti. Makar samo zbog dobrog ukusa.

Pristup okrenut budućnosti

Ustav republike Srbije
Naravno, ovo sve ne znači da pitanjima biotehnologije i bioetike ne treba pristupati ozbiljno, pa eventualno neke stvari tu i urediti zakonski. Naprotiv. Ali to treba uraditi 101 odsto suprotno od onog kako je to u ustavu koji neki ne sasvim bez razloga dovode u vezu sa jednom rimskom vojnom jedinicom. To treba uraditi pre svega u skladu sa mišljenjima stručnjaka u oblastima biologije, biotehnologije, medicine i bioetike, kako naših (dr Miodrag Stojković, dr Jasmina Godovac-Zimmermann, dr Oliver Stojković), tako i svetskih, bez ostavljanja imalo prostora domaćim zakonopiscima da iskazuju svoju “kreativnost” i ostavljaju lični pečat, što rekla Vuksanovićeva slavna prethodnica.

Pritom treba biti – onoliko koliko je to za bilo koji politički akt uopšte moguće – okrenut ka budućnosti, ka XXII i narednim vekovima, a ne ka prošlosti, srednjem veku i antropocentrizmu. Pa ako jedan takav akt i bude bio restriktivan prema kloniranju – što je za očekivati, s obzirom na opšti konzervativni stav prema savremenim tehnologijama koji dominira u svim političkim i pravnim elitama – to će ipak biti samo jedan zakon koji će se nužno promeniti kad napredak civilizacije bude na dotične elite izvršio adekvatan pritisak.

Konačno, pošto se pravni akti, pa ni ustav ne primenjuju retroaktivno, ovo znači da je kloniranje ljudskih bića u Srbiji do sada bilo dozvoljeno. Da završim sa gorkom šalom, to svakako objašnjava dosta toga. Ukoliko će efekat zabrane biti da više ne gledamo one horde klonova u skupštinskim klupama i među wannabe političkim liderčićima u strankama, onda bi se to moglo i moralo pozdraviti. Nažalost, plašim se da je suviše optimistično očekivati ovakav razvoj situacije.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 6

Pogledaj komentare

6 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: