Kruno Fehir: Krunski svjedok ovisan o medijima i izgubljen u izolaciji

Loveći autora anonimnog SMS-a kojim se 27. studenog novinaru Dragi Hedlu zaprijetilo masakrom, policija je obavila premetačinu jedne kuće u Osijeku, jedne sobe na policijskoj akademiji i jednog stana na Jarunu. Na sve tri adrese od rujna ove godine i jest i nije živio Krunoslav Fehir, zaboravljeni krunski svjedok protiv nekadašnjeg HDZ-ova političara Branimira Glavaša koji je osumnjičen za ratne zločine iz 1991.

Osječka kuća u kojoj je Fehir proveo djetinjstvo pripada njegovoj 52-godišnjoj majci. Sa sinom se nakratko susrela jedanput u posljednje četiri godine. Studentska soba policijskog internata u Dubravi funkcionira kao njegovo službeno prihvatilište pod zaštitom države.

Podstanarski stan na Jarunu izabrao je sam, dijeleći ga s dvojicom cimera, svojim jedinim prijateljima. Jedan od njih novinar je podrijetlom iz Poreča. Upoznao ih je tijekom usamljeničkog skrivanja po Istri 2005. dok je vladajući režim još pokazivao veći interes da se raščisti pitanje likvidacija u Glavaševu ratnom štabu u Osijeku.

Početkom protekloga tjedna, prilikom premetačine osječke kuće, zaplijenjeno je nešto metaka iz njegova policijskog arsenala; u internatu u Dubravi pronađena su dva mobitela; na Jarunu Fehirov bicikl, najkrupnija imovina koju je uspio priskrbiti do svoje 33. godine.

Jedan je mobitel zadržan u MUP-u kao optužujući dokaz. Naime, izvan svake sumnje s njega je u studenome upućena anonimna SMS-prijetnja zbog koje je novinaru Hedlu odmah dana policijska zaštita.

Mamac za naslovnice

Sve u svemu, pokazalo se da je krunski svjedok protiv Glavaša masakrom priprijetio vlastitom medijskom savezniku, ujedno ponajvećem Glavaševu kritičaru. Policijsko otkriće zbunilo je, koliko samog Hedla, toliko i svekoliku javnost naviknutu na prigodnu racionalizaciju ljudskog ponašanja. Ovaj put slučaj je naoko toliko apsurdan da se samo MUP, u liku glasnogovornika Krunoslava Borovca, usudio postaviti psiho-socijalnu dijagnozu: nakon ovisničkih doza političkog i medijskog tetošenja, zanemareni, usamljeni, nevidljivi mladić ušao je u svojevrsnu apstinencijsku krizu iz koje je potražio izlaz u SMS-prijetnjama.

Nikomu, čini se, nije mislio stvarno nauditi. Nakon pretučenog Dušana Miljuša i ubijenog Ive Pukanića, kako je morao ispravno procijeniti, ugroženi novinarski život najveći je mamac za naslovnu stranicu.

- On nema nikoga. U Osijek se ne smije vratiti. Živeći u izolaciji gotovo četiri godine i mijenjajući prebivališta, nigdje se nije zadržao dovoljno dugo da stekne nove prijatelje, počne neki privatni i socijalni život. Faktički je postao siroče i beskućnik bez prijatelja i obitelji - tumači Ante Nobilo, Fehirov odvjetnik i pravni zastupnik kojemu je dopala dužnost da pokuša shvatiti što se zbivalo u glavi prvoga krunskog i zaštićenog svjedoka protiv ratnih zločina u Hrvatskoj.

Maloljetni ratnik

Bio je 16-godišnji adolescent, učenik srednje prometne škole kada su ga naoružali i dodijelili mu ratne zadaće. Nije mrzio Srbe, ali se borio za poštovanje Branimira Glavaša, lokalnoga moćnika, obiteljskoga prijatelja i surogata za rođenog oca koji se upravo razvodio od njegove majke. Dugo će vjerovati da je tada vlastoručno likvidirao najmanje jednog Glavaševa zarobljenika, srpskog civila. Tek nakon puno godina otkrilo se da je prije Fehirova rafala čovjek već bio otrovan kiselinom.

Odrastavši u sjeni Glavaševa skrbničko-političkog autoriteta, na Fehira je navučena policijska uniforma koja je neko vrijeme zadovoljavala infantilni interes prema motorima i oružju. U seriji ratnih očevidaca svih tih osječkih zbivanja, za krunskog svjedoka nije izabran slučajno. Zaokupljen vlastitim političkim problemima, u mirnodopskim okolnostima Glavaš je zaboravio na svoga pionira, otac ga je izbacio iz roditeljskog krila, a majka i mlađa sestra ostale su slabašna kompenzacija za tako moćne pa izgubljene oslonce.

- Dovoljno je vidjeti njegov smrznuti pogled. To je pogled koji odbija osjećanja i osjećaje. Vuče ga valjda od svoje 16. godine - kaže Osječanin koji prilično dobro poznaje Fehirovu obiteljsku situaciju.

Kada je Glavaš 2004. postao problem hrvatsko-europskih odnosa, taj mladić praznih očiju zapravo je zamoljen da Hrvatskoj opet učini mesijansku uslugu, ovaj put svjedočenjem u interesu pravde. U toj novoj ulozi prepušten je skrbi Mladena Bajića i Vladimira Fabera, šefa DORH-a i sadašnjeg ravnatelja policije, pa Zorana Pusića i Tonija Nobila, predsjenika jedne građanske udruge i odvjetnika.

Psihološka pomoć? Ipak ne!

U istome političkom i pravosudnom trendu stvoren je program zaštite svjedoka. Prema neslužbenim informacijama, nacrt uključuje stručno-psihološku potporu za te rijetke ljude, osuđene faktički na dugotrajnu samoizolaciju. No nikomu nije palo na pamet da Fehiru ponudi psihologijska pomagala. Zbog duboko ukorijenjene predrasude on sam je, navodno, tvrdio da bi ga ta vrsta pomoći žigosala kao nepopravljiva luđaka. Program zaštite svjedoka, uz veliku pompu, uveden je u Hrvatskoj upravo onih dana kada je Fehir upoznao Dragu Hedla, tada još novinara Feral Tribunea.

- Bilo je to 19. lipnja 2005. Nazvao me, predstavio se i ponudio svoju ispovijed: kako je vlastitim očima gledao ljude koje su mučili i prisiljavali da piju kiselinu iz akumulatora. Osobno je ubijao, tako je tvrdio. Izvijestio me također da je sve to već ispričao Mladenu Bajiću koji priprema kazneni postupak. Provjerio sam Fehirove navode. Pokazali su se točnima. Tekst sam objavio, skrivajući njegov identitet.

Ali je njegov rođeni otac sazvao konferenciju za novinare na kojoj je izvijestio da je riječ o njegovu sinu, tobože ucijenjenom da bi svjedočio protiv Glavaša. Prvo su mu dali pratnju specijalaca. Shvativši da je time postao vrlo uočljiva meta, evakuirali su ga iz Osijeka i smjestili u Istru - prisjeća se ovih dana Drago Hedl koji će svih budućih godina ostati Fehirova najvažnija i najdugotrajnija medijska potpora.

Nakon spomenutog Hedlova članka Fehir je, naime, munjevito promoviran u top-temu pa istom brzinom osuđen na medijski nestanak. No Hedla je nastavio zivkati. Zvao je čak i onoga dana u studenome 2008. kad se na internetu pojavila prva vijest o anonimnoj SMS-prijetnji. Tijekom tog razgovora tobože je ohrabrivao i suosjećao s ugroženim novinarom dok se u potaji, očito, nadao da će medijska empatija za Hedla povratiti javno sjećanje i na njegovo vlastito postojanje.

Glavaševi ljudi za petama

I podmukla prijetnja i službeni Fehirovi poziv bili su upućeni već s Jaruna kamo se Krunoslav Fehir preselio u rujnu 2008., tada već zauvijek napustivši Istru. U Istri je pak živio po malim seoskim hotelima, potom je trajno smješten u policijsko odmaralište Valbandon, stari derutni kompleks nedaleko od Pule u kojem su ljetovali MUP-ovi službenici. Spavao je u ledenoj sobi koja se zagrijavala električnom grijalicom. Odjeću mu je pralo pomoćno policijsko osoblje ili kakva unajmljena žena. Hranio se po restoranima uz nadoknadu od 70 kn po danu za prehrambene troškove. Nisu ga posjećivale majka i sestra. Sve do nastupa pred zagrebačkim istražnim sucem koji je protiv Glavaša poveo sudski proces, naoružani kolege bili su mu jedino društvo.

U nevelikoj Hrvatskoj brzo se proširio glas o tajnom istarskom skrovištu krunskoga svjedoka protiv Branimira Glavaša. Novinari su o tome šutjeli, ali su Glavaševi sljedbenici vrlo brzo locirali. Na recepciji Valbandona postojala su dva telefona. Na jednome se mogao očitati poziv, na drugome nije. Neidentificirani glasovi koji psuju na Fehirov račun uvijek su se oglašavali samo na telefonski aparat bez displaya. Vrijeme je doslovno ubijao trčanjem, gimnasticiranjem, fizičkim iscrpljivanjem…

Ukratko, nakon obavljenog svjedočenja Anto Nobilo zatražio je od MUP-a da njegova klijenta izvuku iz takvog programa zaštite svjedoka, da mu dopuste premještaj u Zagreb i tu pronađu posao, pri tome se pozivajući na stare dogovore s Državnim odvjetništvom i Ministarstvom unutarnjih poslova.

- Bio je dogovor da se momu klijentu osigura novi identitet, stan u nekoj velikoj stambenoj zgradi izvan Osijeka gdje bi bio neupadljiv i gdje bi mogao početi novi privatni život. Nisu se držali dogovora. Promijenio je petnaestak adresa, uz stalnu policijsku prismotru i u najboljim godinama života lišen svake slobode kretanja, intime i druženja - tako Anto Nobilo objašnjava činjenicu da se njegov klijent, konačno na vlastiti zahtjev odrekao titule zaštićenog svjedoka koja u Hrvatskoj zvuči gordo poput štićenog nacionalnog dobra.

Studentska soba u Zagrebu

Odobrivši mu preseljenje u Zagreb, MUP je Fehiru, kao svom djelatniku, stavio na raspolaganje studentsku sobu u svojoj akademiji. Potajno je otputovao u Osijek da se sretne s majkom. Po povratku, zajedno sa svojim biciklom, priključio se jarunskim prijateljima.

U trenutku kada je identificiran kao autor anonimnih SMS-prijetnji Dragi Hedlu, od užeg zagrebačkog središta Krunoslav Fehir poznavao je Zrinjevac, Trg bana Jelačića i hotel Dubrovnik.