Yo La Tengo u ZG: Pobeda dobrih momaka

Podnaslov predivnog zagrebačkog koncerta benda iz Hobokena mogao bi biti modifikovan stih jedne njihove pesme - nekad i dobri momci pobede.

Kultura

Izvor: Piše: Vladimir Skoèajiæ

Nedelja, 10.11.2013.

12:23

Default images

Američki bend Yo La Tengo sledeće godine obeležava 3 decenije postojanja. Tačno toliko iznosi vremenski period tokom kog oni vode borbu protiv vetrenjača i klišea, ne mareći za trendove i zakone tržišta, praveći muziku iz čiste ljubavi. Ne postoji muzički žanr u kom se nisu okušali, skoro da nema kontinenta na kome nisu svirali, a nakon tri decenije postojanja, bilo je vreme i da po prvi put posete neku zemlju bivše SFRJ. Čast da Yo La Tengo „razdeviče“ istočnu Evropu imao je Zagreb, u petak 8. novembra. No, za razliku od većine razdevičavanja koja nam iz ovih ili onih razloga ne ostaju baš u najlepšoj uspomeni, ovo je bilo puno ljubavi i teško da će tek tako biti zaboravljeno. Ili bilo kako. Odnosno nikako.

Jedan od načina pomoću kog Yo La Tengo beže od klišea jeste konstantno menjanje koncertnih set listi. U intervjuu koji sam u Zagrebu obavio sa basistom Džejmsom Meknjuom (koji ćete 17. novembra moći da slušate na radiju B92 u emisiji Gistro FM, odnosno da čitate na istom ovom mestu koji dan kasnije) rekao mi je da setlistu osmišljavaju sat vremena pre koncerta. To je i razlog zbog kog njihovi najzagriženiji fanovi nemaju pojma koje pesme će svirati na koncertu. Toliko je kancelarija na svetu, Yo La Tengo svakako ne žele da prave još jednu na svojoj bini.

U sklopu tog izbegavanja stereotipa, bend je na ovoj turneji rešio da koncerte podeli u dva dela – prvi akustični (traje oko 45 minuta) i drugi električni (traje oko sat i po). Kako su YLT početkom godine objavili 13. studijski album „Fade“, jedino što je bilo izvesno pre koncerta jeste da će većina pesama biti sa ovog izdanja. Tako je sve počelo pesmom „Ohm“, istom onom kojom počinje novi album. Inače, to je jedina pesma koju smo u petak čuli dva puta – prvo u akustičnoj, a posle u električnoj verziji. Stihovi „Sometimes the bad guys come out on top / Sometimes the good guys lose / We try not to lose our hearts, not to lose our minds” praćeni žicama akustične gitare i “džezerskih četkica” Džordžije Habli umesto bubnjarskih palica, savršeno su legli na dušu svakog ko se nekad osetio iskorišćenim od strane nekog debila (verujem da je broj ljudi u Srbiji koji ne poznaju to osećanje manji od broja studijskih YLT albuma).

Pored pesama sa ploče “Fade”, u tom prvom delu smo čuli “Cant’ Forget” jednu od retkih originalnih numera sa cover albuma “Fakebook”. Ne znam za ostale, ali dok je Ajra Kaplan pevao “Maybe I know that / Maybe it's better / But I can't forget the time” ispred očiju su mi prolazile slike davnih leta iz sredine devedesetih dok sam slušao jedan radio koji više ne postoji, prepun klinačke naivnosti da se neke stvari ne mogu kupiti/prodati. Pesma “Periodically Double or Triple” je odsvirana u potpuno izmenjenom (gotovo bluz) aranžmanu u odnosu na originalnu verziju sa albuma, a oduševljenje u publici je izazvala akustična verzija velikog hita “Tom Courtney”. Informacija koja nije toliko bitna za tekst, koliko za odnos grupe prema publici, jeste da muzika sastava YLT u životu potpisnika ovih redova predstavlja isto ono što i muzika grupe Rolling Stones za Ivana Ivačkovića, odnosno pesme benda Mötley Crüe za Jadranku Janković. Pre koncerta sam na kratko razgovarao sa Ajrom Kaplanom i već nakon par rečenica, bilo mu je savršeno jasno sa kakvim “obolelim” YLT zaljubljenikom ima posla. Beše to mrtva trka u međusobnom zahvaljivanju i postiđenim pogledima uperenim u pod. Tom prilikom sam ga pitao kakve su šanse da na zagrebačkom koncertu izvedu (omiljenu mi ovih dana) pesmu “Cherry Chapstick”, vrlo svestan činjenice da je na ovoj turneji nisu nijednom svirali. Ajra mi je upravo to i rekao, dodavši da je par godina nisu nisu svirali čak ni na probama. Nakon tog saznanja bio sam siguran da je neću čuti, no rekoh mu da nema veze jer će ionako odsvirati sijaset drugih pesama koje životu daju smisao.

Kada sam video da pre prve pesme u drugom delu koncerta basista Džejms seda za bubanj, žmarci su mi prošli celim telom. “Ma, nema šanse” rekoh u sebi. Kada je zarežala Ajrina električna gitara više nije bilo dileme. To je bila “Cherry Chapstick” glavom i usnama! Stihovi “Someone else's date / At someone else's door / There's a girl with Cherry Chapstick on and nothing more” zvučali su kao kada vam osoba vašeg života prvi put kaže: “I ja tebe”.

Poenta ove priče nije kako su YLT divni ili koliko sam ja lud za njima (k’o da to nismo znali i pre toga), već koliko im je važno da izađu u susret nekom kome njihova muzika tako mnogo znači, pa makar rizikovali da u nekom momentu “ispadnu iz ritma”. To je još jedan način da pobegnu od klišea. “Dam ti – daš mi.” Teško da ćete naći bend koji svira 3 decenije i koji će vam tek tako ispuniti muzičku želju u vidu pesme koju nisu uvežbali. Čini mi se da su veće šanse da Beograd dobije metro ili da npr. onaj heartless Kaj iz bajke “Snežna kraljica” počne da oseća nekakvu nežnost, nego to da se desi. I posle neka me neko pita zašto toliko volim YLT.

Prva od dve ključne pesme u tom drugom delu bila je klasik “Blue Line Swinger”. Ona je trajala nekih desetak minuta, od kojih je prva polovina protekla u Ajrinom eksperimentalnom zagrevanju na gitari kao i Džejmsovim ambijentalnim klavijaturama, da bi se onda pretvorila u noise himnu koja je jedan od zaštitnih YLT znakova. Način na koji je bend muzički gradio ovu pesmu, potpuno je sinhronizovan tekstu koji govori o osobi punoj nedoumica, strahova, sumnji i ograda, koja na kraju sve to pobeđuje, konačno se prepuštajući lepoti koju je negirala sve vreme. Istina, te stihove ste teško mogli razumeti kroz svu onu gitarsku buku, ali ukoliko ste ih već znali, uživanje je bilo samo veće. Oni su na najbukvalniji način zvučno ilustrovali stihove te pesme.
Druga pesma koje je ostavila bez daha beše “Before We Run” sa ploče “Fade”. Znajući da na koncertu neće biti duvača koji se čuju na albumu, bio sam malo skeptičan u vezi sa aranžmanom. Međutim, duvači ne samo da nisu falili, nego je koncertna verzija bar duplo ubedljivija od studijske. Iako nisam gledao na sat, imam utisak da je “Before We Run” trajala oko 15 minuta, od kojih je bar pola prošlo u mešavini klasične YLT meets Velvet Underground repetativne gitarske hipnoze, koja je vozila i vozila. Pored “Cherry Chapstick” u kojoj sam se (nadam se privremeno) oprostio od svojih glasnih žica i epske “Blue Line Swinger”, ovaj pomereni aranžman u “Before We Run” mi je definitivno ostavio najveći utisak.

“Stockholm Syndrome” je bila jedina Džejmsova pesma, a njenu zaraznu pop melodiju Ajra je na kratko “poremetio” poptuno iščašenim solom na gitari, koji nije imao nikakve veze sa onim koji smo čuli na ploči. Ovo je treći put da sam gledao YLT i sva tri puta su svirali ovu pesmu, a isto toliko puta je Ajra svirao različiti solo. “Hoćeš isti? Sedi kući i slušaj album” kao da je rekao.

U drugom delu smo još čuli “From a Motel 6” (to je ona pesma koja ima jedan od najoriginalnijih spotova koji videh u životu, konsultujte youtube), neizostavnu himnu onih vozača koji se nadaju da ih neće uhvatiti radar “Sugarcube”, izvučenu iz naftalina “Double Dare” i stondiranu “Decora”. Što se obrada tiče, na jednom od biseva (bilo ih je dva) YLT su na akustičnim isntrumentima odsvirali klasik Danijela Džonstona “Speeding Motorcycle” (nakon koncerta je Ajra pričao kako im se zbog čestog izvođenja smučilo sviranje te pesme, te da su je u Zagrebu izveli prvi put nakon mnogo godina), tu je bila i emotivna verzija “By the Time it Gets Dark” koju je izvodila Sendi Deni (još jedna od pesama čiji predivni tekst iskušava sve “Kajeve” ovog sveta), zatim “Accident” opskurnog sastava iz sedamdsetih Electric Eels, kao i “What Can I Say” benda NRBQ u kojoj nas je Džordžija šarmirala svojim krhkim glasom i nespretnim baratanjem klavijaturom. Nakon toga, koncert se završio posle malo manje od dva i po sata aktivne svirke.

Iako je zvuk u drugom delu koncerta mogao biti nešto bolji, iako se tokom akustičnog dela u par tiših pesama više čulo blebetanje publike nego muzika sa bine (a taman sam pomislio da su beogradski pozeri bar u nečemu originalni), ništa nije moglo da stavi mrlju na 8. novembar. Pred sobom smo imali troje ljudi koji svim srcem uživaju u onome što rade tri decenije (dobro de, Džejms nešto kraće). Sa jedne strane to rade sa toliko truda i obraćanja pažnje na detalje, kao da su na početku karijere, dok nam lakoća sa kojom sviraju jasno stavlja do znanja o kakvim se iskusnim muzičarima radi.

Pored činjenice da su YLT odsvirali koncert koji će većina prisutnih teško zaboraviti, poseban utisak ostavlja emocija koja se osetila to veče (i ne, nismo je osetili samo mi “oboleli” fanovi). U razgovoru sa njima, lako je zaključiti da je reč o sasvim prirodnim, iskrenim i dobronamernim ljudima, lišenim ikakve sujete ili ego tripova. Ne mogu da potvrdim ni negiram da li je i većina publike bila u istom tom fazonu, ali znam da svaki put kada su dolazili na bis, na njihovim licima je bila očita sreća zbog toplog prijema kog im je priredila publika u Tvornici. Ta interakcija između benda i publike bila je vrlo slična onoj koju opisah kada smo se Ajra i ja zahvaljivali jedan drugom “što postojiš/što me slušaš”, s tom razlikom da se to zahvaljivanje brojalo u stotinama. Ne dešava se baš svaki dan da nekome daš ljubav i da je dobiješ zauzvrat, a upravo se to desilo u Tvornici u petak uveče. Šta vam je u životu važnije od toga?

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 2

Pogledaj komentare

2 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: