Ukazanje Svete Petke

- Gospodine – bila je Sveta Petka na rubu suza. – Mi moramo da idemo u korak sa vremenom. Tu su novi mediji, internet, Fejsbuk, Majspejs, Tviter, moramo da se približimo smrtnicima. Što im se ne bih obratila barem SMS-om?
- A šta fali našim starim metodama ukazivanja?
- Ništa, zaista, nemojte pogrešno da me razumete – zaplakala je svetica. – Ali ponekad imam osećaj kao da nas je, hm, pregazilo vreme.

Zamislite koliko bi ljudi čulo Vašu reč kad bih se ukazala, recimo, kod Olje, u „Utisku nedelje“.
- Ne dolazi u obzir! – zagrmio je Svevišnji. – Ti si pravoslavna svetica, bre, da li ti je to jasno, nisi ti neka moderna katolička flundra iz Holivuda! Biće kako sam rekao!
- Može li onda barem u Beogradu? – preklinjala je Petka plačući. - Ima i tamo lepih parkova i drveća!
- Ne, ne i ne!

I tako se kršćanska podvižnica i iscjeliteljka Sveta Petka prošle subote ukazala u kori brijestovog stabla u selu Donjem Adrovcu kod Aleksinca. Već danima mještani okolnih sela obilaze čudesno stablo, mole se, pale svijeće i snimaju mobitelima kako Sveta Petka plače. Zašto popularna srpska svetiteljka plače, nitko živ ne zna. Ne zna ni svećenik Slavoljub Petrović, paroh žitkovački. „Možda je to opomena narodu jer je krajnje vreme da se Srbi vrate veri“, učeno tumači paroh reporteru Blica.

Zašto, zaista, i danas – u vrijeme komunikacijske revolucije – kršćanski sveci još uvijek žive u tehnološkom srednjem vijeku, pa se, potpuno indiferentni prema mogućnostima mobilne telefonije, bežičnog interneta i satelitske televizije, i danas ljudima javljaju u posječenim panjevima i kori drveta?

Vrag će ga znati. Mislim, doslovno: vrag će ga znati. Vrag, poznata je stvar, obožava nove medije i suvremenu tehnologiju. Pitate li bilo kojeg svećenika, žitkovačkog paroha ili rimskog papu, svaki će vam reći da u kompjuterima, televiziji i mobitelima čuči Sotona. Što bi se reklo u Bosni, ima ga taman da je ovolicki. Pa otamo vreba neopreznu djecu i uvlači ih u svoj pogani svijet. A Gospodin i njegova sveta djeca javljaju se ljudima čestito i čedno, u kori brijestova ili jasenova stabla.

- Šta plačeš? – pita tako ovih dana Hristos Svetu Petku.
- Ma ništa – briše Petka oči. – Ne da mi na televiziju.
- Došao, znači, tvoj red – na to će Sin Božji. – I? Gde ti je raspored?
- Donji Adrovci, opština Aleksinac, Nišavski okrug.
- Ćuti, znaš kakav je Stari, još si dobro prošla – tješi je kroz smijeh Isus. – Mene poslednji put dopala Bijeljina.

Sjetit ćete se i vi tog slučaja, brujalo je o tome cijelo pravoslavno srpstvo, kad se onomad u samom centru Bijeljine, na stablu jasena ukazao lik Hristosov lik. „Hrist kao da ga je kakav ikonopisac naslikao, baš na mestu gde je odsečena grana“, pisala je potresena reporterka Politike. „Zrači mirom i dobrotom. I nekom tugom, valjda što smo ovakvi, skloni da vidimo trunku u tuđem oku, previđajući balvan u sopstvenom.“

Takav je, eto, naš svijet. Ne vidi balvan u vlastitom oku, a vidi trunku u tuđem. I ne samo trunku! Prije će lik Isusa Krista vidjeti u toj trunki, nego da u svom oku vidi balvan. Zato se valjda – ispravno tumači reporterka – Isus ukazuje u panjevima, kori drveća, osječenim granama, općenito, shvatili ste, u balvanima. Stoji tako Isus danima, tjednima, sve dok ga ne provali neki lokalni paroh ili reporterka Politike.

- Što mene nikad ne dopadne Bosna! – zavapi Sveta Petka.
- Šta bi ti u Bosni? – iznenadio se Hristos.
- Dobro, ne mora Bosna, može i Hercegovina – zaiskri Petki u oku. – Da se lepo javim, da pošaljem poruku onako, ljudski, na srpskom, da me ceo svet razume. Pa da mi sagrade lepu crkvu i da dolaze milioni ljudi. A ja lepa, mlada, u belom.
- Ćuti bre, čućete Stari – hitro Hristos stavi dlan Petki na usta. – To je katolička ujdurma! Znaš kako je meni bilo!
Sjeća se Petka, sjetit ćete se i vi, kad se nedavno na kamenom kipu Bogorodice u Međugorju ukazao lik Isusa Krista, pa ostao – pisale novine - ukazan puna četiri dana. „Moj sin papa Benedikt XVI. dobio je milost da ujedini kršćanstvo“, prenijela je tada Kristovu poruku vidjelica Ivanka.
- Stvarno si to rekao? – zaprepašteno će Petka.
- Ma jok, bre, to onaj katolik – odmahnuo je rukom Hristos. – Ali objasni ti Starom. Poludio je kad je čuo.
- Hm, da – zamišljeno će Petka. – Možda bi bilo jasnije kad bismo ostavljali baš poruke, kao SMS-ove. Da nema nesporazuma. Pa lepo da na kori drveta, ili na zidu, da piše, šta ja znam, „Vratite se veri“. Ili „Kosovo je Srbija“.
- Ne vredi, ja pišem već mesecima, pa niko ne reaguje. Ceo Beograd sam išarao. Nema dok se ne pojavim u panju.

Muslimani, recimo, nemaju tih problema. Njima se nikad ne ukazuju ni Alah dž. š., ni Muhamed a. s., a kamoli Isaa Pejgamber, sallallahu alejhi ve sellam. Ne da dragi Bog, koji je strogo zabranio svako crtanje, slikanje ili ukazivanje ljudskih i svetih likova. Ali mogu zato kaligrafske poruke, jasne i nedvosmislene: baš ovih dana, dok Sveta Petka plače na brijestovu deblu u Donjem Adrovcu, ribari iz Mombase u Indijskom su oceanu ulovili ribu kojoj na ljuskama jasno i čitko na arapskom piše „Alah je najveći od svih“. "Potvrđeno je da se radi o stihu iz Kurana", rekao je glavni tajnik Vijeća imama i propovjednika Kenije. Koji tjedan ranije, recimo, u jednoj su prodavaonici kućnih ljubimaca u Liverpoolu otkrivene dvije ribe na kojima je pisalo "Alah" i "Muhamed".

Zašto Alah s ljudima komunicira isključivo ribama, teško je reći, ali tako je. Kao što kršćanski Bog iz nekog razloga voli drveće. I dok se kršćanski sveci javljaju likovima na deblima, nešto kao MMS, islam je, eto, prihvatio SMS.

- Zašto oni mogu, a ja ne smijem? – pitao je Muhamed dobrog Alaha.
- Zato što su oni nevjernici – kratko je odgovorio Alah.
- Ali barem u Bosni, tamo svašta može – tvrdoglavo je navalio Muhamed. – Samo reisu da se javim. Sekundu jednu.
- Ne i ne! – zagrmio je Alah i bacio mu na stol veliku ribu, lijep komad lubina od tri kilograma. – Sad šuti i piši.

Za to vrijeme, katolički Krist gleda sa kamenog kipa u Međugorju i smije se.
- Šta ti je, šta se smeješ? – pita ga pravoslavni brat Hristos sa onog stabla u Bijeljini.
- Kako neću? Ti se ukazuješ na drveću, Republika Srpska cijela od šume. Ja se ukazujem na kamenu, Hercegovina cijela od kamena – kroz smijeh će Krist. – A Muhamed Bošnjacima šalje poruke na ribama.
- Pa?
– Pa zaboravio im dati izlaz na more!