Nebojša Katić: Budžetske muke tek predstoje

Srbija ima dva glavna problema: prvi je hronična nezaposlenost i odlazak u inostranstvo kvalitetnih mladih ljudi, a drugi je platnobilansni deficit

Fokus

Izvor: B92

Ponedeljak, 03.09.2007.

20:26

Default images

Strance ne morate previše savetovati u šta je najbolje ulagati. Oni dobro poznaju svetsko tržište i struktura ulaganja u Srbiju to jasno pokazuje. Ulaže se u industriju okrenutu isključivo domaćem tržištu koju uvozna konkurencija ne može ugroziti zbog visokih troškova transporta. Cement, pivo, voda, mlekarska, pekarska industrija su od te vrste. Isto važi i za bankarstvo, telekomunikacije, trgovinske lance. Ulaže se i u deo industrije, poput duvanske, koji je dobro zaštićen akcizama. Domaći investitori su uočili i da je poljoprivredno zemljište izuzetno jeftino, pa su tu ulaganja velika. Ulaže se, naravno, i u nekretnine, ali mi se čini da bi taj „balon mogao brzo pući“. Verovatno bi se isplatilo ulaganje u luksuznije staračke domove u gradskim centrima, kao i u hotele.

Ovako je Nebojša Katić, finansijski konsultant koji živi i radi u Londonu, odgovorio u intervjuu za Ekonometar, na pitanje kako bi posavetovao stranca koji želi da ulaže u Srbiju. Sa Katićem smo razgovarali o aktuelnim problemima domaće ekonomije.

U čemu Vi vidite osnovne probleme srpske ekonomije?

Izdvojio bih dva. Prvi je hronična nezaposlenost i odlazak u inostranstvo kvalitetnih mladih ljudi. Drugi je platnobilansni deficit. Kad je o ovom prvom reč, čini mi se da je on u Srbiji potcenjen. Ako statistika ne greši, apsolutan broj zaposlenih je i dalje u padu, uprkos statistički solidnom privrednom rastu. To je katastrofa. Država se već danas suočava sa starom populacijom i ogromnim troškovima socijalne i zdravstvene zaštite. Prodaja državne imovine neće moći zadugo da skriva i ublažava ovaj problem. Budžetske muke tek predstoje. Neverovatno je u kojoj se meri ovaj problem zanemaruje.

Veliki platnobilansni deficit i rast spoljnjeg duga, uz ubrzano zaduživanje građana, drugi je kompleks problema. Najkraće rečeno, Srbija previše troši i ima jednu od najnižih stopa investicija u Evropi. Domaća privreda nalazi se tako između „čekića i nakovnja“. Na jednoj strani su precenjeni devizni kurs dinara i preterana liberalizacija uvoza, a na drugoj ogromne bankarske kamate i provizije. A poznato je da precenjeni kurs stimuliše uvoz i destimuliše izvoz. On i veštački podiže kupovnu moć stanovništva jer se za relativno manje dinara može kupiti više robe.

Šta su uzroci?

Jedan od osnovnih je priliv spekulativnog kapitala. Njega stimulišu ogromne razlike između visokih domaćih kamata i niskih inostranih. Taj novac preko keš kredita vrši stalan pritisak na cene i održava precenjeni kurs dinara. Država ne samo da ne preduzima adekvatne mere da to zaustavi, već i izbegava da ovu vrstu kapitala nazove pravim imenom i tako identifikuje problem.

Stalni inflacioni pritisak je samo rezultanta ovih problema. Kontrola inflacije kroz realno jačanje dinara i kontrola cena javnih preduzeća je katastrofalno loša dugoročna politika. Ona kreira velike cenovne disparitete, ne rešava problem inflacije, a pogubna je za platni bilans.

Pošto visoki spoljnotrgovinski deficit preti da dostigne rekord, može li se javiti problem njegovog pokrivanja?

To je ozbiljan problem koji se takođe potcenjuje, čak i u delu ekonomske struke. Mnogi se ponašaju slično onom čoveku iz vica koji, padajući sa stotog sprata, oko četrdesetog konstatuje kako je „za sada sve u redu“. Moje je mišljenje da bi prvi korak moralo da bude priznavanje da Srbija ima precenjenu valutu i zbog toga ogroman deficit. Nisam siguran da ubrzano depresiranje dinara može danas pomoći. Deficit trgovinskog i platnog bilansa može se smanjiti samo devalvacijom.
''Veæi izvoz je ono što treba da bude strateški cilj''
Vreme čestih devalvacija je za nama i o tome se uopšte ne razmišlja?

Ja govorim o svom viđenju ovog problem i onoga što bi se moralo uraditi. Osim devalvacije, teoretski gledano, moguće je i podizanje carina, ali je to teško izvodljivo, jer bi naišlo na snažan otpor trgovinskih partnera Srbije. Uz to, Srbija treba uskoro da ratifikuje CEFT-a sporazum, pa to ne ostavlja manevarski prostor za tako nešto. Problem je i u tome što je carine lako spustiti, ali ih je teško kasnije podići. Mudrije nacije su otud veoma pažljive kad liberalizuju uvoz. Zbog čega je Srbija pribegla brzoj liberalizaciji, ne da se racionalno objasniti.

Svesni ste, svakako, koliko bi se veliki ceh platio na drugoj strani?

Uvek se tu plaća velika cena u prvom koraku.

Kako bi devalvacija delovala na uvoz, s obzirom na to da je srpska privreda visoko uvozno zavisna?

U prvom koraku došlo bi do velikog pada uvoza, do pada potrošnje i pada ukupnih privrednih aktivnosti, budući da je uvoz trenutno generator rasta. Budžetski deficit je sledeća neminovna posledica, jer se velikim delom oslanja na porez na dodatu vrednost (PDV), koji se „hrani“ prevelikom potrošnjom. Pad stope privrednog rasta bi mogao biti i dvocifren, a kriza bi potrajala bar godinu dana.

Zar nije rešenje u većem izvozu?

Jeste. Veći izvoz je ono što treba da bude strateški cilj. Problem je upravo u tome što se danas, u Srbiji, zbog potcenjenih stranih valuta, ne isplati proizvoditi za izvoz, ni ulagati u proizvodnju za supstituciju uvoza. Nakon značajnije korekcije kursa, to bi se promenilo. Pri ulasku na novo tržište najbitnija je cenovna konkurentnost.

Izvoz je nedovoljan i zbog sporog poboljšanja konkurentnosti u domenu kvaliteta, dizajna, atraktivnosti?

Dizajn, kvalitet, marketing... To je mikroekonomska a ne sistemska tema, kako se pokušava nametnuti. Nekakvo objašnjenje za stalno pogoršanje platnog bilansa se moralo naći, pa kako srpskoj ekonomskoj politici mane nema, zaključilo se da proizvodi i privreda ne valjaju. U skladu sa tim, problem platnog bilansa nije kurs nego dizajn. Po toj logici Srbija, na primer, uvozi poljoprivredne i prehrambene proizvode verovatno zbog superiornog dizajna belog luka i kvaliteta i atraktivnosti uvoznog paradajza?!

Sve zemlje u razvoju su svoju ekspanziju bazirale na jeftinoj robi i pri ulasku na inotržište bile su na donjoj lestvici kvaliteta i cena. Gotovo da je nemoguće probiti se na nova tržišta drugačije. Popravljanje kvaliteta i dizajna po pravilu dolazi u kasnijoj fazi, kada kompanije imaju novca za ulaganja, kada su osvojile deo tržišta i kada počinju da se penju lestvicom cena i kvaliteta (proces brendiranja). Radi se o evolutivnom procesu koji traži vreme i novac.

Konačno, ako srpske firme imaju problem sa dizajnom i kvalitetom, zašto se inostrane kompanije ne pojavljuju kao investitori u izvozno orijentisane pogone. Odgovor je uvek isti – proizvodnja za izvoz se ne isplati.

Izvozni aduti

U čemu su, po Vašem mišljenju, izvozne šanse Srbije?

Cenovni dispariteti su toliko deformisali tržište da je teško reći šta je izvozna šansa Srbije. Ipak, mogli bi se izdvojiti poljoprivreda, proizvodnja hrane, pogotovu zdrave hrane koja je danas svetski hit. To bi morale biti šanse Srbije. Građevinarstvo je nekad bilo moćna grana, pa nema razloga da to ne bude i sada. Za građevinarstvo je važno da ima izvoznu podršku države (kreditiranje i osiguranje izvoznih poslova) jer bez toga se ne može.

Kvalitetne telekomunikacije i brzi internet danas menjaju pristup izvozu nekih usluga i čine ih mogućim. Softver, projektovanje svih vrsta, pa i neki aspekti zdravstvenih usluga, mogu se prenositi na daljinu koristeći internet. Indija, na primer, sve ovo danas odlično koristi. Naime, zdravstvena dijagnostika može se raditi na daljinu, pa jeftiniji indijski lekari to rade za potrebe razvijenih država. Za nekog ko, recimo, živi u Velikoj Britaniji a ima potrebu za ozbiljnijim zubarskim radovima, jeftinije je da doleti u Beograd, odsedne u dobrom hotelu, lepo se provede i kvalitetno sredi zube – u proseku bolje nego u Britaniji. U oblasti plastične hirurgije neke države već koriste tu šansu. Isto važi i za veliki broj rutinskih operacija na koje se na Zapadu sve duže čeka. Zato bi, uz određenu promociju, i „zdravstveni turizam“ mogao biti jedna od šansi Srbije.

Kako do više stranih direktnih investicija?

Prvo se mora raskrstiti sa globalizacijskim i tranzicionim mitovima. Srbiji su potrebne investicije u nove pogone i nova radna mesta. Da li su investicije domaće ili strane, sasvim je svejedno. Sa aspekta države i njenog ekonomskog interesa, pod istim ostalim uslovima, bolje je da investitor bude domaće lice. Strani investitori iznose profit iz zemlje, ne samo kroz njegov transfer u inostranstvo, već i kroz sistematsko uvećavanje troškova uvozne robe i usluga. Inače, to rade i domaća lica „prerušena“ u inostrano odelo. Multinacionalne kompanije su na izvestan način i van sistema. One su gotovo nedodirljive zbog sopstvene snage, snage država iz kojih dolaze, ali i zbog slabosti malih država.

Pri svemu tome nije sporno da su i strane investicije važne za razvoj domaće privrede.

Šta je ključ za privlačenje kapitala?

On se nalazi u trouglu – kvalitetna infrastruktura, kvalitetna radna snaga, po razumnoj ceni, i stabilan pravni i poreski sistem. U tom smislu, ulaganja u infrastrukturu i obrazovanje su najbolji državni oblik investiranja. Pravni sistem i sigurnost su važni, pogotovu za male i srednje investitore, a oni su odlučujući za ekonomski razvoj Srbije. Njih država mora zaštititi od korupcije, reketiranja i samovolje organa vlasti na svim nivoima. Oni nemaju ni jake pravne službe, ni ambasade, ni moćne države koje će intervenisati u njihovu korist. Nemaju ni novca da bi ga trošili u dugim i jalovim sudskim procesima. Za njih je pravna sigurnost izuzetno važna.

Da li je, po Vašem mišljenju, poželjno davati i neke konkretne stimulacije?

Fokusiraću se ovde na poreske olakšice. Srbija danas ima jednu od najnižih poreskih stopa na profit u Evropi. Uz to, postoji i niz poreskih olakšica koje i ovako nisku stopu čine efektivno još nižom. Zato sam kategorično protiv bilo kakvog dodatnog poreskog stimulisanja investitora. Poreske vlasti i sistem su tako slabi da ogromne zarade ostaju neoporezovane. Srbija je danas poreski raj ne samo za tajkune, već i za strane kompanije koje posluju na ovom tržištu. Suludo je davati poreske stimulanse investitorima koji su došli samo radi domaćeg tržišta. Srbija je u tom smislu na svoju štetu „podmazivala masne guske“. Pogledajte poreske bilanse banaka nekoliko godina unazad, i videćete da one nisu ni plaćale porez. Banke nisu plaćale porez na dobit ili su plaćale neke smešne iznose. Sve je, naravno, u skladu sa zakonom. Neko nije plaćao porez jer je, kao novo ulaganje, bio izuzet na rok od pet godina, a drugi su svoju poresku obavezu umanjivali po osnovu poreskog kredita za novozaposlene. Smatram da je to pogrešna praksa.

Gde su poželjne povlastice?

Eventualne poreske povlastice imaju rezona ako se želi stimulisati regionalni razvoj. Ali i tada je za investitora daleko važnija infrastruktura. Poreski podsticaji često deformišu tržište i lako postaju izvor malverzacija i korupcije. Otuda oni neretko privlače pogrešnu vrstu investitora.

Postoje, izgleda, i investitori koji neće da ulažu u Srbiju zato što je većina monopola privatizovana, što smanjuje prostor na tržištu. Kako rešiti ovaj problem?

Monopolizacija, oligopolizacija i kartelizacija su univerzalni procesi. Sve to imate i u najrazvijenijim zemljama, pa ne treba imati iluzije da se radi o lokalnom fenomenu. Sada, u eri globalizacije, imamo neverovatno jačanje kompanija i slabljenje države. Država je jedina koja se može suprotstaviti kontroli tržišta, pa otud snažan trend ka njenom potiskivanju i „smanjivanju“. Te sile su strašne i, za sada, kao da pomoći nema. Važno je uočiti da se svi ponašaju isto – i strane i domaće kompanije. Ti procesi se mogu neutralisati, ili bar ograničiti zakonima, poreskom politikom, stimulisanjem konkurencije i liberalizacijom uvoza na sektorima koji su monopolisani. U takvim slučajevima od liberalizacije ima koristi. U ovom trenutku, u ovoj konstelaciji odnosa, bojim se da Srbija za to nema snage – ocenio je na kraju našeg razgovora Nebojša Katić.
Samostalni finansijski konsultant, Nebojša Katiæ radi u Londonu od 1992. godine
Trgovački bum

Kada je reč o Beogradu, tu su najvidljivije promene u sektoru trgovine. Ponuda međunarodnih brendova gotovo je ista kao i u svim evropskim metropolama. A taj trgovački bum bazira se na prekomernoj potrošnji, inostranoj robi i efektivno subvencionisanom uvozu. Utisak koji takođe nosim jeste da se uslužni sektor izuzetno razvija. Ugostiteljske, građevinske i zanatske usluge svih vrsta često su kvalitetnije i naravno neuporedivo jeftinije nego u Londonu. U uslužnom segmentu, privatna inicijativa dala je najbolje rezultate – opisuje svoje utiske iz Beograda Nebojša Katić.

Skromni efekti

Inostrani investitori su važni, potrebni, ali nisu odlučujući faktor razvoja nacionalne ekonomije, kako se neprekidno sugeriše. Iskustva svih uspešnih zemalja u razvoju pokazuju da je ključ razvoja vezan za domaću poslovnu elitu i dijasporu, ako je ima. Da li su srpska poslovna elita i dijaspora od takve vrste, ili šta treba učiniti da to postanu, drugo je pitanje. Jedna veoma zapažena analiza MMF-a pokazala je da se brže razvijaju zemlje koje svoj napredak baziraju na domaćoj štednji i manje koriste strani kapital.

Primer Srbije to dobro ilustruje. Priliv inokapitala od 2000. godine do danas, po svim osnovama (prodaja državne imovine, investicije, donacije, krediti) verovatno je veći od 25 milijardi dolara.

Toliki priliv inokapitala, za nepunih sedam godina, najveći je u istoriji Srbije. Efekti njegove upotrebe, međutim, krajnje su skromni. Ogroman deo kapitala koji u Srbiju ulazi, ponovo, preko visokog uvoza, završava u inostranstvu. Srbiji ostaje deficit, ogroman spoljni dug, zaduženi građani i privreda, ocenjuje Katić.

Inflacija i kurs

Svaka privreda je uvozno zavisna, ali nemaju sve privrede hronične deficite. Ne verujem da postoji „metafizička sklonost“ Srba da uvoze, a Kineza da izvoze. Tokovi uvoza i izvoza su racionalni i baziraju se na računicama. Krajem novembra 2000. godine izvršena je devalvacija i dobili smo današnji „dinar silni“. Kumulativna inflacija je od tada do danas veća za 10 do 20 puta od kumulativne inflacije u evro zoni, u zavisnosti od indeksa cena na malo koji se koristi. U istom periodu, dinar je prema evru depresirao za oko 37 odsto, a prema dolaru čak apresirao za oko sedam odsto. Da li je takva kursna politika normalna? Ako cene na domaćem tržištu rastu mnogo brže od cena na inostranom, ako pri tome kurs dinara jača, tada se u izvozu gubi. Na domaćem se tržištu može više zaraditi, pa nema motivacije ni za one koji bi mogli više da izvoze. Nema ni investicija u proizvodnju okrenutu izvozu ili supstituciji uvoza. Sve je jeftinije ako se uvozi i to privredna struktura jasno pokazuje – ističe Katić.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

19 Komentari

Možda vas zanima

Svet

Rusija ostaje bez goriva?

Ukrajina sve više uništava rafinerije nafte unutar Rusije, smanjujući moskovske zalihe i izazivajući skok lokalnih cena.

15:08

4.5.2024.

9 h

Podeli: