Na zapadu ništa novo
Kada se dim podigao sa dvonedeljnog bojišta, sve je ostalo na svom mestu. Netaknuto. Isti junak u teniskoj koridi sa uzdignutim rukama.
Kada se dim podigao sa dvonedeljnog bojišta, sve je ostalo na svom mestu. Netaknuto. Isti junak u teniskoj koridi sa uzdignutim rukama.
Pre godinu dana bilo je i gore. Desio se Čekinato, desilo se taj brzi dolazak na pres, Novakova nervoza i ljutnja na samog sebe.
U vrtlogu ciklona koji se formirao nad Atlantikom i pogodio Pariz, našao se ni kriv ni dužan – tenis. Je li to bila igra? Nije. Priroda se grdno našalila.
Tutnjalo je u Parizu od ranih jutarnjih časova. Nije to bila junska grmljavina, već zvuk avionskih motora koji su putnike prevozili do vojnog aerodroma.
Sa razglasa u pres centru, stiže obaveštenje: Dame i gospodo, kao što znate, zbog vremenskih uslova, nismo u mogućnosti da započnemo program.
Znate kako ono kažu pred poletanje aviona: Dragi putnici, molimo vas da vežete svoje pojaseve. Uskoro polećemo!
Ne može u Parizu dugo da se zadrži sunčano i vredro. Dan, dva, i eto ih sa okeana opet lađe oblaka. Da priprete. Nekima je to ipak odgovaralo.
Teniske arene volim zbog ovakvih dana, kada imate jedinstvenu priliku da prisustvujete veličanstvenim mečevima.
Divan sunčan nedeljni dan u centru Žan Buen gde je najbolji teniser sveta Novak Đoković odradio jednočasovni trening.
Da, čekali smo dugo tu subotu u Parizu. Priznajem, ne samo zbog tenisa.