Može li se vojska autsorsovati?

Kanadski Fraser Institute u svojem indeksu “Ekonomska sloboda svijeta” (Economic Freedom of the World), u poglavlju o regulacijama, mjeri i obvezni vojni rok (conscription) kao indikator koji otežava slobodu. Sloboda izbora je jedino ispravno mjerilo. Ako je pitanje zašto dovoljno ljudi ne želi služiti vojni rok, odgovor treba tražiti u stanju ponude vojne obuke i opreme.

U Hrvatskoj se najavljuje mogućnost uvođenja obveznog vojnog roka. Bi li takva odluka pridonijela jačanju hrvatske obrambene sposobnosti? Novi proračunski troškovi planirali bi se za kratkotrajne i tek temeljne obuke kako bismo imali što masovniju spremnost građana za odgovore na sigurnosne rizike. Prisjetimo se da se nakon 2000. HV počeo smanjivati kako bi se profesionalizirao i usmjerio prema sustavu sjevernoatlantske obrane (NATO). S vremenom je slijedilo i praktičko oslobođenje od obveze vojnog roka.

Ozbiljna rasprava o jačanju obrambene sposobnosti svakako se treba pokrenuti. Umjesto razmišljanja o masovnosti (kao u doba JNA), potrebne su dugoročne investicije u tehnološku modernizaciju. Švedska je Hrvatskoj već nudila offset paket za svoje borbene zrakoplove Gripen. Umjesto modernizacije, odluka je donesena u korist neodrživog remonta socijalističkih MiG-ova.

Vojne misije se danas usmjeravaju uglavnom na efikasnost koja se postiže korištenjem malobrojnih kopnenih kao i elitnih specijalnih postrojbi u tajnim operacijama uz korištenje obavještajnih službi i ICT-ija. Hrvatska može i treba u tom području razviti konkurentsku prednost, što bi išlo u prilog daljnjoj profesionalizaciji vojske, shodno NATO-ovim standardima. Dakle, masovnost više nije igri, pa i obvezni vojni rok u cijelosti gubi smisao. Pitanje je efikasnosti, kao i jačanja našeg transatlantskog zajedništva.

Završetkom hladnog rata, kojeg su obilježili upravo masovni vojni kapaciteti, došlo je do snižavanja proračunskih troškova obrane u zapadnim zemljama, a time i osoblja. Obrambeni izazovi za američku nacionalnu sigurnost nisu prestali. Trebalo je ispuniti prazan posthladnoratovski prostor koji je 90-ih dao zamah otvaranju tržišta sigurnosti. Još 80-ih su liberalne revolucije u sustavima (novog) javnog menadžmenta krenule u smjeru zagovaranja više tržišnih rješenja, poduzetničkih sloboda, outsourcinga i smanjivanja uloge države.

Dugo vremena vladala je dogma o ekskluzivnom pravu države na nacionalnu sigurnost i državnom monopolu na legitimnu primjenu sile. Ne bi trebalo dovoditi u pitanje legitimitet države da organizira i pruža javne usluge u području nacionalne sigurnosti. Obrana, policija i obavještajne službe spadaju u temeljne funkcije svake demokratske države kako bi jamčile sigurnost ustavnog poretka i samih građana.

Temeljno je pitanje treba li država imati monopol na pružanje sigurnosnih usluga, ili je došlo vrijeme za inovativnija promišljanja i rješenja u području javnih politika. Suradnja javnog i privatnog sektora u brojnim područjima ionako nije više novost. Outsourcing i privatizacije su kao policy alternative državnom monopolizmu u javnom upravljanju itekako prisutne u brojnim zemljama, pogotovo u anglosaksonskom svijetu. To je tržišni izazov za kontinentalnu Europu koja još (za razliku od mnogih drugih poslovnih djelatnosti) nema jedinstveno i slobodno tržište u području obrane.

Poduzetnici koji su pružali svima poznate profesionalne i poslovne usluge kao što su savjetovanje za upravljanje i konzalting, detektivske istrage i razvoj IT rješenja, počeli su razvijati napredna i inovativna rješenja zajedno s ljudima koji su radili za državu u području obrane, policije, obavještajne djelatnosti i provedbe tajnih operacija. Neki od njih su samo ugovorno prestali raditi za državu, ali su počeli dobivati poslove od države kroz (outsourcing) ugovore ili jednostavno pružaju svoje obrambene i obavještajne usluge nevladinim organizacijama i privatnim kompanijama. Popularno ih se naziva “kontraktorima”, “plaćenicima”, valjda kako bi ih se razlikovalo od ostalih. Jasno je da su ti ljudi i jedno i drugo - jednako kao i svi ljudi koji rade temeljem potpisanih ugovora te su plaćeni za svoj posao.

Kritičari će reći kako ovo brzo rastuće tržište privatnih vojnih i obavještajnih kompanija ima niz nedostataka i rizika. Svakako, kao i svako drugo tržište. Dakako, znamo da se tržišta mogu adekvatno “korigirati” samo kroz slobodu izbora i konkurenciju kvalitetom, uz tek minimalni i opći regulatorni okvir.

Najbolji primjer tržišne konkurencije u pružanju vojnih usluga su specijalne postrojbe američkih mornaričkih komandosa (Navy Seals). Američka država daje prvoklasnu obuku kako bi pružali odgovore za sve izazove. Ipak, mnogi od njih će kasnije karijeru nastaviti u rastućem sektoru privatnih vojnih kompanija (private military companies, PMCs), koje će opet uglavnom ugovoriti poslove s državom. Trend odlaska u privatni sektor zahvatio je i specijalne postrojbe iz australske i britanske jedinice SAS, kao i obavještajne službe CIA-u, MI5 i MI6. Outsourcing se ponudio kao prirodno rješenje za korištenje onih u koje se već investiralo, a koji su na tržištu još dodatno poboljšali svoje sposobnosti.

U doba administracije američkog predsjednika Billa Clintona vojni proračun se smanjuje, vojni sustav se znatno transformira, a faktor američke vanjske politike sve više postoje promicanje globalizacije i slobodne trgovine. Privatni kontraktori su iskoristili tu priliku da potaknu transformaciju države u smjeru outsourcinga i privatizacije obrambenih i obavještajnih usluga. Clinton i njegov zamjenik Al Gorepotaknuli su dotad najjači proces privatizacije i outsourcinga državnih funkcija. CIA i Pentagon nisu bili iznimke u procesu smanjivanja broja zaposlenih. CIA je ubrzo postala “sustav farme za kontraktore”. Privatni kontraktori ne rade isključivo iz ureda svojih kompanija, već čak i u uredima raznih saveznih vladinih institucija - zajedno s javnim službenicima.

Pentagon je 1996. trošio 85 milijardi USD na ugovore s privatnim kontraktorima, a 2006. više od 151 milijarde USD. Veća uloga privatnih vojnih i špijunsko-obavještajnih agencija inicira se i u okviru mega Projekta za novo američko stoljeće (Project for the new American Century) iz 2000. Bivši šef Pentagona Donald Rumsfeld na početku svojeg mandata jasno je rekao da najveći neprijatelj Pentagona dolazi iznutra, od birokracije. Nova obrambena politika snažno se oslanjala na kontraktore iz privatnog sektora i elitne postrojbe za specijalne operacije (Special Operations Forces). Rumsfeld je od vojnika u Pentagonu tražio da počnu razmišljati više kao rizični kapitalisti (venture capitalists), a manje kao birokrati. Možda je najveći doprinos outsourcingu dala upravo CIA. Nije ispunjavala svoja očekivanja. Prikupljala je mnoštvo informacija, ali nije spriječila ono najgore - 11. rujna. Pentagon je bio nezadovoljan kvalitetom suradnje pa je s vremenom počeo organizirati tajne vojne operacije neovisno o operativcima CIA-e. Utjecajni think-tank American Enterprise Institute (AEI) otvoreno je zagovarao privatizaciju CIA-e jer su privatne kompanije poput SAIC i Booz Allen Hamilton već nudile kvalitetnija tržišna rješenja.

Britanska vojska je odličan primjer trenda outsourcinga i prilika za penetraciju ovog sektora na europsko tržište. Privatne kompanije već upravljaju mnogim esencijalnim uslugama za britansku vojsku, primjerice obučavanjem Kraljevske mornarice (Royal Navy) za upravljanje i održavanje nuklearnih podmornica, uslugama za Kraljevske zračne snage (Royal Air Force) i transportnim jedinicama za tenkove. Baš kao Britanija, Australija i Kanada su se odlučile na korištenje usluga privatnih vojnih kompanija. Čak se i UN okrenuo privatnim sigurnosnim kompanija jer njegovi kapaciteti ovise o članicama.

Privatne kompanije imaju fleksibilne radne ugovore. Za razliku od državne vojske, neaktivne radnike se ne drži na plaći, već postoji baza podataka potencijalnih radnika koji se pozivaju po potrebi. Potencijalni zaposlenici mogu se regrutirati od bilo kuda, a baze podataka i sama ugovaranja dostupna su online. Radi se o tržištu brzih on-call usluga.

Rat u Afganistanu bio je prekretnica. Američka vojska počela je reformirati svoj veliki hladnoratovski birokratski aparat u smjeru tehnološki sofististicirane i fleksibilnije vojske. Državnih vojnih snaga je nedostajalo za pokrivanje sigurnosnih rizika, kako zbog proračunske štednje, tako i zbog smanjenja interesa za dobrovoljnu vojnu službu. Uostalom, mnogi Amerikanci su skeptični prema slanju svojih (državnih) vojnika na razna ratišta. Privatni sigurnosni poduzetnici, uglavnom bivši komandosi, bili su spremni pokrpati deficite i tako su pronašli svoje tržišne pozicije kroz ugovorne odnose. U okolnostima transformacije vojna hijerarhija je postala manje važna, a vojskom su zavladale mrežne strukture. Napušten je i koncept “totalnih snaga” s aktivnim i rezervnim sastavom koji je služio za vođenje masovnih konvencionalnih ratova. To je jasan smjer u kojem treba ići, pa obvezni vojni rok nema smisla.

Hrvatska je imala iskustva s privatnim vojnim sektorom. Godine 1994. hrvatska vlada zatražila je vojnu pomoć SAD-a. Ugovorene su usluge vojne obuke i restrukturiranja s Military Professional Resources Incorporated (MPRI). Kompanija je pomogla Hrvatskoj da dobije američku ekspertizu bez izravnog angažmana američke vlade. Američka pomoć uz podršku privatnog vojnog sektora dala je know-how za provedbu operacije Oluja, kao i transformaciju prema NATO-ovim standardima.

Obvezni vojni rok postao je stvar prošlosti i za Hrvatsku. Investicije u obranu su nužne, u smjeru jačanja specijalnih postrojbi, zračnih snaga, opreme i tehnologije - sve u okviru NATO saveza. Istovremeno, prilike treba otvoriti i privatnom sektoru na kojem profesionalci mogu ponuditi rješenja koja će se nadograditi na postojeći sustav nacionalne sigurnosti. Dakle, radi se o tek djelomičnoj (outsourcing) privatizaciji. Istovremeno, izazov cijele EU ostaje stvaranje jedinstvenog obrambenog tržišta koje će dodatno ojačati okvir NATO saveza.

*autor je predsednik "think tank" Centra za javne politike i ekonomske analize