Maratonci trče počasni krug

Tako je zvučala jučerašnja vijest o šestoro atletičara iz Etiopije, koji su nakon nastupa na maratonu u Podgorici zatražili politički azil u Srbiji. Otprilike kao: zašto Crnogorci ne trče dugoprugaške discipline? Zato što postoji direktan let za Beograd. Ili, u ovom slučaju, zato što pri ulasku u cilj moraju popuniti formular za politički azil.

Vijest-vic o etiopskim atletičarima za zemlju Srbiju ima višestruki terapeutski učinak. Ne samo da je još uvijek Velika - veća od Crne Gore - nego se u njoj i bolje živi nego u mnogim zemljama. Eto, recimo, ovi su mladi ljudi u potrazi za boljim životom od svih zemalja na svijetu izabrali Srbiju. Što je za Srbe otprilike jednako utješno kao kad im je ono nekidan Koštuničin savjetnik Vladeta Janković nabrajao osvjedočene prijatelje, pa zbrojio "nas i Rusa, Kineza, Indijaca, Kubanaca i Indonežana tri i pol milijarde".

Nije meni, iskreno, žao takve Srbije: žao je meni Etiopije. Zemlje iz koje čak i Srbija izgleda kao Utopija Thomasa Morea.

Kako bilo, mladi će Etiopljani, kaže vijest, od sada trčati za Srbiju. Što je dobro, jer još otkako su uvedeni direktni letovi za London, srpska je atletika na koljenima. Već na Olimpijadi u Pekingu srpski će maratonci tako trčati počasni krug, pa s medaljom na grudima i suzom u oku, na simpatičnom broken-srpskom pjevati "Bože pravde", "Bež' odavde", ili kako već ide. Dok će službeni spiker na stadionu objaviti još jednu očekivanu pobjedu atletičara iz Etiopije.

Pardon, Utopije.