Izvor: Dnevno.hr

Nekada je na japanskom ostrvu Hašima živelo više od 5.000 ljudi, a danas je potpuno napušteno. Hiljade stanovnika otišle su u svega nekoliko meseci.

Širom sveta postoje mnoga napuštena ostrva. Na nekima žive opasne životinje, neka vekovima opstaju bez kontakta sa ostatkom sveta, dok su druga poznata iz putopisa o napuštenim gradovima, nuklearnim probama, drevnim civilizacijama i neobičnim događajima.

Pritom je važno razdvojiti istorijske i naučne činjenice od legendi, preterivanja i turističkih mitova. Jer stvarna priča o nekom udaljenom ostrvu često je zanimljivija od svega što je o njemu izmišljeno. Ovoga puta predstavljamo napušteno ostrvo koje je zbog svog izgleda dobilo nadimak "ostrvo bojni brod".

Spektakularne ruševine

U Istočnokineskom moru, na oko 15 kilometara od japanskog grada Nagasakija, nalazi se Hašima, jedno od najneobičnijih napuštenih ostrva na svetu. Na površini od svega 6,3 hektara uzdižu se desetine betonskih zgrada, povezanih uskim prolazima i stepeništima, dok je čitavo ostrvo okruženo masivnim zaštitnim zidom.

Danas tamo niko ne živi, ali je 1959. godine Hašima imala oko 5.300 stanovnika i važila za jedno od najgušće naseljenih mesta na planeti. Samo petnaestak godina kasnije ostala je potpuno pusta.

Zbog neobične siluete ostrvo je dobilo nadimak Gunkandžima, što na japanskom znači "ostrvo bojni brod". Posmatrano sa mora, zbog visokih betonskih zgrada, dimnjaka i čvrstih obalnih zidova zaista podseća na ogromni ratni brod.

Danas je poznato po spektakularnim ruševinama, ali njegova istorija obuhvata japansku industrijalizaciju, rudarski život, prinudni rad tokom rata i ekonomske promene koje su čitavu zajednicu izbrisale sa karte naseljenih mesta.

Priča o Hašimi počinje ugljem. Potražnja za ovim energentom naglo je porasla u 19. veku, kada je Japan počeo da se otvara međunarodnoj trgovini i uvodi zapadne tehnologije. Ugalj je postao neophodan za parobrode, fabrike i razvoj moderne industrije.

Ozbiljnije rudarenje na Hašimi počelo je u drugoj polovini 19. veka, a presudna promena dogodila se 1890. godine, kada je ostrvo kupila kompanija Micubiši.

Gradnja u visinu

Kompanija je počela ubrzano da razvija rudnik, čija su se nalazišta protezala duboko ispod morskog dna. Povećanje proizvodnje zahtevalo je sve veći broj radnika, a prvobitna površina Hašime bila je premala za njihov smeštaj.

Zbog toga je ostrvo u više navrata veštački proširivano nasipanjem i izgradnjom obalnih zidova. Do 1931. godine dobilo je današnje dimenzije – oko 480 metara dužine i najviše 160 metara širine.

Pošto nije bilo prostora za širenje naselja, jedino rešenje bila je gradnja u visinu. Tako je 1916. godine na Hašimi podignuta "zgrada broj 30", koja se smatra prvom višespratnom stambenom zgradom od armiranog betona u Japanu.

Ostrvo duhova nekada je vrvelo od života: Hiljade ljudi napustile su ga za tri meseca, ovo je razlog VIDEO
EPA/YONHAP SOUTH KOREA OUT

Prvobitno je imala četiri sprata, a kasnijim proširenjem dobila je ukupno sedam. U narednim decenijama izgrađene su nove stambene zgrade, od kojih su neke bile povezane mostovima, stepeništima i prolazima.

Tako je nastao jedan od najranijih primera izuzetno gusto izgrađenog urbanog prostora u modernom Japanu.

Problemi sa snabdevanjem

Hašima je demografski vrhunac dostigla krajem pedesetih godina prošlog veka, kada je na njoj živelo oko 5.300 ljudi. Na tako malom prostoru to je značilo gustinu naseljenosti veću od 80.000 stanovnika po kvadratnom kilometru.

U samom stambenom delu gustina je bila još veća – oko 139.000 stanovnika po kvadratnom kilometru, što višestruko premašuje prosečnu gustinu naseljenosti u današnjim velikim svetskim metropolama.

Uprkos skučenom prostoru, ostrvo nije bilo samo rudarska kolonija sa spavaonicama. Imalo je osnovnu i nižu srednju školu, vrtić, bolnicu, prodavnice, restorane, javna kupatila, bioskop, sportske sadržaje, kao i budistički i šintoistički hram.

Stanovnicima su bili dostupni i bazen i prostori za društvena okupljanja. Pošto je gotovo čitava površina bila prekrivena betonom, na pojedinim krovovima uređivani su mali vrtovi kako bi se obezbedilo makar malo zelenila.

Svakodnevni život ipak nije bio jednostavan. Na Hašimi nije bilo prirodnih izvora pijaće vode, a mogućnosti za proizvodnju hrane bile su zanemarljive. Zbog toga su namirnice i druge potrepštine morale da stižu brodovima.

Voda se dopremala sa kopna sve do 1957. godine, kada je pušten u rad podmorski cevovod dug 6,5 kilometara, kojim je moglo da se doprema oko 1.000 tona vode dnevno.

Poseban problem predstavljali su tajfuni i snažni talasi koji su se prelivali preko zaštitnih zidova i povremeno onemogućavali snabdevanje brodovima.

Podeli: