Iz zvučnika dopire italijanska kancona. Ne bilo koja. Pavarotijev glas. Gledam kroz prozor autobusa kako more udara o crne stene duboko pod nama. Pratim prevod na srpskom:Ovde gde more svetluca i vetar jako duvana staroj terasi, iznad Sorentskog zalivajedan čovek grli devojku, nakon što je plakao.Potom pročisti grlo i ponovo započne pesmu:Mnogo te volim…Ispred očiju nam promiče čudesan zaliv, crne, vulkanske litice i roj kuća zaseo na njih. Ana nam je prethodno ispričala priču o nastanku pesme koja se zvanično zove Karuzo, ali je svi prepoznaju po prvim rečima refrena: Te voglio bene assai – mnogo te volim, na napolitanskom.Dragoslav Dedović/DWPesma „Karuzo“ nastala je 1986. godine, a napisao ju je italijanski kantautor Lučo Dala.Dalin brod se pokvario nadomak  Sorenta. Bio je primoran da odsedne u hotelu Excelsior Vittoria. Igrom slučaja, dobio je isti apartman u kojem je 1921. godine nekoliko poslednjih dana proveo slavni tenor Enriko Karuzo, pre nego što će otići u Napulj da bi umro od sepse u hotelu Vesuvio.Inspirisan ambijentom, Dala je zamislio poslednju noć velikog pevača u Sorentu. Karuzo je tada bio teško bolestan, ali je držao časove pevanja jednoj devojci u koju je bio zaljubljen. Pesma opisuje trenutke na terasi okrenutoj ka Napuljskom zalivu, gde bolesni umetnik gleda devojku u oči i peva joj o svojoj ljubavi i bolu.Čuveni stih „Te voglio bene assai“ (Mnogo te volim) zapravo je citat iz jedne napolitanske pesme iz 19. veka, koju je Dala vešto uklopio u refren – u Karuzovo ljubavno zaveštanje.I ta napolitanska pesma u sebi ima istu tešku, a ipak vedru melanholiju koja krasi i ovu kanconu.Napulj-SorentoSlušam Pavarotijev glas koji nas potresa do srži. Iako tek ulazimo uskom prilaznom ulicom u grad koji je kapija Obale Amalfi, pribežište džet-seta, zavičaj limončela i predmet globalne turističke čežnje, kao da smo na jednoj terasi 1921. dok se mesečina razliva po crnoj pučini.Iz Napulja smo tog jutra pošli rano. Vedar dan je obećavao vrele poslepodnevne sate, uobičajene za ovo doba godine.Dragoslav Dedović/DWAna je vođa puta.  Dok izlazimo iz napuljskih predgrađa, ona ne prestaje da brblja na engleskom. Njena baka je prava Napolitanka. Reč koja označava stanovnice napuljskog regiona podseća me na Lado napolitanke iz Vršca. Istorijska veza je jednostavna. Austrijski poslastičar Jozef Maner je 1898. svoj višeslojni slatkiš nazvao Napolitanac, jer je fil bio pravljen od čuvenih napuljskih lešnika. Putujući u južnoslovenski svet i slatkiš i ime su promenili rod – postali su napolitanke našeg detinjstva.Vozimo se kroz predeo u kojem ne rađaju samo čuveni lešnici, već i žuti paradajz, limun veličine bebine glave, grožđe od kojeg se prave vina sa mineralno-voćnim ukusom. Ovde, nadomak Vezuva, zemlja obilno rađa.Dragoslav Dedović/DWNaš cilj je Sorento. Napredujemo brdskim putem iznad Napuljskog zaliva prema poluostrvu. Mada je Sorento udaljen svega 27 kilometara vazdušne linije od Napulja, to je na realnom tlu pedesetak kilometara puta punog krivina. Pomalo me podseća na Jadransku magistralu. Sunčevo svetlo se igra sa krestama talasa.Ana nam objašnjava kako baka na lokalnom dijalektu kaže ovo ili ono. Jasno je da potpuno drukčija leksika u odnosu na italijanski ukazuje na ostatke napolitanskog, nekada moćnog jezika.Tako se i Sorento ovde zapravo zove Surjento.Nakon što nas je Pavarotijev glas pripremio za čaroliju koja sledi iskrcavamo se iz autobusa nadomak starogradskog jezgra.Svetac i pesnik dele trgStižemo u varoš od petnaestak hiljada duša dovoljno rano da možemo da budemo svedoci njenog sporog, mediteranskog buđenja.Dragoslav Dedović/DWIzbijamo na Trg Torkvato Taso i sretnemo Svetog Antonina Sorentskog. Zapravo, njegovu skulpturu. Ovaj katolički svetac ima dva datuma smrti. Prvi je u 7. veku, kada je postao pustinjak, pošto su Langobardi opljačkali njegov manastir. Sklonio se u Kampaniju. Građani Sorenta su ubrzo poverovali u njegovu svetost i ubedili ga da dođe kod njih. Postao je starešina benediktinskog manastira. Bio je omiljen u narodu. Posle smrti podigli su mu baziliku.Njegov drugi datum smrti, takođe po nejasnim crkvenim hronikama, bio je u 9. veku. Pre će biti da su prepisivači tu i tamo popili malo više vina, ili su dva monaha istog imena sažela u jednog. Životopis svetaca ionako nije naučna literatura.Jedna legenda kaže da je Antonino spasao dete koje je živo progutao kit. Na ulazu u baziliku i danas stoje izložene kosti kita. Meštani veruju da je njihov svetac nekoliko puta spasao grad od kuge, kolere i napada mavarskih gusara. Koga put nanese u ovu varoš 14. februara, na Valentinovo, videće veliku procesiju u njegovu čast.Na istom trgu nailazimo na spomenik jednom od najpoznatijih italijanskih pesnika koji je rođen ovde 1544. i po kojem je trg dobio ime – Torkvato Taso. On je svetu zaveštao poemu Oslobođeni Jerusalim i ljubavnu poeziju, a o njemu su docnije pisali ljudi poput Getea.Dragoslav Dedović/DWRazmišljam o činjenici da je crkva njegovo delo dočekala na nož. Previše ljubavi i magije u spevu. Taso narednih godina prerađuje baroknu poemu. Upodobljuje njena nezgodna mesta. Književni poznavaoci kažu da je time doduše zadovoljio cenzore u mantijama, ali je stvorio lošiju verziju sopstvenog dela. Sada su svetac te crkve i cenzurisani pesnik kao spomenici dobre komšije.Purpurno jedroUličice nas dalje vode ka gradskom parku. Grad su osnovali Feničani, na vek i po preuzeli Grci, da bi ga novi gospodari, Rimljani, pretvorili u letovalište za bogate. Usledili su nesigurni vekovi, među osvajačima se ističu Normani u 12. veku. Tek kada postaje deo ujedinjene Italije, varoš se vraća svojoj staroj slavi. Ovim uličicama su hodali Lord Bajron i Džon Kits, engleski apostoli romantizma, Gete, Niče, Ibzen. Dakle, ovuda je prodefilovao dobar deo moje biblioteke.Dragoslav Dedović/DWGradski park Villa Communale je zapravo vidikovac koji otkriva razloge slave ovog mesta. Smestio se na crne, vulkanske litice. Oko može da klizi preko mora koje ponavlja svoj večni refren udarajući o liniju obale, sve do mondenskog ostrva Iskije ili Vezuva.Naslonjen na ogradu posmatram beli trag koji ostavljaju elise izletničkih brodova. Odavde do slavnog Kaprija ima svega pet-šest kilometara.Zatvorim oči i pred sobom vidim predeo iz pesme „Na jugu“ Fridiha Ničea:Leži usnulo belo more, na njemu stoji purpurno jedro.Otvorim oči i more je dole, u dubini, ispod crne litice, kod plaže i luke – zeleno. A što pogled više odmiče ka horizontu u izmaglici, to je površina sve po nijansama plave sve bliža nebu. Žao mi je što nema purpurnog jedra. Ali mi dođe, da kao Niče uzviknem: Čednosti juga, primi me u sebe!Šetajući kroz Villa Communale bez plana naiđemo na poprsje. Čitam to što je urezano u kamen: Salve D'Esposito. Kompozitor je rođen baš ovde početkom prošlog veka, a njegova muzika putovala je svetom. Poznat je postao početkom pedesetih godina kada je stvorio besmrtnu napolitansku kanconu Anema e core. Stjepan Džimi Stanić, čijeg se glasa sećam kao tople, ritmične supstance koja dopire iz radija lampaša, snimio je jugoslovensku verziju 1963: Srcem i dušom.Gorki limunoviOdmorimo se malo kod ulaza u lift kojim se silazi na plažu. A onda nabasamo na verovatno najuspeliji spomenik u Sorentu. Brkati čovek, licem okrenut prema Napuljskom zalivu, je – Maksim Gorki.Slavni ruski pisac proveo je u Sorentu devet godina, između 1924. i 1933. Među delima koje je dobrim delom napisao ovde izdvajam Život Klima Samgina kao i treći deo autobiografije.Čudno je, ali me Gorki iz Sorenta vodi u Dubnicu, selo u Bosni. Sredinom šezdesetih otac na verandi čita knjigu sa mekanim kožnim koricama, u koje je utisnut isti ovaj lik sa spomenika. To je ta autobiografija – Moji univerziteti.U Sorento je Gorki došao po zdravlje – da leči tuberkulozna pluća. Ali i zbog neslaganja sa Staljinom. Živeo je u vili Il Sorito. Treba li reći da je ona postala jedan od najživahnijih salona ruskih emigranata. U vili je živeo sa bivšom ženom, sinom, sekretaricom koja mu je bila ljubavnica, a tu su bili i kućna pomoćnica, niz rođaka, čak i porodični slikar. Celu svitu je izdržavao isključivo na osnovu honorara od knjiga. Vojničkom disciplinom ustajao je svakog jutra, pristavio samovar i pisao. Šetnja, šah ili nega limunovih stabala popodne, a naveče žustre diskusije o politici. Evropska i svetska književna elita umela je da navrati, neki su ostajali danima. Indijski pesnik Rabindranat Tagore, nemački pisac Tomas Man, da spomenemo samo dva nobelovca, znali su da cene britku diskusiju koju je nudio Gorki.Ta britkost je svakako privukla i dve tajne policije, Musolinijevu i Staljinovu. Policija fašističke Italije mu je cenzurisala pisma.Ovaj grad je pun znakova koji vode knjigama, poeziji, muzici.Pesma rastankaSada je Sorento nova domovina za veliki broj bogatih i slavnih ljudi koje Ana, naš vodič, pomalo s prezirom naziva „vipovci“. Nekada su glumice Sofija Loren i Đina Lolobriđida obožavale ovaj grad. Danas ovamo redovno navraćaju pop zvezde kao što je Dua Lipa ili holivudske glumice ovenčane Oskarom poput Suzan Sarandon.Ni obični turisti poput nas ne zaobilaze varoš. Zaviruju u bašte sa limunovim stablima, merkaju suvenire, kupuju luksuzne likere, pune lokalne restorane čiji je jelovnik sličan onom u Napulju, ali je sve to znatno skuplje.Imao sam sreću da otkrijem jedno mesto u kojem sam usred uzavrele lepote pronašao mir.Bivši franjevački samostan. Prošetao sam manastirskim tremom. Tu osećam da mi je bliži 14. vek, skromna, duboka tišina, od današnje globalne brbljaonice.U hladovini manastirskog trema čoveku pred oči izađu svi prizori Sorenta, slike koje se uzajamno gurkaju i prekrivaju jedna drugu, tražeći trajnije mesto u sećanju.Na glavnom trgu se prepiru svetac Antonino koji izgovara molitve za spas grada pred najezdom turista i pesnik Taso koji slavi ljubav, ali to zapisuje kao da izgovara molitve. Potomci onog kita koji je gutao decu ne usuđuju se da priđu obali, da im kosti ne bi završile na ulazu crkve kao dokazi čuda. Maksim Gorki i Tagore igraju šah. Tomas Man kibicuje. Niče pevuši pesmu o purpurnim jedrima. Sofija Loren ga drži pod ruku. Limunovi su veliki kao u snu.Budim se u autobusu koji me vozi ka Amalfiju. Na mojoj unutrašnjoj bini Pavaroti ne prestaje da peva:Sentì il dolore nella musica / Si alzò dal pianoforte / Ma quando vide uscire la luna dalla nuvola / Gli sembrò più dolce anche la morte.Osetio je bol u muzici, ustao od klavira. Ali kada je video mesec kako izlazi iza oblaka i sama smrt mu se učinila slađom.Sorento, Sorento, te voglio bene assai.
0 Komentari
Sortiraj po: