Ajfel je gorje koje se prostire između Ahena na severu i Trira na jugu. Odatle mu je prema istoku granica dolina Mozela. Sve što leži na levoj obali ove reke, uključujući i gradove kao što je Kohem, već pripada ovom vulkanskom planinskom lancu. Ajfel se pruža do Rajne, pa kada čovek putuje od Kelna do Koblenca na jug, pobrđe koje povremeno vidi desno od reke jesu obronci istog tog Ajfela.Ali ovo nije priča o planini, na kojoj sam poslednjih nekoliko decenija znao provesti po nekoliko dana na seoskim gazdinstvima. Ona je okvir za manju priču o pobrđu zvanom Arsko gorje. Ono je deo velikog Ajfela i smestilo se iznad reke Ar. Ili da kadar suzimo još više: Tamo gde reka izbija iz pobrđa u svoju dolinu smestila se varoš Arvajler.Shutterstock/MajonitZaselak na brzakuOvamo sam prvi put došao pre četvrt veka. Tada sam od nemačkog drugara koji je voleo crna vina čuo da je dolina Ara jedino nemačko vinsko područje u kojem uspeva dobar grozd za crno vino.Tada samo otišao iz Kelna na jednodnevni izlet u Arvajler. Na oduševljenje mog sina, tada dečaka, zidine koje su okruživale varoš bile su potpuno očuvane. Kapija sa kulama je za dečje oči morala izgledati kao replika nekog Diznijevog filma ili češke bajke.Inače, reč Ar je keltskog porekla. "Ara" je za Kelte bila brzak. Kada su se tu doselila germanska plemena, ona su mestu dodala „vajler“. Rimska vila kao plemićko seosko gazdinstvo imala je grupicu pratećih objekata – vilaris. Rimljani su otišli, Germani došli, ali su za grupicu kuća koja još nije selo usvojili i iskvarili latinsku reč – vajler.Dragoslav Dedović/DWTako je Arvajler reč keltsko-rimskog porekla za malo naselje na brzaku. To naselje je verovatno još u vreme Karla Velikog imalo ovo franačko ime.Taj prvi izlet u Arvajler potonuo je u mutne i usputne uspomene, mada mi se varoš i tada jako dopala.Drugi put sam posetio Arvajler sa kolegama iz firme, posle dobranog pešačenja vinogradskim stazama. Restorančić u koji smo potom svratili bio je solidan i skup.Treći put, pre nekoliko dana, navratio sam iz obližnjeg Bad Nojenara, koji formalno sa Arvajlerom čini gradsku celinu dvostrukog imena. Ali svima koji provedu ovde makar nekoliko dana, jasno je da su to uprkos administrativnoj fuziji ostale dve varoši sa svojim zasebnim gradskim pričama.Dragoslav Dedović/DWOvaj put nisam prišao gradiću prilazom koju obično koriste turisti. Hodao sam najpre kilometrima obalom Ara. Reka je brzacima opravdavala svoje keltsko ime.Srednji vek kao turistički hitOno što Arvajler izdvaja iz niza živopisnih varoši u Nemačkoj – spomenimo samo Linc na Rajni koji je svega petnaestak kilometara udaljen ili Vangen na jugu – nisu zaista lepo očuvane bondručare ili oslikane fasade kao vidljivo svedočanstvo prohujalih vekova. Naravno, Arvajler ima toga u izobilju. Arvajler je utvrđeni grad koji je uspeo da sačuva kompletne gradske zidine. To je ono što zaokružuje šarm ovog mesta.Posle katastrofalne poplave 2021. kada je voda u centru nadošla do prvog sprata, varoš je umivena, zgrade obnovljene.Dragoslav Dedović/DWUlazim kroz istu onu Arsku kapiju sa dve kule, koja je pre četvrt veka facinirala jednog dečaka. Od 2007. pored kapije stražari vojnik iz streljačke jedinice. Domaći umetnik Oto Klej je u saradnji sa istoričarima osmislio i postavio ovu bronzanu figuru, koja podseća na 600 godina staru tradiciju strelaca koji su stražarili po nalogu grada pred kapijama. Tu tradiciju nastavljaju čak tri streljačka društva iz mesta kao i udruženje za negovanje lokalne tradicije.Na koju god gradsku kapiju da uđete, ulica će vas dovesti do centra mesta. Tamo hrle svi posetioci. Naročito kada je vreme lepo, kao danas, u baštama na glavnom trgu nema mesta. Zauzete su i skoro sve klupe.Pronalazim svoje mesto u malom, šarmantnom kafeu. Preko ivice šoljice sa kafom posmatram vrevu. Još nije glavna sezona, ali Arvajler je stalni magnet za turiste.Pedesetnica kao hrišćanski praznik u maju je u ovoj varoši velika žurka – jedanaest vinara iz doline predstavljaju svoja vina. Uz vino i zakuske idu svirke uživo. Hiljade ljudi su tog vikenda u opuštenom zagrljaju muzike i vina.Dragoslav Dedović/DWNaravno, to je samo jedan od vrhunaca godine. Leto donosi muzički festival, božićni vašar je posebno živopisan na ovakvom mestu.Uz kafu je prilika da se prisetim vremena kada su okolne zidine čuvale glavu i način života ovih ljudi. U 15. veku su utvrđene linije izdržale opsadu trupa kelnskog arhiepiskopa. Računi u arhivu grada pokazuju da je i 13 godina posle opsade još uvek bilo potrebe za opravkom oštećenih kula i odbrambenih položaja.Stvar je bila prosta – najveći gazda u ovom području, a to je vekovima bio kelnski arhiepiskop koji je imao i svetovnu vlast kao knez izbornik, jedan od ljudi koji su birali nemačkog cara – hteo je što manje autonomije u obližnjim varošima. Što više svoje vlasti. A gradovi su hteli da sami ubiraju porez i troše ga kako se njima prohte. U svakom ratu bi trebalo najpre detektovati zov novca kao zov moći.Kelnski moćnik je pretrpeo poraz, ali i naredni vekovi su redovno donosili nevolje. Švedske trupe su u Tridesetogodišnjem ratu zauzele grad, nekoliko decenija kasnije u devetogodišnjem Ratu za palatinsko nasleđe francuske kraljevske trupe su bombardovale varoš. Pa Holanđani. Pa opet Francuzi koji pale grad.Ionako je sve razornije oružje – reč je o topovima – dovelo u pitanje smisao bedema. Gradski prvaci su zapustili kanal ali su zadržali zidine koje su bile praktična prepreka nepoželjnim posetiocima, bandama, skitnicama  i lopovima da se neprimećeni ušunjaju u grad.Pomislim, dovršavajući kafu, da je odluka da se sačuvaju zidine bila neočekivano dalekosežna. I domaći i strani turisti obožavaju da hodaju kroz kulise filmova i priča iz detinjstva.Lavrentije i njegova crkvaGradskim jezgrom dominira najstarija dvoranska crkva Porajnja. To je tip crkve čiji su brodovi iste ili slične visine. Posvećena je Arhiđakonu Lavrentiju, prvaku rimske hrišćanske zajednice koji je stradao u 3. veku za vreme progona hrišćana pod rimskim carom Valerijanom.Dragoslav Dedović/DWKažu da je Lavrentije bio nadležan za finansiranje pomoći bolesnima i odbačenima. Carevi službenici su ga uhapsili i naredili da za tri dana donese svo crkveno blago. Po legendi, on je sve podelio siromašnima, obolelima od lepre, bogaljima i doveo ih pred cara, rekavši – ovo je pravo blago crkve. Mučili su ga i pekli na žaru. Ostala je zapamćena – ili izmaštana – poslednja Lavrentijeva rečenica upućena caru: „Jadniče, meni je ova vatra osveženje, a tebe čekaju večne muke“. Razmišljam o snazi priče koja se ovde okamenila u crkvu. Njeni temelji postavljeni su u 13. veku. Harmonično objedinjava romaničke i gotičke elemente. Danas, podmlađena suncem, ova sedam vekova stara lepotica, podseća nas na to da su carstva nastajala i propadala, ali da su ljudi svoje najlepše građevine podizali na drevnim pričama o žrtvi i veri.Pruga koje nema, manastir bez monahaNevolje nisu prestale u prošlom veku. Čak su poprimile razmere, nezamislive čak i generacijama koje su upamtile, kugu, glad i ratove. Prošetao sam izvan bedema kroz severnu kapiju zvanu Adenbahtor. Između vinorodnih bregova razapeti su lukovi koji su me podsetili na ruševine rimskog vijadukta, Bilo bi to skoro pa logično jer je muzej sa odlično očuvanim ostacima rimske vile samo pola kilometra dalje. Ali prevario sam se. Tabla sa informacijama za turiste kaže mi da je to deo nikada neizgrađenog vijadukta za prugu koja nije proradila jer je došao Drugi svetski rat. Ali nešto dalje, u tunelu koji je građen za tu prugu, stotine ljudi su tražili sklonište od savezničkih bombi, koje su krajem rata teško oštetili Arsku kapiju i Lavrentijevu crkvu. Sada je tunel deo spomeničkog područja.Sunce mi umilno greje obraze pa odlučim da prošDragoslav Dedović/DWetam podnožjem Arskog brda, gde su najstariji vinogradi u kraju. Na susednom bregu je impozantna zgrada manastira. Izgradili su ga franjevci 1630. Četrnaest godina kasnije nastala je i manastirska crkva.Ali ideja da se na tom mestu stvori hrišćansko svetilište nastala je dva veka ranije. Kažu da se jedan hodočasnik, vrativši se iz Jerusalima, 1440. zaustavio na tom mesti i rekao da je dolina Ara sa ovim brdom pejzaš najsličniji Svetoj zemlji. Arvajler je u njegovim očima bio mali Jerusalim. Brdo na kojem je sada manastir ovaj čovek je nazvao Golgotom. Tako se ono do danas zove – latinski naziv za Golgotu je Kalvarija. Tu je odmah nastala kapela.Napoleonove godine donele su sekularizaciju – manastir je postao državno vlasništvo. Kada su Francuzi poraženi, obnovljena je molitva na tom mestu. Ali su osnovane i škole.Pre devet godina je manastir zatvoren. Nije bilo podmlatka. A i ekonomski pritisak je bio prevelik za pleća starih. Crkva je data na upravljanje i korišćenje laičkoj hrišćanskoj zajednici. Osnovana je fondacija koja je preuzela upravljanje školama. Ono što nije pošlo za rukom Napoleonu, učinila je epoha u kojoj sa poslednjim monahinjama i monasima umiru i višestoletni manastiri.Dragoslav Dedović/DWVraćam se u varoš zamišljen. U centru naiđem na bivšu sinagogu – svi ovdašnji Jevreji su stradali u nacizmu. Sada je obnovljena zgrada kulturni centar i mesto sećanja.Naspram nje je Bela kula. Nastala je kao patricijska zgrada u 13. veku i najstarija je građevina u varoši. Meštani je naprosto zovu Stara građevina. U njoj je smešten gradski muzej, a u njemu – zastave svih dosadašnjih gradskih gospodara.Ulica koja me ponovo vodi ka jednoj od gradskih kapija – Niderhutštrase – puna je dućana i radnji, kafea i prodavnica suvenira.Izviđač na zadatkuIspred kapije sedam na klupu. Na spoljnoj strani bedema, na mestu gde su se u kanalu davili ranjeni napadači, pružilo se šetalište. Sunce se nakosilo i izdužilo senke zvonika i kapija. Arvajler će dočekati još jednu blagu noć. Na stočićima vinarija i lokala za neki će sat goreti sveće. Ljudi će biti zadubljeni u svoje razgovore uz čašu vina. Plamen sveća će im ispisivati žive senke po licima kao da želi da ispriča neku od  zaboravljenih gradskih priča.Shutterstock/SSKH-PicturesPodignem glavu i ugledam ljudsku figuru kao sedi iznad gradske kapije. Priđem tabli koja objašnjava šta taj bronzani čovek tu radi. On je nastao u isto vreme kao onaj stražar-strelac koji me je pozdravio kada sam jutros ulazio na drugu gradsku kapiju.Došao sam sa zapada, a ovo je istočna kapija. Zovu je Nidertor – Donja kapija – tako je htela konfiguracija terena. Kao i ostale tri kapije izgrađena je u 13. veku. Put iz grada vodi prema Rajni. Do Kelna je 55 kilometara. Do Bona manje od 35. A od Koblenca 60. Ova tri grada na Rajni bili su moćni centri. Iz tog pravca su dolazili trgovci. I osvajačke vojske."Izviđač na zidinama" je stvorio isti lokalni vajar Oto Klej. Postavljena je 2007. Tada nisu svi građani bili oduševljeni novim likom na svojim gradskim kapijama. Lokalne novine su zabeležile da je neki obešenjak izviđaču navukao grubi džak umesto odela i stavio mu kapu. Meštani su dugo raspredali teorije o smislu ove akcije. Smeh će, kako je izvestio lokani hroničar, dugo pratiti svaki razgovor o izviđaču na Donjoj kapiji. Sada je on motiv za turističke fotografije.Dragoslav Dedović/DWAli priča iza njegove zagledanosti u daljinu je ozbiljna. On je naprezao oči da vidi smrt kako drumom od Rajne stupa vojničkim korakom zveckajući oružjem. cript type='text/Javascript'> <img width="1" height="1" alt="" src="https://logs1279.xiti.com/hit.xiti?s=531599&s2=27&p=b92.net
0 Komentari
Sortiraj po: