Gradovi - Miljenko Jergović

Miljenko Jergović rođen je u Sarajevu 1966 godine, prešao je da živi u Zagreb tokom rata u Bosni. Povremeno svrati do Beograda, između ostalog i zbog toga što se njegove knjige u poslednje vreme objavljuju i u Srbiji. ''Mama Leone'', '' Dvori od oraha'' i ''Ruta Tanenbaum'' su samo neki od njegovih popularnih naslova.

Najnovija knjiga mu se zove ''Srda pjeva, u sumrak na Duhove''. Hedonista je, svašta ga zanima, ne bavi se sportom, poštuje Tomu Zdravkovića i Halida Bešlića (ali i Nik Kejva), puši, puno čita, piše za razne novine, između ostalog i za zagrebački ''Jutarnji list''. Ne smetaju mu homoseksualci, ne smeta mu niko, osim fašista i primitivaca. Voli gradove. Voli da piše,voli da priča... On je idealan sagovornik za nas. Za priču o Zagrebu, Beogradu i Sarajevu.

Bruno Konjeviæ

Da počnemo od grada u kojem trenutno živiš. Da li je Zagreb metropola? Da li je dovoljno veliki grad za tebe?
U posljednjih nekoliko mjeseci veći dio vremena provodim u jednom selu, desetak kilometara od Zagreba. Znači, pobjegao sam od „formata“ Zagreba. S jedne strane taj grad je pravelik za mene, a s druge strane je premalen. Ali u svojim boljim trenucima on jest metropola. Volim Zagreb u julu i augustu, kada se isprazni.

Iz Sarajeva si u Zagreb došao pre 15 godina. Koliko se Zagreb promenio od tada?
Prilično se promijenio. Postao je nekako gospodstveniji, tolerantniji i svjetskiji. S druge strane, počeo je nalikovati, po svojim trgovačkim centrima i još po koječemu, nekoj čemernoj europskoj provinciji. To je valjda ta tranzicija.

Kako se danas osećaš kao Bosanac u glavnom gradu Hrvatske? Koliko si prihvaćen?
Nije me više briga jesam li prihvaćen. Prošlo me je. Šalim se, imam svoj krug ljudi, svoje čitatelje i svoje prodavače na pijaci i u samoposluzi, pa mi više i ne treba.

Odrasto si u Sarajevu, verovatno često odlaziš tamo...Stalno se priča kako je promenjena struktura stanovništva, kako su sad neki drugi ljudi građani Sarajeva, kako to više nije taj grad ... Šta ti o tome misliš? Kako izgleda Sarajevo danas, posle svega?
-Priča o Sarajevu je jako komplicirana. To je i najstrašnije i najljepše mjesto na zemlji. A što se tiče strukture stanovništva, ona je u svemu tome najmanji problem.

Postoje i priče kako je Sarajevo sada strogo muslimanski (''zeleni'') grad. Kako to komentarišeš?
Mislim da je to glupost. Sarajevo je strogo muslimansko na sličan način na koji je Beograd strogo pravoslavni, a Zagreb strogo katolički. Jedino je šteta što je Sarajevo došlo u tu fazu da ga se na ovakav način može uspoređivati sa Zagrebom i Beogradom. Šteta što je multikultura ostala uglavnom samo po fasadama.

Bruno Konjeviæ

Bio sam u Sarajevu pre 3 godine, i osećao sam se prilično opušteno... Nisam imao nikakvih problema, na radio stanicama puštala se i srpska muzika ...U Hrvatskoj nije baš tako , i imam utisak da su Srbi opušteniji kad dođu u Sarajevo, nego kad idu u Hrvatsku ... Kako ti to posmatraš?
Da, to je na žalost istina. Naravno, na žalost Zagreba. Sarajevo se i dalje voli pred turistima hvaliti svojom otvorenošću. I to je jako dobro. Zagreb ne drži do otvorenosti, sve dok to glasno ne kažeš. A kada kažeš, tada upiru prstom i tjeraju te tamo gdje će ti biti otvorenije, ili tamo odakle si došao. Naravno, to čine pojedinci. Ali gdje u takvim stvarima nije riječ o pojedincima?

Pre rata Nele Karajlić je mnogima bio najgotivniji lik iz Sarajeva, autentična gradska faca, pozitivni ludak, pesnik...Onda je došao u Beograd, i od tada je stalno u nekim polu- estradnim vodama i po mom mišljenju ništa dobro nije napravio... Sad mi izgleda kao da je bio u Bijelom Dugmetu, a ne u Zabranjenom Pušenju... Kako ti gledaš na Neleta danas, a kako si ga tada doživljavao?
Teško mi je o njemu govoriti. Osim, da mi je žao što ga slabije razumijem nego nekada. Iako, onaj jedan album, jedini koji je u Beogradu potpisao imenom Zabranjenog pušenja, bio je jako dobar. Mislim da je to jedan od rijetkih artefakata, umjetničkih proizvoda, u devedesetima, koji je do bola jasno i tačno tematizirao fenomen izbjeglištva. Nele je pjevao- ja nisam odavle! A nije lako ne biti odavle, nije lako tako živjeti, pa većina ljudi, tako i on, nakon nekog vremena pristanu da su odavle.

U Beogradu su izuzetno podeljena mišljenja o Kusturici... Šta sada misliš o njemu i njegovim filmovima?
U prva dva filma, te u Undergroundu on je za mene filmski genije. A što se života tiče, neka su mu Bog i Koštunica na pomoći. Ali moram reći i to da mi na živce idu oni koji previše kenjaju po Kusturici, bilo u Sarajevu, bilo u Beogradu. U Zagrebu ga uglavnom i ne spominju.

A ekipa oko ''Novog primitivizma ''? Da li je to bilo tvoje društvo, i da li je to bio tvoj smisao za humor?
To su, gotovo odreda, neki meni jako dragi ljudi. Privatno, i na svaki drugi način. Ali to definitivno nije moj smisao za humor, iako mi je sve njihovo smiješno i duhovito. Ja nikada nisam govorio kao Sarajlija ili Bosanac iz viceva. Rekao bih da i nisam nešto naročito duhovit.

Pre par godina si na promociji svoje knjige u Paviljonu Veljković , rekao da ti Beograd izgleda kao zgodna cura koja se desetak godina drogirala heroinom, i sad se polako ''skida'' ... Šta je ono što ti u Beogradu privlači najveću pažnju u pozitivnom i u negativnom smislu? Kako ti izgledaju ljudi? I da li se ta ''cura'' skinula sa teških droga?
-Da, malo se Beograd popravio zadnjih godina. Ne znam je li se cura skinula s heroina, ili se u međuvremenu naučila nositi sama sa sobom. Volim taj dvadeset četverosatni beogradski život, restorane, knjižare i ljude koji govore glasno. Volim beogradske konobare i onaj jutarnji izgled grada, prizore oko Ušća, Kalimegdan, koji izgledaju kao u Lamentu nad Beogradom, Miloša Crnjanskog. A volim i to što nikada nisam toliko dugo da bi me nešto fasciniralo u negativnom smislu ili da bi mi počelo ići na živce.

Bruno Konjeviæ

Moj utisak je da je Beograd pun ''seljaka'' i krimogenih likova koji se ne stide svojih prostačkih manira,čak naprotiv... Kakva je situacija u Zagrebu i Sarajevu? Koliko ima primitivizma, bahatosti, agresije...? U Beogradu je, po mom mišljenju, sve to već postalo normalno, mada je ipak bolje nego što je bilo...
To je u Zagrebu i Sarajevu vrlo slično. Nigdje se kreteni ne stide svojih manira i svugdje su njihovi maniri vladajući. Nema tu pomoći. I to se, valjda, zove tranzicija.

Postoji dosta ljudi na ovim prostorima kojima je zanimljivije da putuju po gradovima bivše Jugoslavije nego da idu bilo gde na zapad. Jedan moj drugar mi je pričao da mu je prijatelj iz Londona nudio mesec dana da kod njega besplatno stanuje, ali, on bi pre otišao do Splita, na primer... Split ga više zanima od Londona. Kako to komentarišeš?
Isti sam takav. Ne volim putovati, osim po zemljama bivše Jugoslavije. Sve drugo me plaši i zamara. Mislim da se tu radi o nekoj vrsti anesteziranja turističkim posjetama životu koji bi mogao biti tvoj, a nije. U Beogradu mi ništa ne ide na živce, jer me se ništa ne tiče na takav način da bi mi išlo na živce, a opet je sve meni tako slično i privlačno. To je kao da imaš rezervni stan, ili rezervni život, u kojem se s vremena na vrijeme odmaraš od vlastitoga pravog života. Tako nešto ne možeš doživjeti u Londonu. London je inostranstvo, a Beograd nije. Nema to veze ni sa kakvom jebenom jugonostalgijom. Uostalom, dok je Jugoslavija postojala nije ni bio moguć taj efekat rezervnoga života.

U Beogradu, i u Sarajevu su narodnjaci i turbo folk opšte prihvaćeni, u Zagrebu je ta vrsta muzike sve popularnija ... Ljudi iz urbanih i alternativnih krugova pljuju po toj muzici i po ljudima koji je slušaju ...Ti si pisao o fenomenu narodnjaka, i nisi baš bio surov,čak si pokazao i određene simpatije za tu takozvanu potkulturu ... Halid Bešlić, Toma Zdravković, Sinan Sakić...Čini mi se da je tvoja poenta da i u takvoj muzici postoje dobre i loše pesme, i dobri i loši pevači ...
A ne, nisam imao nikakvih simpatija za Sinana Sakića! Da, postoje dobre i loše pjesme, ali o narodnjacima sam pisao i zato što mi pomalo ide na živce što je stvar intelektualnog prestiža i statusa nužno po njima pljuvati. Ne volim intelektualne mode, jer iz njih vazda viri nekakav šovinizam i nekakva zlovolja.

Nabroj neke svoje omiljene narodnjake, ali ne izvorne i sevdalinke, pošto je to društveno prihvatljivo, već prave novokomponovane...
Recimo, Prokleta je ova nedelja. Pa: Šta će mi život bez tebe draga. A od onih novijih Prvi poljubac, od Halida Bešlića.

Ko su po tebi najveći Sarajlije, Zagrepčani i Beograđani trenutno? Nabroj neka imena ljudi koje vezuješ za te gradove, i koje jako poštuješ...
Ivan Čolović, Latinka Perović, Senad Pećanin, Ivan Lovrenović, Nikola Plećaš (bivši reprezentativac Jugoslavije u košarci, gospodin iz Novog Zagreba), Viktor Žmegač… U biti, većina onih koje u pozitivnom smislu vezujem za te gradove anonimni su ljudi.

Bruno Konjeviæ

Imaš li neki omiljeni film o Beogradu? Ili film u kojem ti je Beograd najbolje prikazan?
Dečko koji obećava. To je onaj Beograd koji nas je, kao klince iz drugih gradova, fascinirao. Danas mi djeluje tako nostalgično. Drugi film bio bi Kad porastem biću Kengur. Iako, ruku na srce, Beograd iz Grlom u jagode je najbeogradskiji, ali vjerojatno i najnestvarniji.

A film o Sarajevu?
Valter brani Sarajevo i Sjećaš li se Dolly Bell.

Svi mi u Beogradu smo se uglavnom ''palili'' na Enu Begović i Miru Furlan, kad je u pitanju Zagreb. Ko je bila tvoja omiljena beogradska ''riba'' sa malih ekrana, tebi i tvom društvu?
Pa, recimo Sonja Savić, pa Olivera Ježina iz faze „Živeti kao sav normalan svet“.

Zagrepčanke i Beograđanke... Kakva je razlika?
Ne umijem klasificirati žene po gradovima

Sanader ili Milanović? ( zašto?)
Sanader, jer je Hrvatsku učinio tolerantnijom i jer se ne boji biti malo Srbin, Talijan, općenito Drugi. On je neusporedivo bolji od stranke kojoj je na čelu. Milanović je lošiji od svoje stranke.

Boris Tadić ili Čeda Jovanović? ( zašto?)
Čeda, naravno. LDP jedina je stranka od Triglava do Gevgelije u koju bih se učlanio. Čeda govori svari koje nije lako podnijeti, ali koje se moraju reći da bi se normalno živjelo. Žao mi je što nema jednog takvog u Hrvatskoj.

O čemu se radi u tvojoj poslednjoj knjizi, i da li ćemo je videti u Srbiji?
Recimo da je to priča o jednom ubojstvu i pet osumnjičenih. Da, pretpostavljam da će izaći i u Beogradu.