Jedan od najpoznatijih i najdostupnijih centara zanatske umešnosti za gradske dame i gospodu, Balkanska ulica, najpre je utihnula, potom i potpuno zamrla. Nekolicina preostalih zanatskih radnji danas predstavlja istorijske spomenike jedne epohe koja je ovu varoš svojevremeno učinila gradom
Gotovo da je postalo izlizano opšte mesto, spominjanje Balkanske ulice kao „prvog, trnovitog suočavanja došljaka s velegradom“. Dakako, blagodareći činjenici da je u dnu te uistinu veoma strme ulice železnička stanica, a na njenom vrhu, poslovni, trgovački, ugostiteljski centar velegrada, Balkanska ulica je poodavno dobila simbolično značenje, koje se po važnosti izjednačilo sa svim ostalim njenim, prozaično-varoškim funkcijama: saobraćajnom, zanatsko-uslužnom, trgovačkom...
Ali, vremena su se poprilično promenila i to poodavno: ne pre deset ili dvadeset godina, već još pre trideset-četrdeset godina, od kada je ovaj grad počeo da se razvija u velegrad, u kojem je javni prevoz (što gradski – tramvaji, trolejbusi, autobusi; što privatni – taksi vozila) počeo da funkcioniše i istiskuje neophodnost pešačenja, kako njegovih stanovnika, tako i gostiju, namernika i dođoša.
Balkanska ulica je tako izgubila svoj pešačko-funkcionalni i simbolični značaj, koji je održavan i pretvaran u mit zahvaljujući ličnim strahopoštovalačkim iskustvima inih spisatelja, koji su dolazili u velegrad željni slave i boljeg života. Štaviše, zamiranje ulice kao jedne od ključnih u gradu poklopilo se sa (svakako neplaniranim!) civilizacijskim razvojem urbsa, koji je bezmalo slučajno (a sinhrono) dokinuo komunikacijsku važnost ulice i značaj malih, privatnih zanatsko-trgovačkih radnji koje su joj ulivale svakodnevnu živost. Sećam se da je i moj pokojni otac svoja odela i kapute (a to se onda, pre pola veka, pravilo samo kada je neophodno ili za izuzetno svečane prilike!), pravio kod nekakvog „majstor Voje“, u krojačkoj radnji u gornjem delu Balkanske (nešto iznad sadašnjeg, umrtvljenog prolaza za Terazije). A neposredno ispod hotela „Moskva“, pri vrhu ulice bio je jedan od prvih gradskih „šankova brze hrane“, „Leskovčanin“, koji je pravio i prodavao izvrsne pljeskavice. Pred njegovim kioskom uvek je bila gužva, čekalo se u dugim redovima, čak i dužim od onih koji su svojevremeno umeli da se formiraju ispred blagajne bioskopa „20. oktobar“, tačno preko puta ulice. Ovaj bioskop, sa dve dvorane u kojima su se prikazivali (u jednoj u parnim, u drugoj sali u neparnim satima) „sumnjivi“ filmovi, bio je omiljeno mesto jogunaste gradske mladeži, budući da je prikazivao filmove koji bi se danas mogli svrstati ne čak u „B“, nego u „C“ i „D“ holivudsku produkciju: jeftine vesterne, još jeftinije „akcione filmove“, „avanturističke“ i „kriminalne“, da bi pred kraj svog postojanja gro svog repertoara bazirao na nekoj varijanti „mekih“ pornića. A potonje je dušu dalo za „posao“ i „delanje“ kurvi i pedera, čije je jedno od ozloglašenih zbornih mesta bio i javni WC, neposredno uz bioskop, u (negdašnjem) parkiću, bezmalo preko puta ulaza u reprezentativni hotel „Moskva“. Uzgred, do narečenog javnog WC-a nalazila se i ruševina višespratnice stradale u bombardovanju još 1941. godine, u čijem su podrumu agilni „omladinci“ otvorili takozvani „Index bar“: veliki prostor, sasvim posebne (i doslovno!) „underground“ atmosfere, koji je u šezdesetim godinama postao uporište i plesna dvorana jedne od prvih beogradskih „subverzivnih rock grupa“ – Silueta. Bio je to, naravno, sasvim nenamerni, slučajni, antipod, studentskom kulturno-umetničkom društvu „Krsmanović“, u čijim su se prostorijama (tik uz bioskop „20. oktobar“) održavale probe „akademskih“ ansambala ovog društva: hora, orkestra, pozorišta... Gradski mangaši dolazili su na te večernje probe „Krsmanca“ da se nabacuju studentkinjama, a zatim su prelazili u „Index bar“ da uz prvog jugoslovenskog rock penzionera, pokojnog Zorana Miščevića i njegove Siluete, „potroše energiju“. Sve to skupa bilo je tako naivno i bezazleno, lišeno čak i primisli o ikakvom nasilju, da je danas neshvatljivo kako i zbog čega je bilo javno „prokaženo“, „žigosano“, pa i proganjano, kao nešto – „zapadnjački dekadentno“. Danas je na mestu negdašnje ruševine i „Index bara“, koje bi se u nekoj civilizovanoj evropskoj zemlji konzervirale kao mesta od višestrukog istorijskog značaja, prva ovdašnja takozvana „pametna zgrada“, „čudo savremene nauke i tehnologije“ namenjeno ekstremnim bogatunima. To što su investitori ove, u biti nakazne zgradurine, koja se ni na koji način ne uklapa u ambijentalnu celinu ni Balkanske ulice ni Terazijskog platoa, dobrano zagrabili i u površinu negdašnjeg parka, nikoga od nadležnih ne tangira.
Bioskop „20. oktobar“ je poodavno zatvoren, verovatno i „privatizovan“, mada se ne uočava bilo kakav pomak u bilo kojem pravcu od vremena te „privatizacije“. Istina, Internet i piraterija još ranije su značajno proredili njegovu stalnu klijentelu, a nije zgoreg podsetiti i da je njegov sumrak zapravo započeo još šezdesetih godina, kada je je u jednoj od dvorana eksplodirala bomba koju su postavili ustaški teroristi. Mnogi redovni posetioci ovdašnjih bioskopa počeli su posle tog događaja da zaobilaze „20. oktobar“, pa je možda i to doprinelo njegovom zamiranju, uprkos naporima uprave bioskopa da promenom repertoara, a u nadi da će se to uspeti „golicavim filmovima“, privuku kakvu-takvu publiku.
Tihi, plašljivi ulazak u potrošačko društvo, otvaranje robnih kuća sa svakojakim stvarnim i nametnutim potrepštinama evidentno sve boljestojećem građanstvu, potpuno je ugušilo zanatske radnje i male, porodične trgovine. Tako je i Balkanska, kao jedan od najpoznatijih i najdostupnijih centara zanatske umešnosti za gradske dame i gospodu, najpre utihnula, potom i potpuno zamrla. Nekolicina preostalih zanatskih radnji danas predstavlja istorijske spomenike jedne epohe, koja je ovu varoš svojevremeno učinila gradom. Jedna ćurčijska, dve saračke i dve tašnerske radionice, uz dve za proizvodnju i prodaju kapa, gotovo da su jedina preostala zaostavština nekadašnjeg bogatog i raznolikog zanatskog miljea. Poseban kuriozitet svakako je radnja za „popravku kofera i putnih torbi“ koja se, logično, ali svakako ne namerno, u nizu nastavlja na neobičnu, pravim čudom preživelu, prodavnicu kože i svakojakih drangulija za proizvodnju i popravku kožne galanterije. Između tih oronulih radnjica, uski, mračni, zapušteni pasaži vode u unutrašnja dvorišta u kojima neobična harmonija meteža, probušenih kanti i izubijanih bačvi sa cvećem, rasprostrtog veša, oljuštenih zidova, izbledele drvenarije, klima uređaja i satelitskih antena, odslikava neshvatljivu mešavinu bede i propasti, s jedne, i životne snage, radosti i želje za opstankom, s druge strane.
Isto tako, sudar svetova upadljivo je vidljiv u gornjem delu ulice, ispod hotela „Moskva“, otprilike na mestu gde Balkanska „zavrće“ nizbrdo u desno: na desnoj strani je nikla ultramoderna višespratnica, sva u staklu, za koju samo autor u svojoj aroganciji i „roditeljskoj“ neobjektivnosti može da tvrdi da se - „uklapa u ambijentalnu celinu“! Ovaj objekat, u kojem su smešteni novi hotel i tržni centar (potonje uprkos evidentnoj činjenici da je tržni centar izgrađen deceniju i po ranije, a stotinjak metara niže, potpuno mrtav, da stoji kao propadajući spomenik totalno promašenoj investiciji i urbanističkoj egzibiciji!), kao da ima samo jednu dobru stranu: tokom sunčanih prepodneva reflektuje svetlost na staru jednospratnicu preko puta, stvarajući na njenoj fasadi zanimljivu igru svetlosti i senki. No, nije li cena plaćena za ovu vizuelnu igrariju ipak suviše visoka?
Šta učiniti s Balkanskom, uprkos „zahvatima“ koji su je već načeli kao autentičnu, gradsku, funkcionalno-namensku celinu, dobrano propalu narastanjem grada i protokom vremena? U njoj, istina, nema pojedinačnih objekata koji su značajni u arhitektonsko-likovno-istorijskom akademskom smislu, pa bi ih, otuda, trebalo sačuvati, muzejski „konzervirati“, poput retkih primeraka u živom svetu. S druge strane, celina Balkanske je kao urbanističko-arhitektonski „živi fosil“ u centralnom gradskom tkivu. Doduše, taj „fosil“ proteklih decenija vidno sve više odumire, pa bi ga utoliko pre trebalo zaštititi i regenerisati, ne zarad prošlosti, već zbog budućnosti, onako kako je to učinjeno sa Skadarlijom.
A prepotentne primedbe inih „eksperata“, koji Balkansku proglašavaju „ruglom“ (što je budalasti „argument“ koji je do sada, nažalost, mnogo puta „prošao“ i rezultirao razaranjem i umrtvljavanjem čitavih četvrti starog gradskog jezgra, da bi se na „raskrčenom“ prostoru podigle „moderne“ strukture globalistički anonimnog, odbojnog izgleda, zatvorene u sebe i lišene bilo kakve interakcije sa starim gradskim okruženjem), samo pokazuju bedu i neznanje svojih autora: niti istorija počinje s njima, niti će se završiti s njihovim egzibicionizmom. Štaviše, kao što je besmisleno istoriju negirati, još luđe je pokušavati s njenim prekrajanjem i „ulepšavanjem“: svi takvi pokušaji, pre ili kasnije, završe njenim ponavljanjem i činjenjem istih, besmislenih grešaka. A samo budala ne nauči ništa iz svojih grešaka!
Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja,
stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.
Savetnici za nacionalnu bezbednost i visoki zvaničnici iz celog sveta spremaju se za sastanak koji će ovog vikenda biti održan u katarskoj prestonici Dohi.
Kao u prvih 15 dana aprila, ovaj mesec će se završiti natprosečnim temperaturama. Prema najavi RHMZ u nedelju i do prve polovine naredne sedmice temperature će dostići letnje vrednosti.
Rat u Ukrajini – 793. dan. Juče su na frontu bila 93 borbena okršaja, najviše ruskih napada Oružane snage Ukrajine odbile su na pravcu Avdejevka, Bahmut, Liman i Novopavliv, saopštava Vojska Ukrajine.
Međunarodni sud pravde (MSP) saopštio je danas da će predsedavajući sudija Navaf Salam u utorak saopštiti odluku o slučaju Nikaragve protiv Nemačke zbog pružanja vojne pomoći Izraelu.
Former US Congressional aide Gregory Tosi wrote an article for the Washington Times, explaining why the proposed draft resolution on Srebrenica misuses the very term genocide and UN principles.
The meeting of the President of the Assembly Ana Brnabić with representatives of parliamentary groups, political parties of national minorities and associations began in the Serbian Parliament.
This morning, the bus that the children from Tuzla Elementary School "Brčanska Malta" were going on an excursion, caught fire, the children are not in danger, while material damage was caused to the bus, the police announced.
President of the Provisional Authority of the City of Belgrade, Aleksandar Šapić, today announced elections for councilors in 17 city municipalities for June 2.
It has been exactly one month since the girl Danka Ilić (2) was killed in Banjsko Polje, and the suspects for a crime unheard of in Serbia are S.J. and D.D., who refuse to reveal the location where they moved the body from the landfill.
Komentari 10
Pogledaj komentare