Prilog raspravi

Dijelom potresno svjedočenje, dijelom prodorna analiza, i premda izvještava o činjenicama, ima književnih kvaliteta. Ali autor je imao veće ambicije. Htio je da razmišljamo o našoj političkoj sudbini, o tome u kojoj mjeri zbivanja koja opisuje osvjetljavaju naš put kroz povijest. Zato je dao knjizi naslov koji nosi, stavio na čelo knjige izuzetno lijepe stihove Thomasa Elliota, napisao Appendix.

Osobito njegove ocjene o dobrom i zlom u pojedinim političkim opcijama pozivaju na dalje razmišljanje. Pored dobra i zla u etičkoj sferi, čega ima u knjizi u izobilju, pita se o dobrom i zlom u političkoj sferi. Je li nešto dobro ili loše za našu dobrobit kao zajednice u danom trenutku i u budućnosti?

S jedne strane, politička se prosudba razlikuje od etičke. Za razliku od etičke, politička je prosudba gotovo uvijek relativna. Uvijek je dobro izmiješano s lošim, jedna je opcija katkada dobra samo zato je jer je bolja od drugih između kojih je u danom trenutku trebalo birati, najčešće jer je manje loša. S druge strane, međutim, politička ocjena, baš kao i etička, da bi bila legitimna odnosno realistička pretpostavlja autonomiju onoga koji donosi odluku. A baš tu autonomiju mali narodi rijetko imaju. Mi smo proživjeli svoju povijest pod prokletstvom malog broja i nastojali da se iz te situacije izvučemo, kadgod smo mislili da za to imamo priliku.

Idimo redom. Ideja ilirizma, kasnije konkretizirana u ideju jugoslavenstva, bila je dobra ideja. Pojavila se službeno u Hrvatskom saboru 1861. godine, kad se predlagalo da službeni jezik bude jugoslavenski i predložilo osnivanje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti koja bi uključila sve, od Slovenaca do Bugara. Ta je ideja dala perspektivu političkom otporu Južnih Slavena austro-njemačkoj i mađarskoj premoći. Između Soče i Crnog mora našlo bi se i tada 20 milijuna ljudi, dok je čitava Austrougarska imala 50 milijuna nacionalno posve heterogenog stanovništva. Sredinom 19. stoljeća, kad je nacionalna ideja postala politički dominantna, nacionalna heterogenost nije obećavala dugu budućnost. Osmanlijska moć bila je očigledno na zalasku. Jugoslavija kako je u ono vrijeme zamišljana nije bila utopija. A nije bila ni u sukobu s tadanjom kratkoročnom pragmatičnom hrvatskom politikom: iskoristiti austrijsko-mađarsko suparništvo; politikom koja je dala neke rezultate 1848. godine u vrijeme Jelačića, ali je izgubila nešto od svoje realne podloge 1867. kad su se Habsburgovci dogovorili izravno s Mađarima, kao svojim glavnim protivnicima ali i glavnim potencijalnim partnerima, o Austrougarskoj.

Međutim, kad je došlo do ostvarivanja jugoslavenske ideje pola stoljeća kasnije, situacija se bila izmijenila. Južnoslavenski narodi razvili su različite nacionalne identitete, a Srbi i Bugari imali su već i svoje nacionalne države. U toj situaciji, centralistička monarhija sa stanovništvom različitih nacionalnih pripadnosti nije bilo optimalno rješenje. Pa ipak je nakon Prvog svjetskog rata Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca još uvijek bila najmanje loše od tada raspoloživih rješenja. Jer je realna alternativa bila proširenje Kraljevine Srbije do duboko u hrvatski i bosanski teritorij i, vjerojatno, aneksija Dalmacije od strane Italije, s perspektivom beskonačnih budućih ratova za oslobođenje. Tek od 1928. je Jugoslavija počela tonuti u posve besperspektivnu monarhijsko-vojnu diktaturu. Promjene su postale neizbježne.

Jedna je mogućnosti bila postupna demokratizacija kroz federalizaciju, jer je nacionalno ugnjetavanje bilo glavni politički problem Kraljevine Jugoslavije. I takav je oblik demokratizacije počeo osnivanjem Banovine Hrvatske. To je bila nesumnjiva opcija većine birača u Hrvatskoj koji su glasali za HSS. Ali onda je došao fašizam i Drugi svjetski rat. Demokratske su perspektive nestale. Došlo je do vojne okupacije zemlje, i to pod fašističkim predznakom, tj. u znaku široko planiranog genocida radi oslobađanja «životnog prostora» za više rase. Teorijski, mi smo tada još uvijek imali dvije mogućnosti: ili privremena pasivizacija, prema poučku «dok se veliki tuku, mali pod stol»; ili antifašistički pokret i antifašistički otpor. Sve ostalo, uključivši NDH, nisu bile naše opcije, već opcije Mussolinija i Hitlera. One se ne mogu usporediti s alternativama koje su realno bile nama na izbor, jer su i Hitler i Mussolini imali radikalno drugačija polazišta i ciljeve dijametralno oprečne od naših interesa.

Takva je situacija dala šansu KPJ, po broju marginalnoj političkoj skupini koja je, ipak, imala širok krug simpatizera među inteligencijom 30-ih godina 20. stoljeća, jer je nudila jasan odgovor na dva dugoročna problema stare Jugoslavije: Industrijalizaciju kao jedini ekonomski izlaz u zemlji koja je bila do 80% poljoprivredna na terenu koji je u dvije trećina bio za poljoprivredu neprikladan. I federalnu ravnopravnost među postojećim različitim nacionalnim identitetima. Kako se ratna situacija razvijala, antifašizam je postajao sve više većinska politička opcija. Bez toga KPJ ne bi bila u stanju u toj mjeri uspješno iskoristiti svoju šansu: stvoriti masovni antifašistički pokret, organizirati iz ničega vojsku koja je bila u stanju održati se nasuprot brojčanoj i tehničkoj nadmoći okupatora. Kvalificirati zemlju kao ratnog partnera pobjedničke strane. Otkloniti opasnost sovjetske okupacije u jesen 1944. godine. KPJ uvela je poslije rata komunistički jednopartijski režim. A to nije bila niti je mogla biti većinska opcija u zemlji s 80% seljačkog stanovništva i s privatnim vlasništvom zemlje. I pored toga, međutim, misao i samosvijest autonomnog antifašizma nosila je KPJ, po nekoj čudnoj inerciji, u raskid sa SSSR-om 1948. godine, u pokret nesvrstanih, u samoupravljanje, u sve naglašeniju autonomiju sastavnih nacionalnih republika. Ono čemu se KPJ po svojoj izvornoj prirodi nije mogla prilagoditi to je bila demokratizacija središnjih institucija partijske i državne vlasti. Postupna demokratizacija dosegla je svoj vrhunac 1970.-1971. - kad ju je KPJ prekinula. Vrijeme od 1971. do 1990. bilo je ponovno gluho doba naše politike, usporedivo s razdobljem 1928.-1941. umorno, negativno, bez ikakve razumne opcije.

Novu svjetsko-političku scenu postavio je raspad SSSR-a. Ostanak KPJ na jednostranačkoj vlasti više nije bila realna mogućnost. Opcije su bile demokratizacija Jugoslavije, pretvaranje federacije u konfederaciju ili razlaz.

Budući da su procesi demokratizacije u socijalističkoj Jugoslaviji bili vezani uz povećanje političke samostalnosti republika, budući da je načelna nacionalna autonomija priznata svima koji su je tražili (Muslimani, Albanci, Mađari Vojvodine), budući da se KPJ faktički raspala na 14. kongresu u siječnju 1990. godine i budući da se opće-jugoslavenske demokratske političke stranke nisu uspjele afirmirati, prevagnula je opcija razlaza. Politički normalni i pravno legitimni temelj razlaza bila je odredba Ustava SFR Jugoslavije iz 1974. godine kojim se republikama jamči prvo na «samoodređenje do odcjepljenja». Ali, kao što znamo, stvari su se odvijale drugačije. Međunarodna je zajednica, međutim, u to doba već bila dovoljno organizirana, da pomogne kako bi se razlaz ostvario u skladu s našim vlastitim ustavnim odredbama, da nepomirljive lokalne opcije svede na status quo federalnih republika bivše Jugoslavije. Ali ne do kraja: pitanje Bosne i Hercegovine i pitanje Kosova ostalo je de facto otvoreno.

Knjiga Slavka Goldsteina postavlja, implicitno, sljedeće pitanje: Vodi li naše burno 20. stoljeće uopće do nekih racionalnih i u buduće upotrebljivih političkih zaključaka? Ja bih na to pitanje odgovorio potvrdno:

- Jedan bi takav zaključak bio, da se zaista treba nastojati izvući iz prokletstva malog broja. Ako nas ima premalo, rijetko ćemo uopće imati opcija o kojima sami odlučujemo. Uvijek bismo bili dio tuđih opcija, pri čemu možemo katkada imati više a katkada manje sreće. Rješenju tog problema, uostalom, trebala je poslužiti Jugoslavija, Radićeva Zelena internacionala, sve lijeve internacionale, antifašistička međunarodna zajednička fronta, pokret nesvrstanih, kao što bi mu danas trebalo poslužiti priključenje Europskoj Uniji, koja uostalom po prvi puta otvara mogućnost da se oslobodimo prokletstva malog broja, a da ne moramo žrtvovati vlastiti identitet.

- Drugi zaključak bi bio da su institucije koje nazivamo demokratskim složenije i ovisnije o društvenim pretpostavkama nego se to obično misli. S jedne strane, demokracija znači dobiti pod razumnu kontrolu monopol fizičke sile u rukama države. Legitimirati političku vlast izborima i dovesti njezine nositelje u sve veću faktičku ovisnost od birača. Pa osigurati da nitko osobno ne može ostati predugo na vlasti. Pa, preko toga, spriječiti da pojedina politička opcija predugo gura u istom smjeru, jer će degenerirati poput prve i druge Jugoslavije. S druge strane, demokracija zahtijeva institucije koje su u stanju kombinirati suradnju i sukob u- istim procesima, kao što je višestranački parlamentarizam, dioba vlasti, kontradiktorni sudski postupak. Samo su takve institucije dorasle zadaći da u društvu održavaju labilnu ravnotežu između slobode, koja rađa sukobe i stvara prednosti za pobjednike, i pravednosti koja ispravlja nepravde koje pogađaju pobijeđene.

Obje strane demokracije, da bi se mogle razviti, pretpostavljaju ispunjenje dva društvena uvjeta. Prvo, proizvodnost rada mora biti dosta velika da prednosti nejednakosti za pobjednike u društvenim sukobima nisu više pitanje egzistencije. I drugo, identifikacija pojedinaca s bilo kojom zajedničkom opcijom – vjerskom, nacionalnom, ideološkom – mora u dovoljnoj mjeri oslabiti da bi oni bili spremni prihvatiti rizik otvorenog društva. Dakle, rizik da će vlastita opcija katkada izvući dulji a katkada kraći kraj, kako je to prirodno u svakoj labilnoj ravnoteži. Ovaj drugi uvjet demokracije nije bio ispunjen 1941. ni 1991., a pitanje je u kojoj je mjeri ispunjen i danas.

Ti su zaključci presudni, osobito kad razmišljamo o budućnosti Europe i našoj ulozi u izgradnji tog novog okvira. Naime, tradicionalne države sa suradnjom unutar državnog područja, i to suradnjom osiguranom monopolom legitimne fizičke sile, a s neograničenom sukobljenošću između država uz upotrebu te iste fizičke sile, očigledno nisu dorasle novim izazovima u razvitku demokracije pod uvjetima globalizacije.

Da će i u tom novom okviru biti dobrih i zlih ljudi, radosti i patnje, nade i očaja to je la condition humaine, neizbježiva ljudska sudbina, kao što nam to tako uvjerljivo prikazuje knjiga Slavka Goldsteina.