UNIX
pre 16 godina
Znam da kasnim sa komentarom ali će valjda neko ovo da pročita (ako mi puste komentar)
Prvo:
Deco, svaka čast! G-dine Nikoliću vi ste genije! Odavno nisam gledao nekog našeg trenera sa takvim osećajem za delovanje u pravom trenutku. Uvek i dosledno, kroz sve utakmice, pravovremene reakcije. Svaka Vam čast!
Sad se izvinjavam g-dinu Nikoliću i deci - svetskim prvacima, ali veći deo komentara moram da posvetim polemici - zviždati himni ili ne? odnosno zviždati Amerima ili ne (bez obzira na starost)? a samo i isključivo u edukativne svrhe.
Većina, kao opšte mesto, navodi da ne treba mešati politiku i sport. Na žalost, malo njih ili niko ne razmišlja da su politika i sport povezani samim činom intoniranja himne i dizanjem nacionalne zastave. Na takmičenjima državnih timova, publika se identifikuje sa državom. I sport, u modernom smislu, a zahvaljujući obnavljanju olimpijske ideje krajem 19 veka predstavlja kopiju Staro-Grčke zamene za rat. Shodno tome, uljudna publika urla ne samo da pomogne svom timu (kvazi-vojsci) već i protiv protivničke (da je omete u svakom pogledu). Da je moguće da publika nekažnjeno ulazi u teren, mnogi bi "pomogli" ne samo glasom. Uostalom to možemo da vidimo svako malo čak i kod tih finih Zapadnjaka. (Npr. Tu skoro, onaj Danac koji je udario sudiju na utakmici protiv Švedske).
Pogledajmo, na primer, proteste protiv globalizma. Oni ljudi tamo, koji protestvuju, spremni su da se makljaju sa "snagama reda" i da pale (nekima omiljenu) zastavu. I zvižde i urlaju sve u šesnaest. Mislite li da su oni ludi, nevaspitani, neuki? Naprotiv!
Čin lične hrabrosti se i ogleda u tome da se suprotstaviš onda kad to treba. I bez mnogo računice. Jer ako kreneš da računaš sve Za i Protiv, pravi trenutak za delovanje nepovratno prođe a tebi ostane gorak ukus u ustima da si mogao nešto a nisi. A suprotstavljaš se onim što imaš. Bacaš jogurt na avione koji te bombarduju psujući im majku i sve po spisku, zviždiš protivničkoj reprezentaciji, himni itd. Jasno je da je to čin nemoći ali jedini mogući legalni oblik protesta. I protestuješ protiv TIMA sa sve zastavom i himnom a ne protiv pojedinaca.
Svi koji ne vole Amere će i dalje piti CocaColu, raditi na računaru, koristiti naizmeničnu struju, žaliti nad sudbinom Indijanaca i zviždati njihovim timovima i himni kad god to mogu. I to nije licemerje. I nikad neće biti.
I ne mešajte pojedinačne sportove i kolektivne. To nije i nikad neće biti isto.
Zaključak:
Da li će neko zviždati Zapadnjacima i pri tom biti selektivan ili ne, stvar je njegovog ličnog izbora. Sve dok je neko reprezent zemlje u kolektivnom sportu, reprezent je i politike te zemlje. Ponavljam, zaboravite pojedince - pričamo o timu.
I još nešto da dodam. Arogancija i nemoć se ne demonstriraju zviždanjem već ponašanjem kod dodele trofeja. Koliko je "finih američkih dečaka" pružilo ruku pobednicima i ljudima koji su im dodeljivali OSVOJENI trofej? Setite se Hrvatske reprezentacije i njihovog silaska sa pobedničkog postolja.
Da se razumemo, mi verovatno nismo najbolji narod na Svetu ali nismo ni najgori. I sve što je ljudsko nije nam strano kao i svi drugim ljudima na Svetu. Eto, jedino ponekad pobedimo jače. I treba da se ponosimo time.
Veliki pozdrav svim kometatorima.
P.S. Ako već pišete na Srpskom, koristite naša slova. Lakše se čita.
65 Komentari
Sortiraj po: