Gornja Maoča, selo radikalnih vehabija

29. oktobar 2009.

Pošaljite komentar

Ko su selefije iz Gornje Maoče? Kako žive? Kada i zašto su se smjestili u devastirano selo? Zašto uče djecu po jordanskom planu i programu?, pitanja su na koja smo odlaskom u posjetu samoproglašenom vehabijskom vođi Nusretu Imamoviću i njegovoj zajednici namjeravali potražiti odgovore.

Izvor: Dani

Nažalost, dolaskom u Gornju Maoču, tačnije Karavlahe, selo koje teritorijalno pripada Distriktu Brčko, a administrativno Tuzlanskom kantonu, ekipu Dana su muški stanovnici sela nasilno zaustavili, legitimirali, pretresli i, na koncu, istjerali, poručivši da su oni "kompaktna zajednica koju niko nema pravo da posjećuje"

"Molim vas, možete li nas uputiti u Gornju Maoču?" - pitamo pripadnika MUP-a Distrikta Brčko kojeg susrećemo na benzinskoj pumpi u blizini Maoče.

"A što idete tamo?" - uzvraća policajac.

"Poslom."

Uputili smo se tamo s namjerom da provjerimo saznanja o školovanju djece po jordanskom nastavnom planu i programu. Istraživanje o paralelnom sistemu školovanja u pojedinim zatvorenim "selefijskim" zajednicama započeli smo nakon što je Smajo Abdurahmanović optužen za ubistvo Velida Zahirovića iz Zavidovića zbog toga što mu je ovaj odbio "dati ruku" desetogodišnje kćerke. Abdurahmanović se "zagledao" u Zahirovićevu kćerku u mektebu na podučavanuju "salafa", učenja Kur'ana po fundamentalnim principima tumačenja, zbog čega je sve veći broj djece, a naročito djevojčica iz pojedinih ruralnih područja Zeničko-dobojskog i Srednjobosanskog kantona počelo napuštati škole i obrazovati se u privatnim, "kur'anskim" školama. Priče pojedinih pripadnika vehabijskih zajednica smo namjeravali objaviti tek nakon upotpunjavanja slike o njima, iz straha da predrasude i glasine o selefijama ne prevagnu u korist površnog istraživanja. Preciznije informacije dobijamo upravo nakon saznanja da se u Gornjoj Maoči već duže vrijeme održava nastava po jordanskom školskom programu i pored toga što je Ministarstvo obrazovanja Tuzlanskog kantona odbilo izdati dozvolu.

Gornjomaočani su svoj zahtjev obrazložili "udaljenošću sela od većeg naselja gdje se nalazi škola" i time što "pojedini predmeti nisu u skladu s islamskim propisima".

Osamina poruka

S Nusretom Imamovićem, samozvanim vođom vehabijske zajednice u Gornjoj Maoči i "profesorom šerijatskog prava", pokušali smo stupiti u kontakt s molbom da nas primi u selo, uvede u školu i upozna s njihovim načinom života. S obzirom da je nekada bio predavač u sarajevskoj džamiji Kralj Fahd, molili smo neke od njegovih poznanika da nas spoje s njim. Prema odgovorima koje smo dobili, zaključak o Imamovićevoj zajednici kao ekstremno izoliranoj na hijerarhijskoj ljestvici selefijskog pokreta u BiH, nametao se sam po sebi. Posebice zbog Imamovićevih često agresivnih ispada u javnosti i krivičnih prijava za razne vrste kršenja javnog reda i mira. Njegovom lošem "imidžu" ne ide u prilog niti izvještaj Federalne uprave policije, koji njegove pojedine kolege etiketira kao "bivše borce u Afganistanu". Posljednji "ispad" Imamovića koji je zaprepastio širu javnost jeste izjava da "samoubilački napadi nisu zabranjeni ali ih treba koristiti za izuzetne prilike". Stav je obrazložen kao odgovor na pitanje: "Da li je grijeh opasati se dinamitom i raznijeti među grupom kjafira" na portalu www.putvjernika.com, na kojem se trenutno kao top-news nalazi "video-poruka Osame bin Ladena Evropi". Iako portal odbacuje tvrdnje da su stanovnici Gornje Maoče njegovi autori, Imamović se pojavljuje kao jedan od njihovih vodećih "šerijatskih savjetnika". K tome, svoje radikalne stavove ne krije. Tako, primjerice, na istom portalu na pitanje: "Kakav je propis žene koja ne želi da ima više djece nego samo jedno ili čak nijedno, a muž bi htio da ima veliku porodicu?", Imamović odgovara: "Dozvoljeno je čovjeku rastaviti se od žene koja ne želi da rađa djecu a za to nema opravdan razlog. Posao ili karijera nije nikakvo opravdanje u tom pogledu. Naprotiv, najbolji posao i karijera koje žena može ostvariti na ovom dunjaluku jesu djeca koju će odgajati u okrilju Allahove vjere i koja će sutra doprinijeti ovom dinu."

Pod hidžabom

I pored svih ovdje spomenutih saznanja, ne krijem da smo se, u potrazi za Imamovićem, istinski trudili sve predrasude staviti po strani. Osjećaj nelagode zbog mogućnosti da ih uznemirimo ipak preovladava. Približavajući se Maoči, odlučujem pokriti glavu hidžabom.

Policajac s početka ovog teksta, kojeg smo zatekli na benzinskoj pumpi, insistira da mu objasnimo kojim poslom smo se uputili u Maoču. Kažemo mu da je motiv naša privatna stvar. Osmjehuje se.

"Ne pitam vas da bih vas provjeravao već da vam kažem da ne idete. Tamo ne vole pridošlice, i nisu ljubazni, ako razumijete šta želim reći."

"Zašto, jeste li vi bili tamo?", pitamo.

"Nisam, ali jesu moje kolege prošle sedmice kada su pratili predstavnike Medžlisa općine Srebrenik. I nisu dobro prošli." Policajac nam dalje objašnjava da je IZ došao s namjerom da nove stanovnike Gornje Maoče "konsolidira" i zamoli ih da se "ne odvajaju".

"Kako se završilo?", pitamo pretpostavljajući odgovor s obzirom da je Nusret Imamović nedavno objavio fetvu prema kojoj je zabranjeno klanjati u džamijama.

"Nikako." Rastali su se.

Policajcu se zahvaljujemo na uputama, moleći ga da nam pomogne u smjernicama.

"Za početak, Gornja Maoča ne postoji, to su Karavlasi, odmah povrh Maoče, kaže policajac." Saznajemo da je selo nekada pripadalo romima pravoslavcima, odakle su protjerani u ratu.

Do Karavlaha se dolazi makadamom. Izrovareni put vodi kroz šumu i žbunje. Na svakoj "raskrsnici" zastajemo. Odlučujemo se da pratimo električne vodove. Iščekujući da se pred nama pojave ljudi, kuće, bašte ili bilo kakav oblik života, zamišljamo naglas kako ćemo biti dočekani i koji je najbolji način da im pristupimo. U najgorem slučaju, pomišljam, odbit će razgovor s nama. Automobil se teško probija uskom cestom. Odjednom, iza jednog zavoja, izbijamo na ravnu, široku površinu. Usporavajući, u daljini primjećujemo nekoliko srušenih kuća. Fotoreporter Dženat Dreković mi govori da pogledam nadesno. Petstotinjak metara dalje od nas, primjećujemo muškarca s dugom crnom bradom. Dvoumimo se da li mu prići ili ne. Ipak, nastavljamo dalje, ubjeđeni da ćemo svakako naići na "centar" sela. Nanovo nailazimo na nekoliko porušenih kuća. Jedna od njih služi kao putokaz: farbom je ispisano "džemat" i znak - strelica udesno. Vozimo uzbrdo. S obje strane puta još devastiranih kuća. Na svakoj visi prepoznatljiva crna islamska zastava. Zemlja nije obrađivana, ne čuje se karakteristični žamor seoskog gazdinstva, sve je zaraslo u korov...

Na vrhu brežuljka nekoliko dječaka igra se drvenim lukovima i strijelama. Iznenađeni zvukom motora, nišane u našem pravcu. Dženat se smije diveći se savršeno izrezbarenim lukovima. Govorim mu, više iz dragosti i neobičnog prizora, negoli repoterske obaveze: "Hajde, uslikaj ih, molim te." Kako se približavamo, neki od njih se razilaze, dok nas drugi znatiželjno odmjeravaju. Fotoreporter otvara prozor i slika ih. Jedan dječak zastaje i gleda u kola. Pitam ga da li zna gdje živi Nusret Imamović. Pokazuje prstom: "Dole, odakle ste sad došli." "Dole? Tamo gdje piše džemat?", upitno preciziramo. Kima glavom. "A gdje ideš u školu?" "Pa, tu, dole, isto." Dječaci se rastrčaše. Vozimo naprijed tražeći prostora za rikverc. Nadamo se da je muškarac kojeg smo primijetili "dole" - Nusret Imamović. Primjećujemo samo dvije naseljene dvospratnice, s prostrtim vešom na balkonu. Ostatak komšiluka je također "devastiran". Pored jedne kuće parkirana su kola s austrijskim tablicama. Fotoreporter zapaža da mjesto više liči na skvot negoli na selo. Vozeći se nizbrdo, pitamo se gdje su se izgubila djeca. Nismo ni primijetili bijelu Hondu prilijepljenu za nas.

Allaha ti, šuti Kolega me savjetuje da upalim desni žmigavac kako bi mu dali znak da stane. Zaustavlja. Iz auta izlazi visoki muškarac s dugom sijedom bradom, čiji vrhovi skoro dodiruju donji rajsferšlus jakne. Govorim fotoreporteru da je "bolje da ga on priupita za Imamovića". "Selam alejkum, domaćine" - pozdravlja fotoreporter. U retrovizoru provjeravam posljednji put da li mi je sva kosa pokrivena pod maramom. "Gdje ti je ona kamera?!", odjednom me trznu gromoglasni uzvik. "Molim?", ustuknu kolega. "Pitam gdje ti je ona kamera!", ponavlja čovjek približujući se fotoreporteru. "Smirite se, molim vas" - čujem kolegu kako mu govori koračajući unazad prema kolima - "kamera je tu, nismo ništa snimili".

Bradati muškarac ide prema njemu podižući ruku: "Još jednom te pitam gdje ti je kamera kojom si mi sada sina snimio, govori!"

Kolega otvara vrata automobila, pogledom mi daje znak da se ne uznemiravam, i pruža mu kameru. "Evo, nismo ništa specijalno snimili, samo jednu sliku smo uzeli, možete se uvjeriti." Čujem zvuk auta. Odjednom s donje strane makadama vidim dva auta kako se zaustavljaju. Okrećem se, još dva automobila nas okružuju s gornje strane. Vraćam pogled na prednju stranu. Trojica muškaraca s dugim crnim bradama, kapama, u maskirnim uniformama i vojničkim čizmama izlaze iz auta, lupaju vratima i s rukama u džepovima približavaju se svom kolegi. Stišću se oko fotoreportera.

"Šta si ovo slikao, je li? Dolazite ovdje, špijunirate nas, je li? Govori, šta ste radili ovdje, za koga ste slikali, ko vam je dao dozvolu za to?!", prodera se jedan među njima, obučen sav u crno, uzimajući od sijedog fotoaparat. Fotoreporter ih smiruje: "Kunem vam se, nismo nikoga špijunirali, tek smo ušli u selo, evo vidite da je samo jedna slika", govori im dok oni pregledaju jednu po jednu slike Ćire Blaževića, kojeg je za potrebe prošlog broja Dana slikao Dženat.

Ćute nekoliko minuta, a onda opet: "Šta ste još slikali?" Fotoreporter ponavlja: "Nismo nikoga, govorim vam. Evo, izbrišite sliku, izbrišete sve, ako ne vjerujete."

Ustajem iz kola s namjerom da im objasnim razlog naše posjete. "Molim vas, nemojte biti agresivni, novinari smo, radimo priču, htjeli smo upoznati Nusreta Imam..." "Ti, sjedi u kola", prekida me prije nego što završim rečenicu. "Ali, molim vas, da vam obja..." "Čuješ li šta ti kažem, vrati se u kola i sjedi gdje si, ako nećeš probleme!" Grozničavo ih prebrojavam. Devetorica. Okrećem se oko sebe tražeći pomoć u daljini. Mrkli oblaci zavlače selo u tamu. Vidim uvijek isto - šumu, napuštene kuće, i brade. Duge brade s vojničkim uniformama... Jedan među njima odjednom otvara automobil i preturajući po stvarima viče:

"Gdje su druge kamere, ima li ih još?!" Gleda ispod sjedišta, otvara mali pretinac, pretura po papirima, diskovima... Naređuje Dženatu da otvori gepek. Ostali se naslanjaju na automobil pipajući ga kao da nešto krije. Nakon što je zatvorio gepek, dolazi. U mojoj glavi se već uveliko odvija sljedeći scenarij: razbit će fotoaparat, potom će razbiti automobil, a onda... "Dajte papire", prodera se iznova jedan. "Ko vas je poslao?!" Dženat mu pruža ličnu kartu mrmljajući nešto da ga smiri. Uzaludno je. "Daj njene papire", čujem kako mu govori muškarac "zadužen" za pretres. Obuzima me bijes. Izlazim iz automobila s rafalom pitanja: "Otkud vam pravo da nas legitimirate? Ko ste vi? Niste policija, ovo je slobodna zem..." "Reci joj da šuti, ne pričam sa ženama!", prodera se jedan od njih.

Zaboravljeni namaz

Fotoreporter me molećivo gleda. Svi pregledaju njegove dokumente. "Koja je novina?" Prije nego što Dženat uspije da odgovori, još jednom pokušavam objasniti da smo došli u miroljubivu posjetu i da nema potrebe za ovako agresivnim pristupom. "I mi smo još uvijek miroljubivi", reče povišenim tonom jedan od njih.

Iz gomile uniformiranih vehabija izdvaja se jedan, odjeven u dželabu. Ruke su mu prekrštene jedna preko druge. "Zar vas niko nije upozorio da smo mi jedna kompaktna zajednica?", pita mirnim tonom. Prekida ga jedan od "pretresača": "Nek' ona da svoju iskaznicu!" Govorim naglas da je nemam, bojeći se da nam "otkrivanje identiteta novine" neće spasiti našu neizvjesnu sudbinu. "Koja ste novina, još jednom vas pitam", povisuje ton prema fotoreporteru. "Ma razne novine, Dani, Gracija..." Pružam ličnu kartu napominjući da sam se pokrila iz poštovanja prema njima. Pokušavam još nešto reći, ali zastajem... Hidžab me ne štiti. Ne vide me. Nemam prava riječi. Nevidljiva sam. Ne postojim - ukratko. Vraćam se nazad na sjedište držeći ruke na volanu. "Kakva je ovo novina, Gracija?", čujem kako pita fotoreportera gledajući iskaznicu koju mu je Dženat dao, bojeći se mogućeg pogoršanja situacije. "Pa, to je magazin za suvremenu ženu", zakašljava se.

Jedan je islam

Vraćaju fotoaparat, zatvaraju gepek... Šapućem kolegi da ih pita da li možemo ipak razgovarati s Nusretom Imamovićem. "Ne možete", odgovara jedan u njegovo ili svoje ime. Ne uspijevamo identificirati "vehabijskog vođu". "Jesi li ti musliman?", pita fotoreportera. "Jesam", odgovara. "Pa, kakav si ti musliman kad radiš za Dane, tu haram novinu. Kakav si ti musliman kad fotografišeš, jel znaš da je to haram", govori kao da drži predavanje. Dženat objašnjava da nije haram prema islamu kojeg on poznaje. "Nema tvog islama, jedan je islam", odmahuje glavom. "Kažeš da si musliman, a dolaziš nam u vrijeme namaza, znaš li koji je namaz sada?", nastavlja se ispitivanje. Dženat šuti i nanovo moli da nas upute na Nusreta Imamovića. "Nećemo vas uputiti ni na koga. Prekršili ste adab (običaj, op.a.). Vi ćete fino sjesti u kola, ako neće ona voziti, onda ćeš ti, a mi ćemo vas ispratiti iz sela. Nemate šta ovdje više raditi." Znam da sam "nevidljiva", ali progovaram "kako smo došli iz Sarajeva i kako..." "Nama dolaze iz Washingotna ovdje, pa ih tjeramo, a kamoli iz Sarajeva... Nemojte sebi praviti probleme." U retrovizoru smo sve do izlaska iz sela gledali kako nas u koloni ispraćaju.

Belma Bećirbašić