s
pre 9 godina
Ameri su ušli u finale extra motivisani, pomalo i respektujući naše, pa su zato igrali iznadprosečno, najbolje na turniru, naročito u šutu za 3, koji je nama baš tada zakazao. To je prevashodno zbog odigranih odbrana na šutevima. I to je odlučilo. Da su oni i mi imali svoje standardne šuterske proseke: USA 39% a SRB 37% oni bi na poluvremenu umesto 10/15 imali 6/15 a mi umesto 2/12 bismo imali 5/12, tako da bi razlika bila za 21 poen manja od ostvarene. Znači bili bismo u igri, sa zaostatkom 4 poena.
Isto važi i za ukupne procente šuta za 3 na celoj utakmici, u kojoj su oni bili bolji, a mi slabiji od našeg proseka za ukupno 25 poena.
Razbili su nas pod koševima što nam je onda trebalo da bude alternativa, jer ako igraju široko i brane trojke, ostavljaju prostor pod košem. Savršeno su odigrali odbranu, zaustavili naše glavno oružje: šut spolja, jer su znali da su naši centri dosta slabiji u igri 1:1 pod njihovim košem.
Ostaje pitanje da li smo mogli bolje da branimo trojke, po cenu lakih koševa iz reketa.
Jedini način da ih dobijemo bilo je da nas krene šut spolja, da im unesemo nervozu u šut, i da odigramo odbranu iz Atine 1998.
Ovaj put je to bilo nerealno, jer su Ameri od prvog dana igrali bez nervoze, pritiska publike, samouvereno, angažovano, timski kompaktno, sa ogromnim brojem osvojenih i uhvaćenih lopti, predaleko od bilo kakave neizvesnosti.
Malo nas je i značaj finala i respekt prema njima omeo. Uz više iskustva i samopuzdanja bićemo bolji ubuduće.
14 Komentari
Sortiraj po: