Deca nisu vreće krompira
pre 9 godina
Suprug i ja smo usvojili dete pre par godina. To maltretiranje u pogledu procedure ne bih poželela ni najvećem neprijatelju, ali svakoga jutra kad pogledam svoje usnulo dete pomislim koliko se sve to isplatilo i koliko sam ja jedna srećna žena. A što se procesa usvajanja tiče, ne znam da li pre da se osvrnem na nestručne ljude u Centrima, na silne pare koje samo izleću iz džepova, na potpuno odsustvo minimuma ljudske empatije prema deci kao i prema usvojiteljima ili na korupciju s velikim K u ama baš svakom segmentu koji je jedan potencijalni usvojitelj obavezan da prođe. Jedno mi nije jasno-zašto iko misli da će napuštenom detetu biti bolje u ustanovi nego u hraniteljskoj porodici ili porodici usvojitelja. Pa ljudi moji, idite u bilo koju ustanovu-toliko su loši uslovi i toliko je malo osoblja koje brine o toj dečici da jedva stignu da brinu o najosnovnijim potrebama dece, poput hranjenja i presvlačenja. Deca tamo listom imaju agorafobiju, jer nikada ne izlaze van kruga ustanove, mnoga ne prohodaju ni sa 3 godine ili više jer nema ko da ih nauči da hodaju, a fizički su potpuno zdrava! Ja ne mogu da nastavim dalje, gušim se u suzama kad samo pomislim na sudbinu dece u tim ustanovama. Proceduru treba olakšati najpre u finansijskom smislu jer ovako kako jeste trenutno, bar polovina ljudi koja na taj način želi da dobije dete gubi svaku šansu. Sve to je jedna velika pijaca na kojoj se deca prodaju kao džakovi. Dok se to ne reši svi zakoni postoje samo na papiru, na žalost.
8 Komentari
Sortiraj po: