Nada G. Novaković
pre 12 godina
Kocka je bačena!
Posle jednogodišnjeg nagoveštaja, oklevanja i „ispipavanja“ reakcija javnosti i članstva sindikalni lideri su rešili da se politički angažuju, sa ciljem da učestvuju u vlasti i zaštite interese zaposlenih i ostalih građana. Oni to pravdaju svojom potrebom, pravom i potrebama i inicijativama članstva. Tu je i ozbiljnost sadašnjeg trenutka i činjenica da su se politički aktivirali penzioneri, a poslodavci to najavljuju. Zanimljivi su i drugi razlozi ovde pobrojani: erozija životnog standarda radnika, brutalna privatizacija i nemoć države da zemlju izvede iz krize. Poseban „specijalitet“ predstavlja konstatacija da protesti nemaju nikakve efekte, pa su sindikati rešili da se umešaju u naredne izbore. Jedan od razloga je i zaštita prava radnika čija se prava smanjuju.
Ovim izjavama gospodin Orbović je pokazao svoje pravo lice sindikalnog lidera u društvu u tranziciji. On sve čini da svoje političke ambicije opravda, a na štetu sindikalnog članstva i o njegovom finansijskom, političkom i moralnom trošku. Zamenom teze, amnestiranjem sebe od odgovornosti, i drugih većih sindikata u Srbiji, on u neuspelim protestima radnika vidi motiv da se politički angažuje. Pri tom je „zaboravio“ da su takvi razjedinjeni i sujetni sindikati, odavno iznutra politički prošarani, značajno doprineli i neuspehu štrajkova, padu zaposlenosti, eroziji radnih prava i rastu nepoverenja članstva i građana. On lično je godinama u Socijalno.ekonomskom savetu, borac „za istinski socijalni dijalog“, a da ništa nije veliko i ozbiljno učinio za radnike. Često je svojim akcijama pomagao i poslodavce i vlast, a o političkim uticajima na sindikat može samo da se nagađa. Mnogi sindikalni lideri su i članovi upravnih odbora (Zavoda za penziono osiguranje, Nacionalne službe za zapošljavanje, javnih pšreduzeća…), što im daje materijalnu i drugu podršku da se otuđe od članstva. Stoga njih ne interesuje niti stvarna demokratija u sindikatu niti potrebe radnika. Dokaza ima više, ali evo samo nekih. Sindikalna „lakrdija“ oko Opšteg kolektivnog ugovora, pomoć u donošenju izmena o radu o slanju na „krizne“ odmore na neodređeno vreme, uzaludno sindikalno-političko angažovanje oko zakona o penzijama, potpisivanje „socijalnog sporazuma“ o mizernoj ceni rada i odustajanju od štrajkova i „svakog vida socijalne akcije“ dok kraja godine. Kad potpišete tako nešto onda nemate prava da u neuspelim štrajkovima tražite odgovornost drugih, a svoje izuzeće, za postojeće stanje.
Donošenje važnih zakona koja se tiču zaposlenih normalni sindikati u svetu brane ozbiljno, od javnih i argumentovanih rasprava do još ozbiljnijih generalnih štrajkova i javnih protesta. Našima tako nešto ne pada na pamet, valjda da ne naljujte „socijalne partnere“. Sam gospodin Orbović je više puta izjavio „Nećemo grčki scenario!“. U našem scenariju najveće sindikalne centrale svoju energiju troše na političko angažovanje, umesto da se pozabave izmenama Zakona o radu i najavom Novog zakona o štrajku. Po svojoj suštini oba su još restriktivniji i na štetu većine radnika. Sada su zaboravili da su sindikalni izbori podešavani tako da odgovaraju političkim strankama, a da sindikalno članstvo pripada različitim strankama. To znači da su sindikati odavno u političkom polju. Oni su uglavnom bili i pasivni posmatrači privatizacije, bez obzira kako je nazivali. Ona je skoro završena, a političko angažovanje može da odgodi privatizaciju imovine koju koristi i Orbovićev sindikat.
Ulazak u politiku znači veliki korak odstupanja od osnovnih sindikalnih obaveza, a to je zaštita socijalnih i ekonomskih zaposlenih iz radnog odnosa. Političko angažovanje može da bude najviše korisno za sindikalne lidere, pa i Orbovića, koji na taj način stiče još jedno polje bogaćenja i političkog uticaja. Samo je to mnogo poštenije (i legitimno) da se izvede izvan sindikata. Stoga je najbolje da ovakvi lideri formiraju sopstvenu stranku, o svom trošku i slobodno izađu na izbore! Nemaju moralna ni zakonska prava da za to koriste sindikat i njegovu infrastrukturu, a da ubeđuju javnost i članstvo da je to za njihovo dobro. Radnici nisu dužni da to plaćaju, a ovakvim sindikatima odavno malo ko veruje. Ako tako masovni i „ugledni“ ne štiite radnike kako će to da učiine iz skupštinskih klupa? Ima li kraja manipulacijama od strane sindikalnih lidera i (budućih) političara? Za ovakve zaključke ne treba uopšte da se bude „sindikalni ekspert“, u šta se nikad ne ubrajam, pa da se vide pogubne posledice zlopotrebe članstva od strane Orbovića i sličnih sindikalnih lidera.
5 Komentari
Sortiraj po: