dušan
pre 13 godina
KOMENTAR NA PREDLOGE ZA LEGALIZACIJU
Ponekad, kad država donosi neki zakon koji je vrlo važan za građane, vlast se ne seti da u tome uključi i narod, da čuje njihove predloge, sugestije, probleme koje imaju itd. Zašto ministar Dulić nije organizovao bar jedan sastanak sa građanima u Beogradu da uživo čuje šta ima da kažu građani. Zašto ministarstvo nije otvorilo sajt za primedbe i predloge građana na zakon u pripremi. Jednostavno ministarstvo ne želi javno da debatuje sa građanima. Zbog toga legalizacija dosad nije uspela a po svemu sudeći što se sprema neće ni ovog puta.
Vrhunac masovne gradnje bespravnih ojekata odvijao se 1993 – 1995 god. A sve je to započelo kada su pridošli izbegli iz Hrvatske, Bosne a i drgih krajeva. Država nije imala mogućnost da sve njih udomi, pa su jludi počeli da grade svuda gde je ko mogao. Država nije rušila. Urbanisti na teritoriji grada Beograda nisu imali ni jednu lokaciju gde bi ponudili narodu da gradi. I mi koji smo dotad živeli u Beogradu nismo mogli da gradimo nigde u blizini grada, jer nije bilo uslova da se dobije građevinska dozvola. Zato smo iskoristili trenutak da i mi gradimo u vreme kad država nije reagovala. Tako su nikla naselja Altina, Ledine, Mirijevo, Borča, Jajinci, Kumodraž, Padina, V.M. Lug idr. Kao što se vidi to su naselja koja su nikla na njivama. A tamo nije bilo puta, struje, vode, kanalizacije i mnogo toga. Dakle gradnja je vršena, svi su znali, ali nikako da se urbanisti nisu setili da obiđu ta mesta i pruže malu pomoć da u tom haosu ne bude ruglo. Tada ulogu urbanista su vršili prodavci zemljišta, tako što su za ulice određivali pravac njihovih parcela, a za širinu su ostavljali 3-4m, i tu kupac nije mogao ništa. Detaljni urbanistički planovi za divlja naselja su napravljeni kada su ta naselja već završena. I u tim planovima urbanisti su napravili lucidnost kako treba da izgleda naselje. Pa su tako stavili da glavna ulica prođe kroz izgrađeni deo širine 9 ili 12m a sam razmah između redova kuća negde je oko 5-6m. Ovo pravdaju time da naselje treba da se širi. I sada će nekome oduzeti deo placa ili prići ulicom do zida zgrade, nekima srušiti objekat da bi se budućim graditeljima negde tamo, omogućila dobra saobraćajnica. Svu infrastrukturu u ovim naseljima su većinom izgradili nelegalni graditelji. Čak je EDB tražila da neki građani izgrade trafostanice vredne i po 30000 eura da bi ih priključili na električnu mrežu. Zatim bi uzimali trafostanice u njihovo vlasništvo a onom koji je gradio trafo, naplaćivali punu cenu priključka po satu kao i ostalima koji se na ovaj trafo priključe. Navešću primer, da objekat od 500 kvadrata koji je 1998 god. izgrađen sa grđevinskom dozvolom, priključen je na trafo koji je izgradio vlasnik nelegalnog objekta iz 1995 god. od 400 kvadrata a pritom je morao da izgradi trafo od 30000 eura, a sada ovaj nelegalan objekat je za legalizaciju luksuz, pa treba da plati punu cenu zbog kvadrature , što dovodi do toga da u ovakvim slučajevima su troškovi legalizacije daleko veči od one sa građevinskom dozvolom Iz svih navedenih razloga, mora se uzeti u obzir za svaki objekat da sve što je graditelj uložio u primarnoj ili sekundarnoj mreži, bude mu umanjeno od cene legalizacije.
Da se vratimo na temu “komentar na predloge za legalizaciju”i ono što je izneo Saša Paunović, predsednik Stalne konferencije gradova i opština:
Legalizacija bespravno podignutih porodičnih kuća, uz popust od 99 % biće “besplatna”, ali je uslov za to da jednom članu domaćinstva pripada najviše do 25 kvadrata, kao ida nijedan od ukućana nema u vlasništvu na svoje ime neki drugi stambeni objekat u Srbiji.
Naveden je i komentar da će besplatna legalizacija uz plaćanje samo jedan odsto od cene naknade za građevinsko zemljište biti praćena i dodatnim socijalnim kriterijumom. To znači da bi svi oni koji su podigli objekat bez građevinske dozvole, a žele basnoslovni popust, morati da dokažu da nemaju veća mesečna primanja, a najverovatnije će biti uvedeni konkretni kriterijumi-da su nezaposleni, da su korisnici materijalnog obezbeđenja, penzioneri, ili pak, da ukupna primanja ne prelaze statististički prosek.
Ovakvo razmišljanje neće ničemu dovesti, jer je takvih mali procenat. Dakle, očigledno je da država nema nameru da se odrekne novca koji su zamislili da uzmu od legalizacije. Ovo se vidi i iz stalnog ubeđenja da su veliki objekti gradili bogati ljudi. Što je potpuna dezinformacija. U tome doprinose i komentari nekih novinara i građana. Evo jednog komentara:
Oliver Dulić i ovi njegovi u ministarstvu izgleda smatraju da su Srbi retardiranim?
Neverovatno je da oni građani Srbije, koji nisu zaposleni, ili su sa malim primanjima (po njima) mogu da podignu objekte preko 100 kvadrata?
Ljudi, pa ja sa platom od 1.000 evra, ne mogu da krenem u izgradnju takvog objekta!? (www.pravda.rs, 13 Januar 2011)
Iz ovoga se vidi da pojedinci žele da se nelegalni objekti skupo naplate jer po njima gradili su novcem koji nisu regularno stekli, pa i ako se radi o 100 kvadrata. Šta onda reći za 500 ili 800 kvadrata, pa oni bi te vlasnike linčovali.
E zato ću dati malo obrazloženje: 1993 god. cena jednog ara (100 m²) je bila 2000-3000 DM, na rubnim delovima grada tamo gde su nikla nelegalna naselja. U 90% slučajeva ljudi su kupovali od 3-5 ari. Dakle, toje bila cena jednog prosečnog automobila. I nikom nije bilo uskraćeno da kupi zemlju ako bi želeo da izgradi kuću. Naravno da oni koji nisu mogli da obezbede 6000 DM, a nisu imali krov, to su danas naši socijalni slučajevi koji ite kako koštaju državu. Zamislimo, koliko bi danas bilo socijalnih slučajeva da nije bilo divlje gradnje. Ako Ministar kaže da ima oko 800.000 nelegalnih objekata u Srbiji, to znači bar 2.500.00 ljudi bi bilo dodato ovim sadašnjim kao socijalni slučajevi, obzirom da država nije bila u stanju da ih udomi, i šta bi bilo danas bez doma i bez posla. Ovi nelegalni su uposlili sebe svoju porodicu, građevinsku industriju, oslobodili državu od davanja socijale, izgradili infrastrukture itd, pa bi bilo i logično da im država pomogne a i pohvali vredne, a ne da im pridodaju naknadna zaduživanja što su se udomili.
Neki ljudi su počeli da grade 1993-1995, pa i danas ima objekata koji nisu završeni. Jeste ima tu objekata 300, 400 ili 600 kvadrata, i to tako što prvo iygrade prizemlje od 100 - 130 kvadrata zatim se tu useli bez imalo normalnih uslova za život. Nakon toga nekoliko godina sakuplja novac za neophodan materijal za izgradnju sledeće etaže. I tako dogradi još stotinak kvadrata, pa ako želi to ponovi još dva puta i dođe do 500 kvadrata. A sigurno nije uložio više od 40.000 eura. Naravno mnogi sami zidaju, pomažu im supruge, deca, roditelji, rođaci, prijatelji, komšije ja tebi ti meni itd. I sve se ulaže u kuću: proda ko šta može, zemlju, automobil, stan ako mu ne odgovara, uzajmljuje, podiže neke kredte, a cela porodica nikad nije imala ni odmora niti kupanja u moru. Neko i danas vraća dugove ili kredite. Lako je sad reći taj ima 500 kvadrata to je 500.000 eura i to je pravo bogatstvo. E sad ga treba debelo kazniti da plati kod legalizacije. Ipak taj bednik je bolje razmišljao nego što to danas neki čine iz vlasti, a to je da danas ondašnja deca koja su pomagala očevima sad su oni porodični ljudi, imaju decu a najbitnije je imaju stan. Da nije bilo toga, gde bi bila ta deca sada i šta bi im država dala.
57 Komentari
Sortiraj po: