SudijaFalkone
pre 7 godina
Setio sam se devedesetih. U sećanju mi se pojavila slika artiljerije stacionirane u jednom srpskom selu, pred polazak ka NDH. Tek izašle iz kasarni, 105-ice i 120-ice presijavale su se na letnjem suncu. Šleperi puni sanduka sa municijom bili su parkirani uz vojne fapove za vuču topova. Svuda se širio miris vojnih uniformi, a nos bi zagolicala prašina kad bi sokakom prošla kampanjola. Među njima bio je i moj ujak. U mojim očima bio je junak nad junacima. Onda su otišli i on sa njima. Ujaka sam video nekoliko meseci kasnije, u zimu. Bio je u maskirnoj, sa činom poručnika i tako ispijenim licem da je više ličio na utvaru. Smrdeo je na znoj, memlu pokupljenu u ko zna čijoj kući i na rakiju. Jedva je uspeo da skine nešto slavonskog blata sa cokula. Odmarao se nekoliko dana kod kuće. Nije mnogo pričao. Fotografije su govorile više od reči. Top, a na njemu neki nepoznati ljudi sa podignuta tri prsta. Iskeženi, neuredni, ponegde odsjaj blica na flašama piva. Vratio se u jedinicu. Ništa ga nisam pitao. Sve je to ponovio i 1999. Sve je bilo sređeno da se "skine" , ali on nije mogao da pusti prijatelje da odu bez njega. Menjao je položaje 78 dana, a onda su neki odozgo odlučili da je dosta rata. Vratio se smršao, duboko ogrezao u alkohol, ali nekako miran. Znao je da je uradio ono što je država i zemlja tražila od njega. Osim čina kapetana u rezervi država mu se nikako nije odužila. Još mu je i pljunula u lice. Sve za šta se borio izgubljeno je. I Republika Srpska Krajina i Kosovo i Metohija nestali su u besmislenim ratovima. Eto jednog mog sećanja na temu odbrane države, zemlje i naroda.
76 Komentari
Sortiraj po: