Danko Cosic
pre 7 godina
Ekonomista Daron Asemoglu i politikolog Džejms Robinson, zaključuju da privredni i svaki drugi uspeh nacije zavisi isključivo od izbora političkih i ekonomskih institucija – inkluzivnih, koje garantuju slobodu i svojinu, omogućuju pristup tržištu i obezbeđuju ukupan napredak; ili parazitskih, koje sve to sprečavaju. Takođe zaključuju da je demokratija najbolji osnov za održivi napredak.
Sociolog Maks Veber uvodi pojam sultanizma kao političkog sistema na čijem vrhu stoji pojedinac-sultan. Sve ključne političke, ekonomske i bezbednosne funkcije drže njemu bliski ljudi. Njihova lojalnost ne počiva ni na kakvoj ideologiji ili harizmatskom karakteru vođe, već isključivo na ličnoj koristi. Od prvog srpskog ustanka naovamo, bogatstvo i moć su se sticali u bliskoj relaciji sa vladajućim ličnostima i garniturama, kroz ekstrakciju bogatstva od stanovništva. Kao posledica, formirane su parazitske institucije koje počivaju na zloupotrebi, prinudi i ekstrakciji. Osim što su ključna prepreka ukupnom napretku, destimulišući znanje, ove instuticije za rezultat imaju i opšte nizak nivo obrazovanja i informisanosti stanovništva.
Nijedna politička organizacija u Srbiji, u poslednjih 20 godina, nije imala snage, znanja, sposobnosti i volje za suštinske promene koje bi vodile jačanju demokratije i političkih i ekonomskih institucija. Naslonjeni na parazitske insitucije, njihova isključiva svrha se ispunjavala pretvaranjem javnog u privatno vlasništvo. To isto možemo očekivati i za 20 godina.
18 Komentari
Sortiraj po: