107.000 izbeglica u Srbiji

Zašto se u većini razgovora o položaju izbjeglica stavlja naglasak na integraciju a ne na povratak izbjeglih njihovim kućama. Izgleda da se uz blagoslov međunarodne zajednice poštuje Milošević-Tuđman plan o razmjeni teritorija i humanom preseljenju naroda. Tko misli da nije tako neka pogleda koliko je Bošnjaka i Hrvata živjelo u Banja Luci 1991 a koliko ih je sad ili koliko je Srba bilo u Benkovcu iste godine a koliko u ovom trenutku. Naravno niko nije zato da se ljudi vraćaju nasilu ali vrlo malo se čini da bi se omogućili uslovi da se vraćaju dobrovoljno.

Povratak nije samo politicko pitanje, iako se taj aspekt najvise naglasava. Vazni su takodjer i uslovi poput toga koliko je razvijena infrastruktura u mjestima povratka, zele li se ljudi iz gradova u koje su izbjegli vracati u svoja sela/manje gradove, socijalni i poslovni kontakti koje su u medjuvremenu izgradili, itd.
Osim toga, politicari rado manipuliraju osjecajima i teskom situacijom izbjeglica iz redova vlastitog naroda. Oni se instrumentaliziraju za radikalizam i nacionalizam u vlastitoj zemlji, a u zemlji odakle su izbjegli se takodjer koriste kao "moneta za potkusurivanje".

U Hrvatskoj postoje neposredni uvjeti za organizirani prihvat i trajni povratak oko 50.000 povratnika u jako kratkom roku (par mjeseci), no problem je što nijedna nevladina organizacija iz Hrvatske ne može raditi sa izbjeglima u izbjegličkim kampovima u Srbiji nego tek kad se vrate. Svakome tko radi s izbjeglicama jasno je kako su oni danas prije svega žrtve politikantskih potkusurivanja u Srbiji. I to najčešće od strane "boraca" za njihova "prava", koji svoj politički kredibilitet grade na njihovoj patnji, istovremeno izmišljajući probleme koji sa samim povratkom nemaju veze.
Statistika je pokazala da je broj useljenja u Hrvatsku lani bio prvi put u padu u zadnjih deset godina, tako da je zadnji čas možda već i prošao.

Jadne li konstatacije da u Srbiji ima samo 100 000 izbjeglica a da su ostalih 200 000 a mozda i 400 000 dobili drzavljanstvo. Pa ne rjesava se problem izbjeglica davanjem drzavljanstva vec davanjem krova nad glavom i zaposlenja. Beskucnika porjeklom iz Hrvatske, BiH i Kosova ima blizu pola miliona. Ako mislite da se problem izbjeglica rjesava davanjem drzavljanstva onda nek Skupstina donese zakon da se svim izbjeglicama se dodjeljuje drzavljanstvo i problem ce biti rjesen.

Ja poznajem najmanje tri osobe (porodivce) koje se vode kao izbjeglice u Srbiji, a prodali su svu svoju imovinu za dooobre pare. jedni za 200.000 Eura a druge dve za po oko 120.000 Eura.
E sada mene interesuje da li izbeglicama treba smatrati i one koji su lepo rasprodali svu imovinu, neki cak i kupili kuce na Crnogorskom primorju

Pitanje izbeglica jeste prevashodno političko pitanje, kojim manipulišu vlade svih novonastalih država na području bivše Jugoslavije, iako bi zapravo trebalo da bude humanitarno pitanje. Bez ozbiljne državne strategije koja bi uzela u obzir sveobuhvatni razvoj zemlje, te ljudske, a ponekad i materijalne resurse koje izbeglice (otkuda god dolazile) sobom donose, nastavićemo da se vrtimo u istom besmislenom krugu delimičnih rešenja i da produbljujemo animozitet između izbeglica i lokalne sredine u zemlji utočišta (tj. azila), te povratnika i njihove, sada već izmenjene, sredine. Ono što predlaže Komesarijat nije nikakav zakon o izbeglicama, već skup mera koji bi trebalo da reguliše integraciju jedne grupe izbeglih u zemlji Srbiji. Definicija izbeglice u tom zakonu je diskriminatorna, jer ne usvaja pojmove iz Konvencije o izbeglicama, već podrazumeva samo izbegle sa prostora bivše Jugoslavije. Osim toga, besmisleno je zakonom o izbeglicama obuhvatati ljude koji su stekli državljanstvo i samim tim imaju potrebu za drugom vrstom zaštite koju bi trebalo da pruža zemlja koju su sticajem okolnosti odabrali za život. Mislim da ovaj zakon više koristi ustanovama koje bi trebalo da se brinu o izbeglicama, nego samim izbeglicama i lokalnoj zajednici u koju se integrišu. Ukoliko bi država Srbija sela i razmislila, verovatno bi shvatila da treba doneti sveobuhvatan zakon o azilu (tj. utočištu) koji bi propisao standarde zaštite svih koji su bili prinuđeni da u nju izbegnu, iz Hrvatske ili Avganistana, a istovremeno revidirati vec odavno zastarelu i neoperativnu Strategiju za rešavanje problema izbeglica i raseljenih lica, te kroz nju i Zakon o socijalnom stanovanju rešavati pitanje integracije svih onih koji su doneli odluku da ovde ostanu jer ne mogu ili ne smeju ili ne žele da se vrate u mesto porekla. Predloženi zakon nije rešenje, naprotiv, on će doneti još više problema, diskriminacije i nove mogućnosti za manipulisanje izbeglicama i povratnicima.

U celoj prici najvise me iritira sto nisu strogo definisane i adekvatno sprovedene provere statusa svakog od izbeglica. Tim nazivom mogu da se nazovu samo oni koji jos zive u kolektivnim smestajima i kojima ZAISTA treba pomoc. S druge strane su oni koji su prodali svoju imovinu za svote od kojih mi se zavrti u glavi, plus primaju pomoc kao izbeglice. Kako god da se okrene - Srbi iz Srbije su zapravo najugrozenija kategorija!

Zašto se u većini razgovora o položaju izbjeglica stavlja naglasak na integraciju a ne na povratak izbjeglih njihovim kućama. Izgleda da se uz blagoslov međunarodne zajednice poštuje Milošević-Tuđman plan o razmjeni teritorija i humanom preseljenju naroda. Tko misli da nije tako neka pogleda koliko je Bošnjaka i Hrvata živjelo u Banja Luci 1991 a koliko ih je sad ili koliko je Srba bilo u Benkovcu iste godine a koliko u ovom trenutku. Naravno niko nije zato da se ljudi vraćaju nasilu ali vrlo malo se čini da bi se omogućili uslovi da se vraćaju dobrovoljno.

Povratak nije samo politicko pitanje, iako se taj aspekt najvise naglasava. Vazni su takodjer i uslovi poput toga koliko je razvijena infrastruktura u mjestima povratka, zele li se ljudi iz gradova u koje su izbjegli vracati u svoja sela/manje gradove, socijalni i poslovni kontakti koje su u medjuvremenu izgradili, itd.
Osim toga, politicari rado manipuliraju osjecajima i teskom situacijom izbjeglica iz redova vlastitog naroda. Oni se instrumentaliziraju za radikalizam i nacionalizam u vlastitoj zemlji, a u zemlji odakle su izbjegli se takodjer koriste kao "moneta za potkusurivanje".

U Hrvatskoj postoje neposredni uvjeti za organizirani prihvat i trajni povratak oko 50.000 povratnika u jako kratkom roku (par mjeseci), no problem je što nijedna nevladina organizacija iz Hrvatske ne može raditi sa izbjeglima u izbjegličkim kampovima u Srbiji nego tek kad se vrate. Svakome tko radi s izbjeglicama jasno je kako su oni danas prije svega žrtve politikantskih potkusurivanja u Srbiji. I to najčešće od strane "boraca" za njihova "prava", koji svoj politički kredibilitet grade na njihovoj patnji, istovremeno izmišljajući probleme koji sa samim povratkom nemaju veze.
Statistika je pokazala da je broj useljenja u Hrvatsku lani bio prvi put u padu u zadnjih deset godina, tako da je zadnji čas možda već i prošao.

Jadne li konstatacije da u Srbiji ima samo 100 000 izbjeglica a da su ostalih 200 000 a mozda i 400 000 dobili drzavljanstvo. Pa ne rjesava se problem izbjeglica davanjem drzavljanstva vec davanjem krova nad glavom i zaposlenja. Beskucnika porjeklom iz Hrvatske, BiH i Kosova ima blizu pola miliona. Ako mislite da se problem izbjeglica rjesava davanjem drzavljanstva onda nek Skupstina donese zakon da se svim izbjeglicama se dodjeljuje drzavljanstvo i problem ce biti rjesen.

Ja poznajem najmanje tri osobe (porodivce) koje se vode kao izbjeglice u Srbiji, a prodali su svu svoju imovinu za dooobre pare. jedni za 200.000 Eura a druge dve za po oko 120.000 Eura.
E sada mene interesuje da li izbeglicama treba smatrati i one koji su lepo rasprodali svu imovinu, neki cak i kupili kuce na Crnogorskom primorju

Pitanje izbeglica jeste prevashodno političko pitanje, kojim manipulišu vlade svih novonastalih država na području bivše Jugoslavije, iako bi zapravo trebalo da bude humanitarno pitanje. Bez ozbiljne državne strategije koja bi uzela u obzir sveobuhvatni razvoj zemlje, te ljudske, a ponekad i materijalne resurse koje izbeglice (otkuda god dolazile) sobom donose, nastavićemo da se vrtimo u istom besmislenom krugu delimičnih rešenja i da produbljujemo animozitet između izbeglica i lokalne sredine u zemlji utočišta (tj. azila), te povratnika i njihove, sada već izmenjene, sredine. Ono što predlaže Komesarijat nije nikakav zakon o izbeglicama, već skup mera koji bi trebalo da reguliše integraciju jedne grupe izbeglih u zemlji Srbiji. Definicija izbeglice u tom zakonu je diskriminatorna, jer ne usvaja pojmove iz Konvencije o izbeglicama, već podrazumeva samo izbegle sa prostora bivše Jugoslavije. Osim toga, besmisleno je zakonom o izbeglicama obuhvatati ljude koji su stekli državljanstvo i samim tim imaju potrebu za drugom vrstom zaštite koju bi trebalo da pruža zemlja koju su sticajem okolnosti odabrali za život. Mislim da ovaj zakon više koristi ustanovama koje bi trebalo da se brinu o izbeglicama, nego samim izbeglicama i lokalnoj zajednici u koju se integrišu. Ukoliko bi država Srbija sela i razmislila, verovatno bi shvatila da treba doneti sveobuhvatan zakon o azilu (tj. utočištu) koji bi propisao standarde zaštite svih koji su bili prinuđeni da u nju izbegnu, iz Hrvatske ili Avganistana, a istovremeno revidirati vec odavno zastarelu i neoperativnu Strategiju za rešavanje problema izbeglica i raseljenih lica, te kroz nju i Zakon o socijalnom stanovanju rešavati pitanje integracije svih onih koji su doneli odluku da ovde ostanu jer ne mogu ili ne smeju ili ne žele da se vrate u mesto porekla. Predloženi zakon nije rešenje, naprotiv, on će doneti još više problema, diskriminacije i nove mogućnosti za manipulisanje izbeglicama i povratnicima.

U celoj prici najvise me iritira sto nisu strogo definisane i adekvatno sprovedene provere statusa svakog od izbeglica. Tim nazivom mogu da se nazovu samo oni koji jos zive u kolektivnim smestajima i kojima ZAISTA treba pomoc. S druge strane su oni koji su prodali svoju imovinu za svote od kojih mi se zavrti u glavi, plus primaju pomoc kao izbeglice. Kako god da se okrene - Srbi iz Srbije su zapravo najugrozenija kategorija!