svi (ni)su isti
pre 17 godina
Srbin sam, sa Juga, pa sam tako silom prilika oduvek bio "pseudobilingvalan" - maternji jezik mi je leskovacki, a od pete godine dalje sam ziveo u Beogradu i bio prisiljen da predjem na, onda, srpskohrvatski. Dakle, reklo bi se da ovo sa bebama funkcionise? Iznenada, dolazi "problem" - sa 30 (trideset) godina odlazim, da zivim i radim, u Sloveniju. Pre toga sam znao doslovno par reci tog jezika, prakticno nista. Tamo sam jezik ucio sam, kroz rad i druzenje sa ljudima iz okruzenja i kroz nekih 7 - 8 godina sam bio u stanju da prevodim tehnicke tekstove (dobro, to nisu romani, ali ipak) sa NEMACKOG na SLOVENACKI a uspesno sam ga koristio i u svakodnevnom zivotu! Prema tome, jezik se moze nauciti i kasnije, kad nisi vise beba, samo ako imas prirodjene predispozicije i mogucnosti za to. I ako stvarno zelis. Skola pomaze, ali nije presudna. Mene su i inace zanimali strani jezici, tako da sam za vreme 4-godisnjeg boravka u N.Gorici poceo da ucim i koristim italijanski, a istovremeno sam na poslu imao koleginice, Slovenke, koje su, skoro sa ponosom, govorile da one, kad odu u Italiju, ne progovaraju ni rec italijanski, a rodile su se i odrasle u okruzenju gde su i u nasim prodavnicama Italijani bili cesti kupci i sigurno su taj jezik slusale i kao bebe, u narucju svojih majki, pa nista. "Konj u Bec, magarac iz Bec!" A ja sam u Sloveniji "kolateralno" naucio i bosanski! Simpaticna anegdota: na putu ka svojem prijatelju Pakistancu, ozenjenom Slovenkom, ciji se mladji sin zove Samir, iz obliznje kuce zacujem glas neke odrasle zene, definitivno Bosanke, koja doziva svog sina Samira. U prvi momenat sam bio zbunjen, a onda se setio da imena te dvojice sinova imaju zajednicki koren u zajednickoj religiji te dve porodice.
12 Komentari
Sortiraj po: