"Ako makar jedan život bude spašen zbog emisije, biću zadovoljan"

Znamo ga kao renomiranog novinara hronike, a sada možemo da ga gledamo kao autora i producenta emisije “S.O.S.” koja se emituje na televiziji O2 svake nedelje u 21h. Emisija obrađuje temu požara, zemljotresa, poplava i drugih elementarnih nepogoda, a ekipa autora i producenta Darka Jevtića vas uči kako da pravilo postupite u tim alarmantim situacijama.

Život

Izvor: Aleksandra Bibiæ

Ponedeljak, 21.05.2018.

16:48

Foto: Aleksandar Krstoviæ

Zašto vatrogasci i spasioci?

"Zato što mislim da o njihovom radu i požrtvovanju ima malo informacija, sem kada ima mnogo stradalih. Nekako ih doživljavam kao nevidljive heroje, koji se hvataju u koštac sa svim (ne)mogućim situacijama. A da bi ljudi naučili kako da pomognu sami sebi kada ih zadesi bilo koja elementarna nepogoda, pre svega mora da im bude interesantno to što gledaju, i da savet vide kroz konkretan primer. Pa ako i samo jedan život bude spašen zato što je neko gledao emisiju, ja ću biti zadovoljan“, za O2.tv.rs započinje priču Darko Jevtić.

Poruka S.O.S. spasla je na hiljade života. Da li ste je vi nekad poslali?

"Nisam imao priliku baš da šaljem S.O.S. signal upomoć, putem telegrafa, niti da, kao u filmovima, na nekoj divljoj peščanoj plaži ispisujem taj znak. Mnogo puta sam bio u situacijama kada mi je pomoć bila potrebna, ali danas na sreću imamo mnogo sredstava za komunikaciju i lociranje, pa to ide mnogo brže i lakše. Ali te poruke, odnosno javljanja su se najviše odnosila na to da nekome kažem svoju tačnu lokaciju, da znaju gde da me traže, ako se nešto desi, a ja sam sâm sa kamerom na nekom nepristupačnom terenu.“
Foto: Aleksandar Krstoviæ
Dok ste spremali emisiju, da li postoji nešto što vas je iznenadilo, nešto što niste očekivali da se dešava u momentu spasavanja ljudi ili da je u vezi sa tim alarmantim situacijama?

"Uvek me iznenadi ljudska nezainteresovanost da pomognu sami sebi pre svega. Koliko ne vode računa o svojoj okolini, a samo time bi mogućnost da dođe poplave ili požara, u startu bila mnogo manja. I kada na kraju za nesreću koja im se desila okrivljuju druge, a sami nisu želeli ništa da urade. Ljudi i dalje pale travu i korov na njivama, bacaju kabasto smeće u kanale i potoke, a kada đavo posle dođe po svoje, drugi im je kriv. A u samom momentu kada dođe do požara ili poplave, to već nema veze, jer je kasno“, zapaža Darko.

Šta biste izdvojili kao najvredniju osobinu članova spasilačke službe, po kojoj im se divite?

"Drugarstvo, odnosno međusobno poverenje koje vlada među njima. Spasilačkih službi ima mnogo, ali ono što ćete primetiti kod svih je taj odnos koji vlada među njima, svi su kao porodica. Upravo iz tog normalnog odnosa, i podrške koju daju jedni drugima u teškim situacijama, proizilazi i taj dobar rad naših spasilačkih službi. A s obzirom da to dugo pratim, budite sigurni da su naši spasioci među najboljima, bez obzira na skromne uslove u kojima rade, a tu mislim na opremljenost i brojnost ljudi.“

Radili ste rekonstrukciju događaja ili vam je Sektor za vanredne situacije MUP odobrio pristup snimcima nesreće sa mesta zbivanja?

"Rekonstrukcija se radi samo u formi razgovora, kada neko od učesnika objašnjava šta se dešavalo. Prvo da razjasnimo, pre svega zbog kolega novinara kojima nekad nije pravo zato što moja kamera snimi ono što druge ne mogu. Imam odobrenje da snimim malo više od drugih, ali ja već 20 godina radim sa njima, bio sam u mnogo neizvesnih situacija, i nikada niko nije imao problem zbog toga, niti smo ometali rad spasilaca. Prvi put kada bi se nešto tako desilo, ja sam ne bih ulazio u požar ili šta već, i time druge dovodio u opasnost."

Pored novinara Prve televizije i B92, publici ste poznati i kao nekadašnji voditelj i autor emisije "Nemoguća misija". Kako je izgledalo snimanje te emisije i koju epizodu pamtite kao najzanimljiviju, a oko koje ste se baš pomučili?

"Ta emisija se može gledati kao mali izlet iz striktno novinarskog posla, mada sam ja i producent emisija koje radim. Nemoguća misija je bila zamišljena odlično, i prva, a delimično i druga sezona serijala, imale su odlične priče. Meni najdraža je svakako prva epizoda sa Milanom Kalinićem kao žrtvom, gde smo uspeli da ga ubedimo da u srcu Vojvodine postoji Albansko selo, u kome on dolazi u sukob sa braćom jedne devojke. Veliku zahvalnost dugujemo meštanima Radičevića, ili Čikerije, kako oni zovu svoje selo. Više od 200 njih je učestvovalo u toj “prevari”, ali smo svi uživali u tom poslu.“
Foto: Aleksandar Krstoviæ
Poznati ste i uspešni novinar hronike, a gledaoci su vas, pored izveštavanja sa terena, mogli videti i kao sagovornika u mnogim dokumentarnim emisijama o srpskoj mafiji, pa tako i o mafijaškim likvidacijama devedesetih. Čini mi se da ste najčešće komentarisali dešavanja Zemunskog klana.

"Nekako je ceo taj period uzdizanja i postojanja Zemunskog klana fascinantan, naravno ne u pohvalnom smislu, već više kao fenomen, jer su dvojica polupismenih došljaka uspela da stvore takvu organizaciju. Kroz 'Rikošet' smo se bavili klanom, ali smo se mnogo više time bavili tokom akcije 'Sablja', i mogu slobodno da kažem da je 95 odsto snimaka hapšenja u toj akciji snimila kamera 'Rikošeta'. Ali od ljudi koji su se opredelili da budu kriminalci, znate šta možete da očekujete. Više me plaše priče kada sasvim obični i mirni ljudi urade nešto strašno."

Sa medijske tačke gledišta, kako je bilo izveštavanje o mafiji nekad, a kako to danas izgleda? Kada je više bilo straha među novinarima?

„Straha je uvek bilo, ali ako neko reši da se bavi ovim poslom, na to mora da bude spreman. Govoriću samo u svoje ime, mada nisam bio jedini tada, ali postojala su operativna saznanja da bi neko iz Zemunskog klana u tom periodu mogao da mi naudi. Doživeo sam i da prilikom jednog razgovora sa sada pokojnim Dušanom Spasojevićem, mi on kaže, a znam te ja, ti si iz kraja, živiš u toj zgradi na tom spratu. Kada vam takav čovek, u tom trenutku kaže tako nešto, ne može da vam bude svejedno. Moj posao je takav da moram da imam kontakte sa ljudima i sa ove, i sa one strane zakona, a na kraju krajeva moj posao je da radim profesionalno i korektno. A pretnji ima i sada, i uvek će ih biti, ali čini mi se da sada i policija više vodi računa o novinarima u takvim situacijama.“

Da li je istina da ste novinar koji stalno nosi kameru u kolima? Koju priču ste tako neplanirano pratili i zabeležili kamerom, a da je se sada sećate kao najinteresantnije ili najjezivije?

"Tačno je, uvek imam kameru u kolima. Kamera je tu da mogu odmah da krenem kada me pozovu da snimim neku akciju, jer je najbitnije da ste spremni i možete odmah da krenete. Mnogo puta se desi da od akcije i snimanja ne bude ništa, ali nikad ne znate šta može da se dogodi. Najinteresantnije mi je bilo tokom Sablje, kada su pripadnici SAJ-a dobili informaciju da se jedan od braće Simović nalazi u nekom od stanova u zgradi u novobeogradskim blokovima. U hapšenje se krenulo oko 3 sata posle ponoći, išlo se od stana do stana, preplašeni ljudi su otvarali vrata, sve dok na nekom 9. spratu, jedna starija gospođa nije rekla da u stanu preko puta živi mladić koji po opisu odgovara beguncu, a ona nema pojma ko je on. Na zvonjavu i lupanje na vrata nije bilo odgovora, pa su vrata razvaljena ovnom. Preplašenog čoveka je tek to probudilo, ali smo u stanu shvatili da se radi o osobi koja pati od opsesivno-kompulsivnog poremećaja, i nismo mogli da verujemo šta smo sve u stanu zatekli. Uglavnom se radilo o đubretu, i preplašeni čovek je sve vreme govorio / srediću stan, izvinjavam se, jer je mislio da je policija zbog toga došla.“

Sve epizode emisije S.O.S. koje ste propustili možete pogledati na OVOM LINKU.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 0

Pogledaj komentare

0 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: