Postoji li pravo na smrt?

Eutanazija ili pravo na izbor smrti je nešto što se protivi osnovnom ljudskom nagonu - želji za preživljavanjem, ali ona je za ljude u velikoj patnji, bolovima i neizlečivoj situaciji često poželjna opcija.

Život

Izvor: B92

Sreda, 29.04.2015.

20:55

Default images
Foto: Thinkstock

Dok se katoličanstvo protivi pravu na smrt i zagovara pravo na život, neke su zemlje ipak legalizovale pravo pojedinca da počini samoubistvo ili pristane na asistirano samoubistvo, pod uslovom da je odluku doneo priseban i racionalan pacijent.

Za sada je eutanazija legalna u Holandiji, Kanadi, Belgiji i Luksemburgu, dok je asistencija u eutanaziji legalna u Albaniji, Kolumbiji, Nemačkoj, Japanu i Švajcarskoj i u pet američkih saveznih država - Montani, Novom Meksiku, Oregonu, Vermontu i Vašingtonu. Brojne druge zemlje razmatraju pitanje eutanazije nakon pritisaka javnosti.

Ovo su neke od stvarnih priča koje će vas navesti na razmišljanje o tome da li postoji pravo na smrt.

1. Kvadriplegičar

U martu 1968. Ramon Sampredo je bio 25-godišnji mladić sa svetlom budućnošću, verenicom, uhodanim poslom kao ribar... Tome je došao kraj nakon nesrećnog pada u more koji je uzrokovao povredu kičme i potpunu paralizu od vrata nadole. Odlučio je da želi da umre 1993. uprkos aktivnom duhu, bavljenju poezijom, čitanju knjiga. Čak je pisao i španskom parlamentu u nadi da će mu odobriti pomoć pri eutanaziji koju nije mogao sam da obavi rekavši da ima "živu glavu na mrtvom telu", a pisao je držeći olovku u ustima. Nije našao pomoć, budući da je predviđena kazna za to u Španiji 20 godina zatvora.

U svom je naumu uspeo tek u januaru 1998. kada je na slamku uz pomoć nepoznatog počinitelja popio cijanid otopljen u vodi i tako je umro u miru u 55. godini života. Taj je slučaj privukao veliku pažnju javnosti, a po njemu je snimljen i film nominovan za Oskara, The Sea Inside:

2. Slučaj Teri Šiavo

U februaru 1990. godine Teri je imala 26 godina kad se srušila u stanu u kom je živela s mužem. Uzrok njene nesvesti je bio nepoznat, izuzev toga da je imala abnormalno niske nivoe kalijuma u krvi. Budući da je mozak bio dugo bez kiseonika, doktori su uspeli da je ožive, ali oštećenje je bilo preveliko. Doktori su rekli kako nema misli ni osećanja i da joj je telo još živo, ali sve drugo nije.

3. Od rođenja u patnji

Tokom porođaja Trejsi Latimer 1980. godine došlo je do prekida dovoda kiseonika i oštećenja mozga. Devojčica je ostala delimično paralizovana, a njen je mentalni razvoj ostao na nivou tromesečnog deteta. Nije mogla da govori, hoda, niti da reaguje na okolinu, a najviše što je mogla je bilo da se povremeno nasmeši. Osim toga, bila je u stalnim bolovima i imala je bezbroj operacija. Nešto pre njenog 13. rođendana trebalo je da ode na operaciju uklanjanja jedne od butnih kostiju, a njen je otac bio ogorčen zbog njene patnje.

Jedne nedelje, dok je njegova žena sa troje ostale dece otišla na misu, odneo je Trejsi do auta, stavio cev u auspuh i u automobil i kroz zadnje staklo posmatrao je kako se život njegove kćerke gasi. Priznao je sve policiji i osuđen je na 10 godina zatvora. Nakon što je pušten, rekao je kako ni za čim ne žali, jer nije više mogao da gleda patnju svoje kćerke.

4. Dostojanstvena smrt?

Francuskinja Šantal Sebire je bila profesorka u penziji i majka troje dece koja je obolela od retke vrste raka - estesioneuroblastoma. Taj oblik raka pogađa nosnu šupljinu, širi se licem i unakažava ga, a izaziva slepilo i gubitak čula ukusa i mirisa, a potom i smrt širenjem na mozak.

Sebire je bila svesna kako će proći meseci, pa i godine u velikoj patnji i s grotesknim izgledom pre nego što umre, jer se njeno lice u potpunosti izobličilo. Tražila je od suda 2008. godine dopuštenje za asistenciju u samoubistvu - navela je razloge nesnosnih bolova, ljudi koji bulje u nju, dece koja je se boje, ali sud je odbio njen zahtev. Francuski je zakon iz 2005. zabranio aktivnu pomoć doktora u samoubistvu, ali dopušta uskraćivanje tretmana terminalno bolesnim pacijentima.

Dva dana nakon sudske odluke, Šantal je pronađena mrtva u svom domu nakon predoziranja lekom koji se u Švajcarskoj koristi za eutanaziju:

5. Belgijski blizanci

Za gluvoneme, vid je znatno bitniji nego drugim ljudima, jer je jedino čulo na koje se oslanjaju za snalaženje u svetu. 2013. godine dvoje 45-godišnjih belgijskih blizanaca je obolelo od bolesti koja izaziva trajno slepilo, a već su bili gluvi. Umesto da žive takav život, odlučili su da okončaju svoje živote. Slučaj je postao poznat jer oni nisu želeli da umru zbog bolova, već besmisla takvog života. U 2013. godini zajedno su popili kafu začinjenu lekovima za eutanaziju, pozdravili su se sa roditeljima i bratom i otišli u spavaću sobu gde su zajedno umrli.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

35 Komentari

Možda vas zanima

Svet

Ukrajinci saopštili: Obustavljamo

Ukrajinske vlasti saopštile su večeras da su obustavile svoje konzularne usluge u inostranstvu za muškarce starosti od 18 do 60 godina, pošto je ukrajinska diplomatija najavila mere za vraćanje u zemlju onih koji mogu da idu na front.

21:57

23.4.2024.

1 d

Podeli: