Kako se razvijala Petnica?

Vera je predavala u „Petnici” u mnogo navrata. U početku nije bilo ničeg – samo tabla i kreda.

Izvor: Sandra Gucijan

Utorak, 08.04.2014.

08:45

Default images

Pored crkve je bila samo jedna stara škola – u jednoj učionici se spavalo, u drugoj držala nastava, u trećoj su kuvani ručak i večera. Imali smo vojničke krevete i ćebad, a uveče nam je pop pravio društvo.

Ovako je, po sećanju prof. dr Vere Dondur, danas predsednice Nacionalnog saveta za nauku i tehnološki razvoj RS, Istraživačka stanica Petnica (ISP) izgledala daleke 1982. godine. Ona kaže da je ISP danas izvanredna, ali da je bila izvanredna i kada je počela, zato što se oslanjala samo na entuzijazam onih koji su je napravili.

A čovek koji je od Petnice napravio brend Srbije prepoznatljiv u svetskim razmerama i pokazao da u našoj školi može da se uči drugačije, bolje i lepše i kada nema ocena, testova, udžbenika niti „krutih” nastavnika – Vigor Majić – i danas je na čelu Istraživačke stanice. Pokazuje nam novu zgradu u kojoj su laboratorije s opremom kakvu ne koriste čak ni studenti na fakultetima u Beogradu, kako duhovito primećuje nekadašnji polaznik Slobodan Bubnjević, sada u Centru za promociju nauke.

Prekidamo na čas seminar u laboratoriji za fiziku, u kojoj je čak i pod specijalno ugrađen, jer je bilo potrebno da bude antivibracioni. Tu su i zvučno izolovana soba, specijalno dizajnirani stolovi, kompjuteri, sve što mladom radoznalom umu može da padne na pamet.

Iako deluje da je sva ta skupa oprema „na izvol’te” nekome ko bi došao sa strane (a pojedini aparati koštaju i do 200.000 evra), Nikola Božić objašnjava da se prvo, u Petnici svima veruje, a drugo – za svaki slučaj instalirano je i 99 kamera. Đaci su dužni i da nose svoje identifikacione kartice.

Pitamo Majića kako se sada snalaze s parama, s obzirom na to da su izgradnju pratile velike muke, pa i najava zatvaranja posle više od tri decenije rada i jubileja čiji je pokrovitelj bio i Unesko.

– Ovaj prostor je vrlo komplikovan i skup za održavanje i kad nema dece, a mi ne bismo želeli da odvajamo od sredstava namenjenih za rad s njima da bismo izdržavali objekte koji su imovina države Srbije. Borićemo se da se za to obezbede posebna sredstva, videćemo kada se konstituiše nova vlada – priča Majić dok nas vodi ka novootvorenom Petničkom muzeju.

Tu su figurine vinčanske kulture, donja vilica mamuta iz ledenog doba, đaci će moći da vide kako izgleda pirit ili jadarit, gledamo zbirku dnevnih leptira Srbije… Muzej će se tek popunjavati, nedostaje još desetak vitrina. Dvorište Petnice uglavnom je prazno, jer su polaznici ili u prirodi ili u laboratorijama. Pauze koriste da prezalogaje u menzi ili za sunčanje na drvenim klupama uz biblioteku, a društvo im uvek pravi po nekoliko petničkih pasa.

Miloš Milunović je ovde na seminaru računarstva, a Jovana Uskoković i Andrea Ćirić na seminaru primenjene fizike i elektronike. Dok pričamo, oko nas se okuplja još nekoliko njihovih drugara. Kažu da seminari traju nedelju-dve, zavisno od vrste, a ovaj vid eksperimentalne nastave košta od 10.000 do 12.000 dinara.

Jovana i Andrea dodaju da škole mogu da plate sve ili deo troškova, ali najčešće, kao u njihovom slučaju, roditelji su ti koji na kraju otvore novčanik zbog svog talentovanog deteta.

– Ovde sam drugi put, druga sam godina Elektrotehničke škole. Dopada mi se zato što radimo stvari koje u školi ne radimo, zato što nema uslova ili zato što nastavnici nisu dovoljno motivisani da s nama rade drugačije i van gradiva – kaže Miloš.

– Ja sam iz Prve kragujevačke gimnazije. Dan nam je ispunjen, malo je slobodnog vremena, što nije problem, jer je ovde sve zanimljivo: dan počinje oko devet časova, predavanja traju do 14 časova, a posle ručka se nastavljaju do kasno u noć. Evo, sinoć smo ostali do dva sata posle ponoći – kaže uz osmeh Jovana.

U odnosu na školu, ovde je drugačija atmosfera, pristup radu, insistira se da sami dođemo do zaključaka, a ne da bubamo, dodaje, a Andrea, koja je na drugoj godini Gimnazije iz Kraljeva, kaže da ovde ima priliku da nauči nešto novo, s čim se u školi ne susreće, kao što je, na primer, elektronika. Dok odlazimo iz Petnice, ne možemo a da se ne složimo s rečima sagovornice "Politike" s početka teksta Vere Dondur: Ono što je šteta jeste što najtalentovaniji i dalje odlaze iz Srbije. Deca prođu Petnicu, dobiju dobro obrazovanje na univerzitetima, a onda svoj životni put traže u inostranstvu jer ga ne nalaze u ovoj zemlji.

Izvor: Politika.rs

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 8

Pogledaj komentare

8 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: