Pećka patrijaršija: Odsjaj raja

Iza bodljikave žice, kontrolnih punktova i masivnih drvenih vrata uokvirenih kamenom kapijom, nalazi se svet tišine i spokoja i centar srpske duhovnosti.

Napisala: Helena Zonta
Snimio: Dragoljub Zamurović
Izvor: National Geographic Srbija

Izvor: B92

Sreda, 31.10.2007.

10:00

Default images

Na izlazu iz Peći, u zapadnom delu Kosova i Metohije, prema granici sa Crnom Gorom, mali prašnjavi put vodi uz reku Bistricu, u delu gde ona iz duge i burne klisure usporava, ulazeći u ravnicu. Na kraju puta je manastir Pećka patrijaršija, centar srpske duhovnosti i kulture, obgrljen Bistricom, uokviren Prokletijama i Rugovskom klisurom.

Veruje se da je odluku da se manastir podigne baš na tom mestu doneo osnivač srpske crkve, sveti Sava. Savinu zamisao ostvario je njegov naslednik na arhiepiskopskom prestolu, Arsenije I, izgradnjom crkve svetih Apostola u trećoj deceniji XIII veka. Manastir je postao sedište patrijaršije, odnosno Stavropigijalna lavra, 1346. godine, kada je dotadašnji pećki arhiepiskop, Janićije II, proglašen za patrijarha. Nedelju dana kasnije, Janićije II je krunisao kralja Dušana za cara. Srpska crkva je tada reorganizovana kao patrijaršija i pod njenu jurisdikciju došle su sve teritorije kojima je car Dušan vladao, od Dunava do Peloponeza, uključujući i Svetu goru.

Posle Kosovske bitke, 1389. godine, kako se kulturni, duhovni i državni centar sa Kosova pomerao na sever, ka Savi i Dunavu, tako je Pećka patrijaršija postepeno gubila eparhije, koje su dolazile pod jurisdikciju ohridske arhiepiskopije. Kada je otomanska vojska osvojila Smederevo 1459, a patrijarh Arsenije II umro 1463. godine, Pećka patrijaršija je konačno dospela pod potpunu vlast ohridskog arhiepiskopa.

Patrijaršija je obnovljena tek 1557. godine zahvaljujući Mehmed-paši Sokoloviću, uticajnom veziru u otomanskoj Porti, poreklom iz Hercegovine, koji je postavio svog rođaka Makarija na „presto Svetog Save“. U sastav Pećke patrijaršije ušle su sve zemlje u kojima su živeli Srbi što je, pored stare teritorije u južnoj i severnoj Srbiji i Crnoj Gori, obuhvatalo deo današnje Bugarske, celu Bosnu i Hercegovinu sa Dalmacijom, kao i Srem, Slavoniju, Banat, Bačku s Baranjom, teritorije do Budima, Temišvara i Arada. Tada su prvi put skoro svi Srbi, koji su živeli pod vlašću različitih vladara, okupljeni u jednu crkvenu zajednicu.

Ponovnim uspostavljanjem Pećke patrijaršije nije bio obnovljen samo verski život srpskog stanovništva, već i tradicija srpske srednjovekovne države. Vremenom se želja za oslobođenjem od otomanske vlasti stopila sa idejom vaskrsenja srpske države, pa su pećki patrijarsi, kao učeni ljudi i političari, bili vođe naroda, ne samo po duhovnim već i po svetovnim pitanjima. Posle jednog neuspelog ustanka, u savezništvu sa austro-ugarskom vojskom, 1689. godine, oko 30.000 porodica krenulo je za patrijarhom Arsenijem III Čarnojevićem u Vojvodinu, u talasu iseljavanja koji se danas naziva „Velika seoba Srba“. Pozicija Patrijaršije, kao verskog i svetovnog centra, bila je prilično uzdrmana posle ustanaka i seoba. Postepeno je padala pod grčki uticaj, dok konačno nije ukinuta 1766. godine, a teritorije sa srpskim stanovništvom došle pod jurisdikciju Carigradske patrijaršije. Međutim, od 1807. godine, mitropoliti i episkopi ponovo su birani iz raško-prizrenske eparhije i oni su budili i održavali srpsku nacionalnu svest tokom XIX veka, naročito u drugoj polovini kada je oslabljeno Otomansko carstvo težilo da sačuva teritorije, a albanski živalj stečene privilegije. Nakon Berlinskog kongresa 1878. godine, kada je Srbiji priznata nezavisnost, nasilje nad srpskim stanovništvom i njegovim kulturnim nasleđem se intenzivira, a Kosovo ostaje van granica Srbije, kao jedan od poslednjih bastiona turskog carstva na izdisaju.

Pećka patrijaršija je u potpunosti obnovljena tek posle Prvog svetskog rata, 1920. godine, kada je mitropolit Dimitrije ustoličen za patrijarha, a srpska crkva ponovo uzdignuta na stepen patrijaršije. Kraj Drugog svetskog rata, kada je većina monaha bila primorana da pobegne iz manastira zbog nasilnih progona, dočekao je samo jedan stari kaluđer. Agrarnom reformom konfiskovani su veliki manastirski posedi, te je od 800 hektara ostalo samo 30 hektara obradive zemlje i 30 hektara šume. Bilo je predviđeno da manastir bude pretvoren u muzej.

Novi život Patrijaršije počinje 1957. godine kada mati Fevronija dolazi sa još sedam sestara iz manastira Tavna u Bosni. Igumanija Fevronija se seća da su se u prvo vreme stanovnici Peći bunili što je manastir posle toliko vekova postao ženski, te nisu dolazili. Međutim, vremenom su zavoleli revnosne i vredne monahinje koje su, kako kaže igumanija, godinama „kućile kuću“. Manastir je bio potpuno zapušten. Čuvar Ramo, čija je porodica vekovima čuvala manastir a za uzvrat dobijala hranu i zemlju, morao je da napusti manastir jer više nije bilo mogućnosti da mu se obezbedi hrana. Sestrinstvo je živelo u teškim uslovima dok je strpljivo obnavljalo deo po deo manastira, vraćajući mu pređašnji sjaj i pretvarajući oronulo zdanje u, kako kažu posetioci, „raj na zemlji“.

Jedan diplomata iz Danske ovako je pokušao da izrazi svoje oduševljenje: „Ja sam zadivljen. Ne mogu da nađem reči, osećam nešto jako čudno, ne znam kako da opišem, ali ja bih ovako zamislio raj.“

Razlika između unutrašnjeg, spokojnog sveta i onog spolja u poslednjih osam godina još više je naglašena. Naime, manastir je okružen bodljikavom žicom, ogradom od maslinastozelenih vojnih burića, tenkovima, kontrolnim punktovima i italijanskim vojnicima u sastavu KFOR-a. Od ulaska NATO trupa na Kosovo, 12. juna 1999. godine, manastir je pod neprestanom zaštitom italijanskih snaga jer je širom Kosova uništeno, posebno tokom leta i jeseni 1999. godine, više od 100, dok je u martu 2004. godine, za samo dva dana, ruinirano više od trideset sakralnih objekata. Nasilje nad srpskom kulturnom baštinom na Kosovu je ugrozilo opstanak srpskih crkava i manastira, te je neprekidna zaštita postala deo svakodnevnog manastirskog života. Zato je, posle juna 1999. godine, manastir dospeo na Uneskovu listu ugrožene svetske baštine.

Monahinje izlaze samo uz pratnju italijanskih i, u skorije vreme, slovenačkih vojnika. Ove hrabre žene, u dugim crnim mantijama, Nike patikama ili Dr. Martens čizmama, navikle su se, pod stare dane, na oružje, vojnike, vožnju u oklopnim vozilima, na mrke poglede ljudi na ulicama, na viku i pretnje, gađanje kamenjem, pa čak i na napade protivavionskim granatama. Međutim, sestre su zadovoljne što ih čuvaju italijanski vojnici. Jedna stara monahinja kaže: „Ovi vojnici su toliko dobri, pažljivi, puni ljubavi. Italijani su divni ljudi, nežni. Imamo veliku sreću što nas čuvaju Italijani jer su baš dobri, hoće da nam pomognu.“ Vojnici uvek priskaču u pomoć, bilo da se radi o bezbednosti ili o svakodnevnim poslovima, od popravljanja električnih instalacija do isporuke hleba.

Sestre se jedino žale da su vojnici pojeli sve žabe iz Bistrice, pa se uveče više ne čuje njihov kreket. Kada sam ih pitala da li su stvarno pojeli žabe ili ih to samo bije loš glas, vojnici su mi iskreno odgovorili da jesu i da su bile veoma ukusne!

Ali, noću se i dalje čuje ćuk koji verno daje ritam patrijaršijskim noćima, uz žubor Bistrice koja protiče preko oblog kamenja. Čuje se i žamor gostiju koji pred spavanje pričaju pored plavičastih kontura crkve i konaka, jedva vidljivih u mraku, dok u maloj kapeli monahinja tiho čita povečerje, uz jednu usamljenu sveću i crne siluete pospanih sestara. Ipak, ponekad ovu idilu naruše basovi albanske turbo-folk muzike iz restorana podignutog tik uz zapadni bedem Patrijaršije.

Jutro oglašava malo, ali glasno manastirsko zvono i crveni petao, koji u ekonomskom dvorištu, iza konaka, održava red među mnogobrojnom živinom.

Pored kokošaka, gusaka i ćurana, u „ekonomiji“, kako kažu monahinje, živi jedno tele i šest krava; mleko se koristi svakodnevno za svež sir, kajmak i jogurt. Ambari su puni kukuruza i pšenice, a planira se obnavljanje vodenice, kako bi sestre mogle same da prave brašno. Takođe, iza konaka, pored hladne bistričke vode je ribnjak koji vrvi od pastrmki, uz pokojeg podgojenog šarana i soma. U voćnjaku se gaje šljive i orasi; od šljiva se u jesen peče jaka rakija, a orahe sestre krckaju dok posle ručka sede i rade zajedno, što zovu „moba“, slušajući duhovnu muziku ili propovedi crkvenih velikana. Pored crkve su dva dugačka reda belo-plavih košnica; sestre Julijana i Matrona prave čuveni patrijaršijski med. Posetioci ne propuštaju priliku da ponesu barem jednu teglu ovog gustog, tamnog melema. Svaka monahinja ima svoje zaduženje, odnosno poslušanje, koje određuje igumanija, ali poslušanje imaju i gosti, koje sestre zovu „civili“. Posle juna 1999. godine nekoliko Pećanki ostalo je da živi u manastiru jer su im muževi, sinovi i braća bili kidnapovani ili ubijeni. One Patrijaršiju nazivaju svojim domom i zahvalne su što su kod sestara našle utočiste, mir i nadu.

Na nedeljnoj liturgiji, koju služi mladi otac Dositej, okupe se svi koji borave u manastiru: dvadeset četiri sestre, uključujući i nekoliko mladih iskušenica, gosti, radnici koji pomažu sestrama i malobrojne porodice povratnika u Peć i okolna sela – Ljevošu, Sigu i Brestovik. Sveće koje vernici drže mogu na prste da se izbroje.

„Ranije je dolazilo mnogo naroda. Mladi ljudi dođu ovde, pevaju, igraju, piju vodu, zabavljaju se. Ovde je bilo puno, nisi mogao do crkve da dođeš koliko je onda bilo naroda“, seća se igumanija. Ranije su se Srbi i Albanci, naročito đaci, družili u porti manastira, a veliki broj Pećanaca se okupljao, posebno za Božić, manastirsku slavu i druge velike praznike. Jedna stara Albanka iz Peći kaže: „Mi smo uvek poštovali sve praznike koje su naše komšije Srbi držali i sećam se da sam uvek najviše volela da vidim kako pale badnjak u Patrijaršiji. Svi smo mi tad zajedno išli, posle smo jeli jabuke i orahe. Mnogo je bilo lepo.“

Sada više nije tako. Neki Albanci bi želeli da dođu, ali iz straha od reakcija sunarodnika ne posećuju Patrijaršiju. Drugi ne dolaze jer vide Patrijaršiju kao pretnju i simbol neprijatelja. „Stalno su govorili da će da sruše i kamen temeljac Patrijaršije, ali ne da Bog. Bog nas čuva“, govori igumanija. Tokom našeg boravka jedna Albanka iz Peći je sa svoje tri ćerke posetila manastir: „Ja sam kao mlada stalno dolazila ovde da se družim. Nedostaje mi to jer ovo je stvarno divno. Baš sam volela da moje ćerke vide kako je prelepo. Hoću da one dolaze ovde slobodno, da se druže. Ovo je mnogo lepo mesto.“ Iako manastir više nije posećen kao ranije, ipak je postao nezaobilazna tačka za međunarodne zvaničnike, osoblje UN, vojnike KFOR-a i druge posetioce na Kosovu. Veliki tomovi knjiga utisaka prepuni su reči divljenja i zahvalnosti onih koji dolaze iz svih krajeva sveta, od Nepala i Indije do Amerike, od Južne Afrike do Islanda.

Jedan engleski oficir priča: „Neverovatan deo istorije, zarobljen u ovoj namučenoj zemlji. Divne i potresne freske. Počastvovan sam što sam bio u prilici da ovo iskusim.“

Svi posetioci razgledaju crkvu s oduševljenjem, sa sjajem u očima, a uši pažljivo naćulje dok slušaju gospođu Dobrilu koja pripoveda o istoriji manastira i blagu koje on čuva. Dive se dragocenim freskama koje prekrivaju, čini se, svaki delić starih kamenih zidova i brojnim ćivotima patrijarha, episkopa i mučenika. Posebno se ističe ikona Majke Božje, za koju se veruje da ju je Sveti Luka naslikao još u drugom veku, a Sveti Sava doneo iz Jerusalima; ugrađena u raskošni izrezbareni tron, čudotvorna ikona sija, okićena zlatom, darovanim iz zahvalnosti za uslišene molitve.

Za Srbe je dolazak u Patrijaršiju, kao jedno od najsvetijih mesta, jedinstveno duhovno iskustvo i poseban blagoslov. Jedna Srpkinja, izbegla iz Prištine, kaže: „Zahvalna sam Bogorodici što mi je dozvolila da dođem ovde, da se pomolim i zapalim sveću, da vidim ovu lepotu. Molim se za sestre jer one čuvaju ovo sveto mesto. Molim se da nam Gospod Bog da snage da izdržimo i da se vratimo na svoja vekovna ognjišta, da se vratimo kući.“ Za Srbe, posebno one koji žive raseljeni, Patrijaršija predstavlja čvrstu vezu sa zemljom, sa Kosovom. I zato, iako je svakodnevni život težak i pun neizvesnosti, igumanija kaže: „Mi ćemo da ostanemo ovde, Bog nas čuva, a daće Bog da ostanu i Italijani“, i uz osmeh dodaje rečenicu kojom često završava razgovore: „Šta ćeš, borba vidljiva i nevidljiva.“

NATIONAL GEOGRAPHIC SRBIJA U OKTOBARSKOM BROJU DONOSI:

Biogoriva: pravi ili pogrešan put?
Proizvodnja bi mogla da pomogne planeti, ali proizvodni proces bitno utiče na okolinu

Savremeni pirati
U opasnim tesnacima Malaka prolaza dešavaju se pljačke, kidnapovanja i otmice čitavih brodova

Očima kondora
Prizori Latinske Amerike snimljeni iz vazduha koji oduzimaju dah

Svemir: nova generacija
Ovog meseca obeležava se 50-godišnjica Sputnjikovog leta i nove sile se nadaju da će oživeti romantiku svemirskih istraživanja

Više o oktobarskom izdanju National Geographic Srbija saznajte na www.nationalgeographic-srbija.com.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 3

Pogledaj komentare

3 Komentari

Možda vas zanima

Svet

Bure baruta pred eksplozijom: Počinje veliki rat?

Bliski istok, zbog promene ravnoteže snaga i dubokih kriza, pre svega palestinsko-izraelske, može se smatrati buretom baruta i ima potencijal da dovede ne samo do regionalnog sukoba, već i do globalnog konflikta.

20:40

17.4.2024.

1 d

Svet

Uništeno; Zelenski: Hvala na preciznosti

U ukrajinskom napadu na vojni aerodrom na Krimu u sredu ozbiljno su oštećena četiri lansera raketa, tri radarske stanice i druga oprema, saopštila je danas Ukrajinska vojna obaveštajna agencija.

14:21

18.4.2024.

15 h

Politika

Mediji: Ultimatum za Srbiju

Višegodišnja dilema "Kosovo ili Evropska unija", koja je lebdela nad Srbijom, dobiće svoj praktični izraz sledeće nedelje, pišu mediji.

13:01

17.4.2024.

1 d

Podeli: