Moje prazne kasete

Već je skoro u mit pretvorena priča o tome kako su vinili (na srpskom- ploče) ultimativni rok format, premitologiziran do besvesti zbog svog snažnog vezivanja slušaoca za proces slušanja muzike (srp. - morate da ustanete i okrenete drugu stranu ploče), kao i zbog svog raskošnog pakovanja (srp. - omota) koji snimljenu muziku jedini dostojno audio-vizuelno reprezentuje. Sam početak puštanja ploče, sa krckanjem dok igla prolazi kroz prazne, urezbarene krugove ušao je u sve(s)t XX veka kao jedan od njegovih najprepoznatljivijih signala. Ljudi će reći da ima nečeg seksi u tome...

Piše: Slobodan Vujanović
Tekst preuzet iz magazina Huper.

Izvor: B92

Sreda, 24.10.2007.

10:00

Default images

U svoje vreme veličina ploče pod rokerskom miškom govorila je znakovitije od bedževa, zašivenih dezena na teksas-jakni ili dužine kose. Iako je rok RIPnuo na vinilu još krajem sedamdesetih sa dolaskom DJ kulture i diska mnogi i dalje misle da je vinil najintimnije stecište rok pesama, rok fanova i rok kulture. Malo sutra!

Pre nekih četiri-pet godina u mojoj emsiji (Moć veštica, sredom od ponoći na radiju B92) gostovao je kulturholik/“anđeo iz Anđela“ Uroš Đurić i puštao ploče iz svoje mladosti, skoro sve sa vinila, ali njegova priča o tinejdžerskim pank danima u Srbiji izgledala je drugačije. Neko bi povremeno uspevao da nabavi neki vinil (od ćaleta pilota iz Engleske, ili od tetke iz Amerike), a ekipa oko njega bi se odmah zatim dala u manufakturu snimanja i presnimavanja s kasete na kasetu, kako bi se „dragoceni, novi bend“ što pre zaorio u što više domova. Na zabezeknutu radost drugova komunista. Bilo je to početkom osamdesetih.
Kaseta je imala stranu A i stranu B, kao i ploča. Mogli ste je premotavati unapred i unazad (tek kasnie sajber kasetofoni imali su opciju da premotaju na početak sledeće pesme, ali samo ako je na istu bio presnimljen neki kompletan album), ali njena najveća vrednost/prednost bila je što ste sami mogli da upravljate njenom sadržinom. Čekaj, ima li još neko da nije shvatio da govorim o praznim kasetama za snimanje?!

Bilo ih je raznih- TDK, Sony, BASF, (moj izbor) Maxell, gledalo se da li su „normalke“ ili „CrO2“, u moje vreme kupovao sam ih na „berzi“ u SKC-u. Imao sam ih na stotine i moja vezanost za njih je ogromna. Bio sam u stanju da zaglavljujem svake noći do sitnih sati slušam sve moguće muzičke emisije na B92, Studiju B, 202-ojci, Radio-Pančevu i snimam, snimam, snimam pesme. Nervirao sam se kada radio zašušti, a moj snimak zauvek ostane obeležen tim trenutkom, ili kada voditelj progovori pre kraja pesme, ili još gore- kada pusti neku reklamu ili džingl kroz u sred pesme- samo da nam napakosti.
Pisanje po kasetama bila je posebna umetnost. Kupovali su se posebni flomasteri za te navike, a samo su „ofrlj“ ljudi škrabali po njima čim stignu. Ispisivanjem imena autora i naslova pesama sticala su se prva znanja o dizajnu, reflektovalo razumevanje nečije muzike, ali i sebe samoga. Picajzle kao ja koristile su lenjir sa prorezima za slova, kreirale sopstvene fontove i bile ushićene pred tim koliko je crni marker ekspresivno pank oruđe.

Kaseta je dozvoljavala da snimanje nastavljate kad vama odgovara. Njena neprekidna „multi-session“ opcija omogućavala vam je da ujutru sa radija „skinete“ (rečnik prilagođen današnjim navikama mladih ljudi) neku stvar, sutra popodne kod ortaka sa ploče prebacite neki sveže dopremljeni hit iz inostranstva, a onda tri dana kasnije snimite probu sopstvenog benda na babinom mono-kasetašu. Kaseta je bila prvi prijatelj „samizdat“ rokenrola.
Ona se čak i dan-danas izdvaja po jednoj stvari koja je, usuđujem se da kažem, evoluirala u specifičan pop-fenomenon, a to je pravljenje kompilacija (što je pojava CD-a samo olakšala). Sretnete nekoga, sviđa vam se, i cap!- na treći sastanak donosite mu kasetu od 90min sa vama omiljenim pesmama, ili pesmama kojim nešto želite da mu poručite (da ste kul, pre nego da otvorite srce!)... Jedna kaseta mogala je da vas predstavi bolje nego hiljadu reči. Tu je i neizostavni ručno-izrađeni omot od fotografije isečene iz nekog fensi magazina sa sjajnim papirom, pa preko toga markerom ili srebrnim flomasterom ispisan naslov kompilacije, ili grafit, ili posveta... Eh... Znam da to sve i danas možete sa kompakt-diskovima podjednako uspešno, ali ono što kasetu čini izuzetnom je što ste svaku od odabranih pesama morali da odslušate dok se snima, mogli ste na licu mesta da čujete kako leži „prelaz“ sa jedne pesme na drugu, da se korigujete u hodu... Danas, samo prevučete pesme iz jednog foldera u drugi i pritisnete „burn“.
Svaki format može biti rok, ako vaše srce za muzikom na njemu kuca „rok-rok-rok-rok...“. Ali, napor, želja da se prevlada običnost belog parčeta papira sa linijama i napisima „strana A“ i „strana B“, providna plastika od koje je sve bilo napravljeno i njena upotrebna vrednost jednaka hemijskoj olovci- sve to želelo je da nam banalizuje odrastanje, da nas liši ličnog pečata, da nas učini istima- konzumentima pre nego fanovima. Prevazići sve to bilo je neviđeno rok, ako mene pitate. Rok, koliko i pobeći iz malog grada, u kome vas bukvalno guše u kući, a metaforično stežu van nje. A vi imate srce od hiljadu snova.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

25 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: