Najveća žitnica sveta konstantno bez hrane: Ubio je više ljudi nego bilo koji naučnik pre njega?

Njegovo ime je jedan od sinonima za pseudonauku. Trofim Denisovič Lisenko (1898- 1976) bio je vodeći sovjetski biolog u Staljinovo doba, a neki autori na Zapadu smatraju da je možda ubio više ljudi nego ijedan naučnik u istoriji.

Izvor: B92

Utorak, 11.06.2019.

10:51

Najveća žitnica sveta konstantno bez hrane: Ubio je više ljudi nego bilo koji naučnik pre njega?
Foto: jjspring/depositphotos.com

Poreklom iz seljačke porodice, Lisenko je do 13. godine bio nepismen, a iako bez formalnog akademskog obrazovanja, posle se zaposlio u Poljoprivrednom institutu u Kijevu.

Zatim je 1928. godine tvrdio da je izmislio vernalizaciju (jarovizaciju), postupak kojim se ozima pšenica pretvara u jaru. Ali on nije izmislio novu tehniku, nego se koristio starom metodom ruskih seljaka.

Tvrdio je da će tako utrostručiti ili učetvorostručiti prinose, što se, naravno, nije dogodilo, nego se Rusija suočila s velikom nestašicom hrane.

Naučnik iz naroda

Uprkos tome, Trofim Lisenko je čak 40 godina slavljen kao veliki naučnik iz naroda te je bio na čelu Instituta za genetiku u Moskvi sve do 1965. godine.

Neki od renomiranih sovjetskih naučnika, poput botaničara i genetičara Nikolaja Vavilova, kritikovali su Lisenka. Vavilov je čak pokušao da uveri Staljina u Lisenkove greške, ali ga je to koštalo života.

Vavilov je uhapšen 1940. i tri godine posle umro je u zatvoru. Najzloglasniji primer zloupotrebe nauke

"Trofim Denisovič Lisenko, samouki sovjetski uzgajivač bilja, zapravo je bio tek jedan u nizu 'naučnika' čiji je doprinos izgradnji staljinističkog SSSR-a bio javno slavljen, ali zapamćen je kao najzloglasniji primer zloupotrebe nauke u političke svrhe te jedini 'naučnik' čija je teorija o nasleđivanju, u leto 1948, političkim dekretom službeno proglašena važećom, a njoj suprotstavljena 'formalna genetika', temeljena na mendelizmu i genima, zabranjena", rekao je dr Vedran Duančić iz Zavoda za istoriju i filozofiju nauke u Zagrebu, jedan od pionira istraživanja Lisenkova učenja u Jugoslaviji i Hrvatskoj, prenosi Jutarnji.

Međutim, oko Lisenka je stvoren i hladnoratovski mit koji je ipak preuveličavao broj žrtava i štetu za sovjetsku nauku i poljoprivredu: malo je njegovih protivnika završilo u gulagu ili smrtno stradalo, a i tada tek posredno zbog protivljenja Lisenku.

"Sovjetska genetika uspela je da preživi 1948. tako što su genetičari preusmerili pažnju na istraživanje posledica radijacije pod zaštitom kolega fizičara i Crvene armije. Na Zapadu je to dugo bilo nepoznato, pa se 'nestanak" sovjetskih genetičara drugačije interpretirao", dodao je Duančić.

Istakao je i da su Lisenkove metode zahtevale velika sredstva i radnu snagu, koja je u SSSR-u hronično nedostajala, da nikada nisu bile primenjene u planiranim i željenim razmerama.

"Ali, sovjetskoj poljoprivredi nije trebao Lisenko da je upropasti: u jednoj od najvećih žitnica sveta kontinuirano je vladala nestašica hrane. Savremena istraživanja lisenkizma kao globalnog fenomena nadilaze pojednostavljenu viziju ‘dobre’ i ‘loše’ nauke, iako Lisenko nedvosmisleno nije bio u pravu", utvrdio je Duančić.

Naglasio je da je Lisenkov uticaj u Sovjetskom savezu rastao jer je obećavao brze i praktične rezultate, a ne istraživanja koja su sama sebi svrha, što se uklapalo u staljinistički projekt.

Kako se lisenkizam širio u Jugoslaviji?

U Jugoslaviji lisenkizam nije bio nametnut političkim dekretom, pa ni zabranjen, nego je do sredine pedesetih gubio potporu među studentima i mladim naučnicima, koji su pre bili glavni zagovornici, dok nije iščezao.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 9

Pogledaj komentare

9 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: