Upoznajte prvog čoveka – kiborga

Kiborzi su kombinovana bića – čovek i mašina. Dojče vele susreo se sa jednim od njih u Berlinu. Najl Harbison nije želeo da prihvati bolest neraspoznavanja boja – i zato je nabavio tehničku pomoć.

Život

Izvor: Izvor: Mihael Hartlep / Ivana Ivanoviæ / Odgovorni urednik: Ivan Ðerkoviæ / dw.de

Utorak, 11.06.2013.

11:49

Default images

Dojče vele: Kako izgleda svet očima jednog kiborga?

Najl Harbison: „Ovde vidim samo različite tonove sive boje. Ali zahvaljujući elektronskom oku čujem muziku, kada na primer koračam pored zida. Mnogo različitih tonova, jer je zid vrlo šarolik. To je pravo muzičko delo: dideldi deldi didelda… Zvuči vrlo interesantno!“

Stalno ste okruženi tonovima. Da li vam to ponekad smeta?

„Pre deset godina bih poludeo. Danas mi to više ne smeta. Moj mozak se navikao na slušanje boja. Ali obično nema toliko tonova, kao ovde.“

Koja je Vaša omiljena boja?

„Moja omiljena boja je infracrvena, jer to je najdublji ton, koji mogu da raspoznam. To je uzbudljivo na elektronskom oku. Mogu da opazim više boja od običnih ljudi.“

Kako ste postali kiborg?

„Tokom studija muzike prisustvovao sam predavanju o kibernetici, upravljačkoj tehnici. Radilo se o funkcionisanju čula putem tehnologije. Tada mi je sinulo: da li bih mogao tehnikom da raspoznajem boje? Tako smo ugradili elektronsko oko, koje boje konvertuje u tonove. Malo-pomalo, to oko je postalo deo mog organizma. Kasnije sam osetio jaku vezu između tehnike i mog tela.“ Kada ste prvi put pomislili: Ja sam kiborg?

„To je došlo postepeno. Jedne noći sam sanjao u bojama. Elektronski tonovi nisu dopirali od softvera, već od mog mozga! Granica između tehnike i mog tela je nestala. Tog trenutka sam pomislio: reč 'kiborg' najbolje opisuje šta upravo osećam.“

Šta je zapravo kiborg?

„Kiborg je neko, ko jedan tehnički uređaj doživljava kao deo njegovog tela. Bitan je taj osećaj. To može biti organizam sa tehničkim delovima ili pak tehnika sa organskim elementima. Neki ljudi kažu da je čovek sa naočarima ili bajpasom već kiborg. Ja to vidim drugačije. Naočari ili bajpas nemaju ništa s tehnikom upravljanja.“

Postoje li stvari koje ne možete da činite sa elektronskim okom?

„Elektronsko oko je deo mog tela. Nosim ga danju i noću, kad se tuširam ili spavam. Jedino ne mogu s njim da ronim, jer propušta vodu. Ali radim i na tome...“

Kako ljudi reaguju na Vas?

„Ljudi sa antenama su u našem društvu još uvek izloženi predrasudama. Neki upiru prstom u mene ili se smeju. Posebno me čudi da se u poslednjih devet godina, koliko imam elektronsko oko, ništa nije promenilo.“

Možete li opisati jednu takvu situaciju?

„U bioskopu ljudi često misle da snimam film kamerom. U kazinima sam nepoželjan, jer bih mogao biti neprijatan za druge goste. I na aerodromima ima problema. Ali u međuvremenu imam novi pasoš sa slikom sa elektronskim okom. Tako više nisam prinuđen da izađem iz aviona.“

Kako objašnjavate takve reakcije?

„U 20. veku bilo je mnogo filmova i stripova, u kojim asu kiborzi prikazivani kao opasna mešavina čoveka i mašine. To je ostavilo do danas traga. Još uvek ljudi tehniku vide kao nešto nečovečno, nešto što nam ne pripada, nešto loše ili potencijalno štetno. Ali mi smo stvorili tehniku! Ona nam pripada i možemo s njom načiniti sjajne stvari.“

Kako Najl Harbison čuje boje?

Osnovali ste Fondaciju za kiborge. Koji je njen cilj?

„Fondacija im tri cilja. želimo da pomognemo drugim ljudima da postanu kiborzi. Tehnika je danas važan deo života. Svuda oko nas su pametni telefoni, računari. Sledeći korak je da njih načinimo delom našeg tela. Mi se zalažemo i za više prava kiborga. Do sada su ljudi koji proširuju svoja opažanja tehnikom – diskriminisani. Osim toga želimo da podržimo kiborgizam kao umetnički pravac. Novim čulima nastaju i potpuno nove mogućnosti izražavanja za umetnike. Moja želja je da za 50 godina bude potpuno normalno da imamo tehniku u telu. Bilo bi lepo, kada bi tada bilo ljudi sa antenama koji mogu da opažaju sasvim druge stvari.“

Mnogi ljudi radije teže da budu nezavisni od tehnike.

„To je dobro! Dobijam dosta pisama od dece koja žele da postanu kiborzi. Oni vide kako su njihovi roditelji sve vreme zavisni od laptop-računara i pametnih telefona i potpuno odvojeni od stvarnosti. To deca više ne žele. Biti kiborg je dobro u tom smislu što vam više nije potrebna ta eksterna tehnika. Jer vi sami ste postali tehnika. Mogli biste dalje da opažate svoje okruženje, a ne stalno da prstima tipkate po aparatima.“

Da li bismo tada uopšte bili još ljudi?

„Tehnika nas ne čini neljudskijim, već ljudskijim. Time se sve više približavamo prirodi. Životinje imaju mnogo tananije opažanje nego ljudi. Ta čula bismo i mi mogli da imamo – pomoću tehnike. Kod mene se, na primer, zvuk prenosi do kostiju lobanje – baš kao kod delfina. Mnoge ptice i insekti vide ultraljubičasto. I antene su u životinjskom svetu nešto potpuno normalno. U tom smislu se pre osećam bližim životinjama nego mašinama.“

Mnogi ljudi se plaše da bi mašine mogle jednog dana da zavladaju čovečanstvom.

„To je naučna fantastika. Sami određujemo šta integrišemo u naše telo.“

Kako izgleda vaša budućnost? Da li ste planirali još neka poboljšanja?

„Želim da postanem nezavistan od baterija. Za sada moram da ih menjam na svakih pet dana. U budućnosti želim da iskoristim sopstvenu cirkulaciju za dobijanje energije, kojima bi punio čip. To su sjajne stvari kada ste kiborg: razvoj nikada ne prestaje. Obično se čula pogoršavaju kako starimo. Ali kod kiborga je drugačije: što sam stariji, bolja su moja čula, jer se tehnika dalje razvija.“

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 6

Pogledaj komentare

6 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: