Da li ste Dete?

Uglavnom o detinjstvu mislimo kao o prošlom, smeštamo ga nazad na početak svog života i ograničavamo ga nekim godinama – do desete, dvanaeste godine smo deca, do puberteta, do punoletstva. Često ga i romantizujemo, posmatramo kao izgubljenu nevinost, izgubljen raj.

Foto: Maggie Smith / FreeDigitalPhotos.net

Život

Izvor: Ratko Topaloviæ, B92

Petak, 11.03.2011.

17:20

Default images

Kad ga ograničimo uzrastom, zakonskom odredbom, hormonalnim promenama i ne možemo drugačije da ga gledamo nego kao prošlo i nedostupno. Odrasli smo. Nismo više deca.

A šta se dešava s tim detetom?

Nestaje? Umire? Nepovratno i bez ostatka se transformiše u odraslog?

Ili možda odrastao izrasta iz deteta kao stablo iz korena?

Ako dozvolimo ovu analogiju, detinjstvo možemo da shvatimo kao naš koren – onaj deo koji često previdimo kad gledamo u drvo videvši samo oku očigledno: stablo, krošnju, lišće, plodove – kao nevidljivi deo nas, koliko god godina imali, iz koga i dalje rastemo, na koga se oslanjamo i iz koga povlačimo energiju da stojimo uspravno i stvaramo.

Kakav je Vaš odnos prema detinjstvu?

Da li smatrate da je zauvek gotovo i čeznete za njime dok plivate kroz odrasle obaveze i odnose, dok živite na načine na koji žive odrasli?

Da li ga vidite kao gotovo, ali uz: "Hvala Bogu da je gotovo!", ne bi se vraćali u to stanje zavisnosti i slabosti nikada?

Kakav je Vaš odnos prema detetu u Vama?

Da li ga i dalje osećate? Sećate se detinjstva, osećanja koja ste tada imali i dalje žive u vama, život osećate s istim intenzitetom?

Ili ste prekinuli da ga osećate? Ponosite se svojim racionalnim umom, svojim dostignućima, fokusirani na svoje ciljeve osećate sigurnost u svojoj nezavisnosti.

Ako dozvolite pretpostavku da je detinjstvo najduži period života, da je dete uvek u nama kao koren na koji ponekad zaboravimo jer nam nije pred očima – tezu da je u svakom od nas dete trajno dok god smo živi, razmislite:

Gde je ono sada u Vama?

Šta mu treba?

Šta govori?

Koliko prostora ima?

Kakvi su mu odnosi sa drugim delovima Vas?

Kako se slaže sa onim koji mora ujutru da ustane i ide na posao?

Da li se potpuno ne podnose i ignorišu? Deru jedno na drugo? Onaj što ide na posao ućutkuje dete? Koliko grubo to čini?

Ili kad otvorite oči dete skoči iz kreveta radujući se svemu što će moći danas da nauči i uradi, a onaj koji mora da ide na posao ga uhvati za ruku i povede sa sobom?

Kako se slaže sa onim koji je tužan prošavši kroz poraze, gubitke, izazove?

Ili sa onim koji je realan? S onim koji je proračunat?

S onim koji ima puno životnog iskustva?

Kako se slaže sa onim koji voli nekoga? S onim koji je zaljubljen?

Ako ste roditelj, kako se slaže sa roditeljem?

Kada ste roditelj svom detetu, šta ga učite? Ono što bi možda radije trebalo da naučite dete u Vama?

Kako se slažu dete u Vama i Vaše dete ili bilo koje dete koje sretnete? Kao pas i mačka? Ima li ljubomore između njih?

Da li ste uopšte u stanju da stupite u svesni kontakt s detetom u sebi?

Ili je gurnuto u neki ćošak, ćuti uplašeno pred strašnim pravilima roditelja, kažnjeno za neke greške koje nije u stanju da shvati?

Ili divlja po ceo dan razmaženo očekujući od svih drugih oko sebe da mu odmah odgovaraju na zahteve, zadovoljavaju potrebe, preuzimaju odgovornost?

Ako prihvatite tezu da je detinjstvo najduži period života i da je dete trajno nastanjeno u nama dok smo živi – razmislite i podelite svoje iskustvo, napišite nam:

1. Kakav odnos mislite da treba da imamo prema njemu?

2. Gde mu je mesto u našim životima danas?

3. Šta radi i kako se oseća sad i ovde u Vama?

Karl Jung je jednom napisao ovako: "Ako postoji nešto što poželimo da promenimo u detetu, trebalo bi prvo da proverimo i saznamo da nije to možda nešto što bi trebalo da promenimo kod sebe."

Odnos roditelj – dete je mesto na kome se reprodukuje, ponovo i ponovo proizvodi, sva naša ljudska stvarnost u kojoj živimo. Svestan kontakt s detetom u nama nas može osposobiti da ne ponavljamo zajedno sa svim dobrim stvarima koje smo naučili i ovaj poguban – da svoje zaboravljene delove i osobine, tražimo u drugima.

Retko ko od nas je sposoban da kao odrastao doživi pun intenzitet osećanja koje dete svakodnevno oseća, da živi u svetu onoliko intenzivno koliko dete može. Pristajemo na realnost, gubimo vitalnost i zadovoljavamo se ciljevima uspeha, novca i drugih odraslih postignuća i/ili tražimo prečice ka intenzitetu života seksom, alkoholom, drogama, mnoštvom zavisnosti koje su nam na raspolaganju u potrošačkom društvu. Ni odsecanje deteta iz naših života, ni prečice kojima pokušavamo da pobegnemo od problema ne vode razvezivanju ovog čvora kojima smo vezani sa drugima, koji naše granice drži konfuznim, haotičnim, nejasnim, koji nas drži zbunjenim pred životom.

Odgovaranjem na ova pitanja možete da pokušate da krenete ka jasnim i funkcionalnim granicama – ka samostalnosti i povezanosti s drugima na ispunjujuće načine.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 9

Pogledaj komentare

9 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: