Postoji li koncept Srednje Evrope?

Samo dan posle pristupanja zemalja Srednje Evrope Evropskoj uniji, s pravom se počelo razmišljati o poziciji te geografske oblasti smeštene u samom srcu evropskog kontinenta. U vreme kada se postavlja pitanje granica i krajnjih dometa širenja Evropske unije, Srednja Evropa ponovo zauzima položaj na periferiji.

Život

Izvor: Katrin Orel

Sreda, 13.06.2012.

23:00

Default images

Pristupanje zemalja Srednje Evrope (Poljske, Češke Republike, Slovačke, Mađarske i Slovenije) Evropskoj uniji, sprovedeno 1. maja 2004. godine, kako u intelektualnim krugovima tako i u javnom mnjenju tih zemalja pokrenulo je raspravu o evropskom identitetu. Ako se svi slažu – kako unutar granica Evropske unije tako i izvan njih – s činjenicom da se ta teritorija svakako nalazi u Evropi, ostaje jedino da se reši pitanje njene geopolitičke prirode.

Samo definisanje ovog dela Evrope predstavlja problem i izaziva nesuglasice o pitanju koje su zapravo njegove granice. Zavisno od toga na kom se mestu u Evropi nalazite, pojam „srednji“, znatno se menja. Zainteresovane zemlje najčešće ne prihvataju ovakav naziv, jer smatraju da su na taj način udaljene od Zapada, kome su oduvek težile. I same granice ovog centralnog područja promenljive su, iako se čini da su one u istočnom i južnom delu nešto određenije. Naše trenutno viđenje nesumnjivo je određeno periodom hladnog rata, koji je doslovno izbrisao zemlje Srednje Evrope sa evropske mape, dok su one – naročito sa stanovišta Francuske – u velikoj meri bile prisutne u periodu između dva svetska rata.

Uostalom, neki autori polaze od toga da postoje jedino Zapadna i Istočna Evropa. Srednja Evropa je ponovo potisnuta u deo obuhvaćen pojmom „Istočna Evropa“, dok njene zemlje pak žele da se približe Zapadu. Smatra se da istočna granica na severu ide do Rusije i njenih bivših republika, a na jugu do pravoslavnih zemalja Balkana. Južna granica je Jadransko more, a ujedno je tu i jedini pristup moru. Srednja Evropa, dakle, nije isto što i „srednja“ Evropa, područje koje, kako samo ime kaže, prati liniju koja se pruža od baltičkih zemalja do Balkanskog poluostrva. Prema toj definiciji, Iva Lakosta iz 1988, Nemačka, naročito posle njenog ponovnog ujedinjenja, pripada „srednjoj“ Evropi (Europe médiane). Određivanje granica Srednje Evrope prema rekama koje protiču kroz nju vrlo je čest pristup istoričara. To određivanje može biti isključivo u odnosu na reku Dunav, što omogućava uključivanje Nemačke, ali i jednog dela Balkana – Srbije, Rumunije, Bugarske – u njenu umanjenu verziju koja nas podseća na termin „Dunavska monarhija“, a koji je često korišćen za imenovanje Habzburške monarhije; ili uzimanjem u obzir i drugih reka, na primer Visle, čime bi se i Poljska uključila u tu celinu.

Severnu granicu čini Poljska koja se, svojom prošlošću, udaljava istovremeno i od Nemačke i od Rusije i koja bi, samim tim, mogla da bude srednjoevropska zemlja, u pravom smislu te reči. Uprkos naklonosti tih zemalja Zapadu, istorija ovog područja i njegova pripadnost evropskoj verziji „središnjeg carstva“, čine da ono predstavlja međuprostor između dve sile kakve su Nemačka i Rusija, koje, ako nisu preteće, svakako predstavljaju potencijalnu opasnost kakvi god njihovi politički režimi bili. Naklonost Istoku pojedinih društvenih struja Poljske i Mađarske, naklonost za koju se može reći da ponekad poprimi oblik slavenofilije, nikada, međutim, nije mogla biti ravnopravna s težnjom za pripadanjem Zapadu. Iako je Nemačka izazivala strepnju, ona je, isto tako, opčinjavala svojom kulturom, tehnikom, rečju modernošću, kako krajem 19. veka tako i tokom tridesetih godina 20. veka, što se ne može reći za Rusiju, koja je, sa svojom egzotičnošću, privlačila jedino svet prosvetiteljstva. Takođe, ako se s pravom postavlja pitanje pripadnosti Nemačke Srednjoj Evropi, očigledno je nepripadanje Rusije tom regionu.

Određivanje zapadne granice Srednje Evrope u potpunosti zavisi od položaja koji se daje Nemačkoj: prema francuskom shvatanju, Nemačka nije deo Srednje Evrope već Zapadne, gde je suparnik Francuske u borbi za prevlast u Evropi. Tako nemački termin Mitteleuropa, u Francuskoj često u upotrebi od njegovog ponovnog otkrivanja osamdesetih godina 20. veka, ne znači ono što misle Francuzi nakon što se Francuska javnost upoznala s njim povodom izložbe „Vesela apokalipsa: Beč 1880–1938“, održane 1986. godine u Centru „Žorž Pompidu“, kada je ta reč označavala Austrougarsku monarhiju. Dakle, ono što se u germanskom svetu određuje pojmom Mitteleuropa odgovara nemačkom poimanju Srednje Evrope, čija je najčešća odrednica ona Fridriha Naumana, koji je između dva svetska rata oformio školu čije se učenje bazira na značaju prisustva germanske populacije, u cilju opravdavanja politike ekonomskog i političkog širenja Nemačke.

Nasuprot tome, francuska definicija Srednje Evrope, u velikoj meri nasleđena iz Prvog svetskog rata i iz zalaganja u korist nacija u okviru Austrougarske monarhije, odnosi se na francusku uticajnu sferu usmerenu prvenstveno protiv Nemačke. U nemačkom jeziku, dakle, postoji termin Ostmitteleuropa kada je posredi određivanje prostora istočno od Nemačke. Ovaj termin se može naći i na engleskom jeziku (East Central Europe), a preveli su ga izgnanici iz Srednje Evrope koji su za vreme Drugog svetskog rata utočište našli u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Američkim Državama. Jedan od najzaslužnijih za njegovo širenje bio je svakako Poljak Oskar Halecki koji je, bez mnogo uspeha, pokušao da nametne i francuski izraz „Srednjoistočna Evropa“. Na njegovu definiciju, koja datira s početka perioda hladnog rata, uticao je i taj period i autorova poljska pripadnost, budući da je polazna tačka te definicije bilo stvaranje poljsko-litvanske unije pod Jageloncima.
Francuska škola oslanja se na slaviste Ernesta Denija, Luja Ležera, ali i na Luja Ezenmana, pravnika i istoričara čija je specijalnost bila Austrougarska monarhija, kao i na geografe Elizea Reklija i, naročito, Emanuela de Martona, čiji je uticaj bio najveći neposredno posle Prvog svetskog rata. Sam pojam Srednje Evrope pojavio se (na francuskom) u radovima geografa Ogista Himlija 1894. i Etjena Furnola 1924. godine. Marton u uvodu tomova svoje univerzalne geografske enciklopedije posvećenih Srednjoj Evropi, pomenuti region ograničava na Nemačku (kojoj je posvećen ceo jedan tom), Švajcarsku, Austriju, Mađarsku, Čehoslovačku, Poljsku i Rumuniju. Balkan je isključio označivši ga kao poluostrvo koje pripada Sredozemlju.

Istog je mišljenja bio i Andre Tardje, koji ga iznosi u IV tomu Univerzalne geografije Vidala de la Blaša, navodeći iste te zemlje. „Srednja Evropa nije samo termin, to je deo našeg kontinenta manji od Istočne Evrope, manje podeljen nego njen poluostrvski i periferni deo; nerazvijeniji od ovog drugog i neosporno napredniji od prvog; to je oblast u kojoj vlada dugotrajna politička nestabilnost kao posledica etničke nestabilnosti, u njoj se prepliću uticaji koji su usklađeniji u delovima Evrope na obali okeana, a koji se, u većoj meri, šire kontinentalnim delom Istočne Evrope; najzad, to je region koji odlikuju upadljive klimatske razlike i veoma različiti oblici reljefa, i u kome su lokalne osobenosti, zasnovane na rasi i okruženju, mnogo izraženije nego u Istočnoj Evropi i mnogo ukorenjenije nego u poluostrvskom delu Evrope.

“Šest godina kasnije, Žak Ansel pominje užu viziju, „dunavsku Evropu“, termin koji je, prema njemu, „geografski“, ali je ovde bio upotrebljen za definisanje jedne više geopolitičke celine koju on naziva „Habzburgija“. Ta nova Srednja Evropa obuhvata, dakle, Austriju, Mađarsku, Čehoslovačku, Rumuniju i Jugoslaviju, onako kako je prihvata Marton, na način koji slavi „buđenje naroda Srednje Evrope“ nasuprot pangermanizmu i nemačkoj Mitel-Evropi.

Što se tiče geografa, oni Evropu dele na pet regiona: finoskandinavsku Severnu Evropu, nepregledni rusko-istočnjački region, sredozemna poluostrva, Zapadnu Evropu i Srednju Evropu. Ovaj poslednji region sačinjen je od tri paralelna pojasa koji se sledećim redom protežu sa zapada ka istoku: velika Nemačko-poljska nizija, srednje planine i baseni švarcvaldske regije, visoke planine i kotline alpskog i karpatskog lanca. Prelaz ka jugoistoku obezbeđuje Transilvanija, koja je u tom pravcu poslednji istureni deo Srednje Evrope. U tom predelu geografi razlikuju dve potceline: germansku (Nemačka, Austrija i Švajcarska) i poljsko-češko-mađarsku oblast.

Reč je, dakle, o izdeljenom području, ispresecanom tranzitnim pravcima, koje nema čvrsto unutrašnje jedinstvo i jasne spoljne granice. Srednja Evropa bi bila jedan koncept određen kulturom i istorijom. Naravno, geografski gledano, ona je više u suprotnosti sa Istočnom Evropom nego sa drugim delovima kontinenta, ali ona prema rečima Pola Valerija, liči na jedan od elemenata „malog rta azijskog kontinenta“. Srednja Evropa postaje konstrukcija francuske intelektualne elite u službi njene nemačke politike.

Ona, dakle, i te kako postoji kao ulog u međunarodnim odnosima, ali tako je bilo i pre 1918. godine kada je nisu ovako nazivali: Srednja Evropa u evropskom sporazumu nastalom na osnovu Bečkog kongresa 1815. nije ništa drugo do Austrijsko carstvo. Iz geopolitičkog jedinstva tog regiona svakako proističe i izvesno kulturno jedinstvo zasnovano na pripadnosti Carstvu i njegovoj dinastiji, iako je u njemu vladala veoma velika raznolikost.

Tokom više od jednog veka koncert sila neutralisao je disonantne tonove koji su dolazili iz Srednje Evrope, a kakofonija 1848. godine uznemiravala je evropsku diplomatiju. Dok su jedni razmatrali redefinisanje regiona – uključujući i mogućnost da ga potčine nemačkom uticaju – velike sile su se slagale da se sačuva austrijska Srednja Evropa. Neophodnost postojanja Austrije nije bila nikakva novina u Evropi, ali je ona za Francusku bila garancija neutralisanja pruske Nemačke, koja je išla ka svom ujedinjenju. Francuska, tradicionalni neprijatelj Habzburga, odlučila je da, u nedostatku boljeg rešenja, sačuva Austriju. Srednja Evropa u poređenju sa starom Habzburškom monarhijom može izgledati kao uža i veoma istorična vizija te oblasti, no ona poseduje svoju koherentnost i opravdanost kao istorijski važna regija (Geschichtsregion).

Stoga je postojanje njenih sastavnih oblasti neosporno: Poljska je još od srednjeg veka bila izuzetno važan istorijski činilac Srednje Evrope, iako je posle 1795. godine samo jedan njen deo pripadao Habzburzima, tu su i Češka i Slovačka, Mađarska, Austrija, Slovenija i Hrvatska, koja predstavlja kariku i mesto kontakta između Sredozemlja i Balkana, ali čije su prestonica i baština u neposrednoj vezi sa Habzburzima. I Transilvanija je regionalni činilac, čijoj su važnosti značajno doprineli Mađari.

Od uvođenja termina „evropski koncert“ i kasnije „koncert sila“ u 18. veku, Srednja Evropa je više puta menjala poziciju, kao i njeno stanovništvo, zavisno od geostrateške evolucije kontinenta i od ravnoteže sila u Evropi. Vek prosvetiteljstva doneo je promenu ose po kojoj su se širili misaoni tokovi u Evropi, sa pravca sever–jug, karakterističnog za srednji vek i renesansu, na pravac zapad–istok, koji će obeležiti dva naredna veka. Kod nekih zapadnjačkih pisaca i mislilaca javlja se interesovanje za Rusiju i gotovo nepoznata prostranstva carstva Katarine II.

U tom ogromnom, a opet ne tako dalekom svetu okarakterisanom kao „orijentalni“, Austrija predstavlja neku vrstu međuprostora i teško je bilo definisati da li je to istureni deo zapadnjačke civilizacije koji prodire u rusko-osmanski svet ili je, naprotiv, njena varvarska prethodnica? U 18. veku nije bilo teško odlučiti se za prvo rešenje, primećujući pri tome nešto sporiji razvoj koji je postojao u Habzburškoj monarhiji. Kako je to zaključio američki istoričar Lari Volf, otkriće istočnog dela Evrope, ruskog i osmanskog, daje onome što sada zovemo Srednjom Evropom ne samo geografsko nego i političko i intelektualno značenje. Od tada je uočljivo stvaranje jednog sklopa sačinjenog od „tri“ Evrope, kako to definiše mađarski istoričar srednjeg veka Jene Sič, no u modernom dobu zapadno hrišćanstvo nije više bilo dovoljan kriterijum za donošenje jasne procene.

Nedvosmisleno evropski orijentisana, Evropa koja se naziva „srednjom“ približila se Zapadu posle povlačenja Turaka, baš kao i 1989. godine posle pada gvozdene zavese – povlačenje snaga Osmanskog carstva stanovništvo tog dela Evrope doživelo je kao vraćanje na staro. Sve što je stanovnike Srednje Evrope odvojilo od njihove zapadnjačke osnove bolno je doživljeno kao nazadovanje ka varvarstvu – za neke ortodoksnom, a za druge muslimanskom – iako su im ipak njihovi susedi bili bliži od udaljenih uzora.
Identitet se tokom 19. veka stvarao na osnovu srednjovekovnih kraljevstava integrisanih u zapadno hrišćanstvo. Novi identitet težio je na svaki način da dokaže pripadnost evropskoj civilizaciji time što je isticao likove svetaca i osnivača kraljevskih dinastija. Da parafraziramo delo An Mari Tjes, formiranje nacionalnog identiteta u Srednjoj Evropi veoma je specifično u kontekstu tog podneblja: samo nepostojanje država-nacija čini ga mnogo neizvesnijim, jer je osnova tog stvaranja ili potpuno nepostojeća, kao kod Slovenaca i Slovaka, ili pripada bližoj ili daljoj prošlosti sa kojom savremenici nemaju nikakav neposredni kontakt, uz značajan izuzetak Poljske, čija je poslednja podela 1795. godine bila efikasna odrednica i u 1848. godini.

Prisustvo jasno definisanog i istorijski određenog državnog nasleđa dinastija koje su se smatrale nacionalnim, mesta uspomena i konkretnih materijalnih ostataka (krune, posvećene odore itd.), osnova su za formiranje radikalno različitih načina predstava među stanovnicima te teritorije, jer se nasleđe poistovećuje sa zajednicom koja je njegov nosilac. Stoga je nacionalna obnova bila znatno olakšana u 19. veku, iako se i dalje nije prezalo od falsifikovanja dokumenata i premeštanja izvesnih ličnosti i događaja u neku drugu epohu, što je dovodilo do anahronih iskrivljavanja. Srednjovekovne poljske, češke ili mađarske kraljevine same po sebi već su bile višenacionalne i višereligijske tvorevine, čiji su delovi kasnije priključeni jednoj većoj, isto tako heterogenoj nadstrukturi.

Stalno premeštanje granica u Srednjoj Evropi od 16. do 19. veka samo je još pojačalo ovaj fenomen koji su podržale same države iz geopolitičkih i ekonomskih razloga: kako su se osmanske snage povlačile, tako su oslobođene teritorije naseljavane kolonistima koji su prevashodno dolazili iz nemačkih zemalja; no taj način naseljavanja već su iskoristili autohtoni vladari u srednjem veku. Tako su različite oblasti i nasledne zemlje Austrijskog carstva, sem nekoliko izuzetaka, bile oblasti velike kulturne, jezičke i verske raznolikosti koju je teško i zamisliti posle dva svetska rata. Izvesne granične oblasti (Istra, Transilvanija, Banat, Bukovina), kao i gradovi, bili su centri multikulturalnosti. Nosioci ove raznolikosti i pokretljivosti bili su predstavnici države, nemačko stanovništvo uopšte, i Jevreji, koji su, više od svih etnolingvističkih grupa, vladali stranim jezicima.

Taj mozaik ljudi doveo je do stvaranja manjinskih grupa, čija je egzistencija pod okriljem Carstva garantovana pravima pojedinca, a ne pravima zajednice, budući da su svi uživali prava zagarantovana podanicima Habzburga. Nasuprot tome, nacionalne svesti koje su se budile tokom 19. veka zahtevale su uzimanje u obzir prava zajednica, što nije bilo predviđeno u državnom ustrojstvu, osim kada bi se izvršila korenita izmena uređenja Carstva.
Nezadovoljstvo se ispoljavalo na četiri načina, u zavisnosti od toga da li je zajednica posedovala državnu prošlost ili ne: Poljaci i Mađari, osnaženi brojnim plemstvom, nosiocem nacionalnih vrednosti, rado su uzimali oružje u ruke, Česi, lišeni plemstva, usmeravali su svoju energiju u duhovnu odbranu nacije; Italijani, Rumuni i Srbi borili su se za ujedinjenje sa maticom, a Slovencima i Slovacima preostajalo je jedino kulturno delovanje. Hrvati su bili poseban slučaj zbog svoje međupozicije koja ih je, na jednoj strani, privlačila Južnim Slovenima i jugoslovenskoj opciji, a na drugoj ih je vodila ka ideji o nezavisnosti, pri tome se ne odričući nužno pripadnosti Carstvu. Zajedničko rešenje problema donosilo je samo napetost, bol ili nepravdu, stvarajući gotovo u svakoj oblasti manje ili više zaoštrene odnose među manjinama.

Porazi će, dakle, popuniti nedostajuće spratove u građevini nacionalnog osećanja, stvarajući među nacijama Srednje Evrope predstavu o stradanju, od koje one ni do dan-danas nisu uspele da se izbave. Strah od nestajanja i pretvaranje u žrtve, prisutni u svakoj od ovih kultura, samo su ojačani raznim zapadnjačkim analizama, od kojih je najpoznatija Herderova; ona ih svakako ohrabruje jer priznaje njihovo postojanje, ali im takođe preti stapanjem ili, u slučaju Mađara, nestajanjem.

Osećanje nesreće ili tragedije sastavni je deo kolektivnog nesvesnog ovih nacija i u njemu preovladava: mnogi teoretičari već su izgradili shvatanje o Srednjoj Evropi kao žrtvi velikih apetita sila. Nacionalne svesti bile su zadojene slikama poraza koji ocrtavaju dramatičnu hronologiju od srednjeg veka pa sve do 1945. godine, ali vrlo retko stvaraju prostor za nepristrasnu analizu sopstvene odgovornosti. Optužbe protiv moćnih suseda omogućile su da se sakriju sopstveni nedostaci: nije bilo mesta kritici ni u doba formiranja nacionalnog identiteta u 19. veku, a kamoli u doba komunističke ere, budući da su nacionalni komunizam, na jednoj strani, i ideološke potrebe, na drugoj, sprečavali traganje za istorijskom istinom. Granice različitih teritorija i predstava o spoljašnjoj bezbednosti dobijaju svoj puni značaj od pojave pretnje kakvu su predstavljali Mongoli u 13. ili, još značajnije, Turci u 16. veku. Opasnost je sveopšte prihvaćena kao istočna, ne samo zato što je dolazila sa istoka već i zato što je viđena kao nazadovanje civilizacije.

Srednja Evropa je oduvek mesto podele carstava, dodira srednjovekovnih kraljevstava, oblast koja je kasnije bila integrisana u Habzburško carstvo; ona se graniči sa evropskim džinovima ili sa onima koji će to tek postati, Rusijom, Osmanskim carstvom, Mletačkom republikom, nemačkim Rajhom, pre nego što i sama ne postane deo Svetog nemačkog carstva zahvaljujući izboru Habzburga za cara. Svi ovi narodi čuvaju u istorijskom pamćenju jednog ili više osvajača, i u toj grupi Turci su veoma dugo bili glavna odrednica. Njihova osvajanja Balkana i delova Srednje Evrope dovela su do nestanka srednjovekovnih kraljevina, koje su bile istočni susedi i partneri Srednjoj Evropi: nestanak Vizantije bio je izuzetno važan prelom; jer on zapravo obeležava kraj hrišćanskom nadahnuću koje je dolazilo sa istoka i kojim se Srednja Evropa sve do tada napajala, mešajući ga sa uticajima Rima i sa Zapada. Nadalje, religijsko određenje postaje zapadno i latinsko.

Prisustvo Turaka na vratima Srednje Evrope dovodi do geopolitičke redefinicije tog regiona i njegovog okretanja Zapadu. Nasuprot tome, osmanski proboj odseca susedne regije u kojima neće doći do velikih umetničkih i intelektualnih pokreta koji će se ispoljiti u Srednjoj Evropi: renesansa, reformacija i, u manjoj meri, prosvetiteljstvo, neće biti prisutni na Balkanu. Oslobođenje habzburških teritorija od Turaka završeno je u prve dve decenije 18. veka: Mađarska, i jednim delom Hrvatska, koje su bile pod Turcima osetiće zakasneli i oslabljeni uticaj baroka (to naročito važi za Mađarsku koja je bila pod uticajem protestantizma), ali će zato široko prihvatiti prosvetiteljstvo.

Povlačenje Turaka, međutim, nije značilo povratak na scenu potlačenih naroda. Nestanak države potvrđuje održavanje Habzburške monarhije na teritoriji Mađarske i Hrvatske. Pa ipak, nisu Turci bili jedini krivci: nisu sva habzburška osvajanja završena uspešnim brakovima, tako da su ratovi bili vrlo česta opcija, iako su retko vođeni. Nestanak Češkog kraljevstva bio je proces započet pre bitke na Beloj gori (Bila Hora), kao i potonja podela Poljske u periodu između 1772. i 1795. godine, kada svaka od tri sile uvećava svoju dobit, sve do konačnog nestanka Kraljevstva Poljske. Kao rezultat svega nastaje novo carstvo koje se činilo sve jačim, Austrijsko carstvo, koje zauzima značajno mesto između pruskih i ruskih ambicija. Padom Mletačke republike i povlačenjem Turaka pristup moru postaje ostvarljiv prioritet. Od Triplex-a Confinium koji su sačinjavale Austrija, Mletačka republika i Osmansko carstvo, Austrija ostaje sama i, prisvojivši Dalmaciju, već pokazuje svoju sklonost ka Istoku. Simbolična ili zamišljena priroda teritorije bila je važan deo srednjoevropskog nacionalnog identiteta, kako među dinastijama na vrhu država tako i među različitim narodima koji u njima žive; u tom pogledu odnos prema moru i Dunavu bio je moćan katalizator nacionalnog ili transnacionalnog identiteta.

Iako je tokom 1848. godine Srednja Evropa bila neophodan faktor stabilnosti između nemačkih i ruskih težnji, ona polako klizi na istok, uporedo s udaljavanjem Habzburške monarhije od Nemačke i Italije, dok je njena intelektualna elita i dalje težila da dokaže njenu pripadnost zapadnom modelu. Između dva svetska rata bilo je mnogo mislilaca, poreklom iz različitih zemalja, koji su pokušali da odrede mesto Srednje Evrope posle propasti Habzburške monarhije i Osmanskog carstva. U glavama zapadnih diplomata Srednja Evropa viđena je kao neka vrsta „povratnog saveza“ namenjenog smirivanju apetita Nemačke. Posle 1945. godine ta oblast se ponovo našla u funkciji zaštitne prepreke i postala je periferija sovjetskog bloka.

U više navrata ta će se prepreka pokazati slabom i događaji iz 1956, 1968, 1971. i 1981. godine ponovo će u zainteresovanim zemljama pokrenuti pitanje geopolitičkog identiteta regiona. U tom pogledu, prelom iz 1989. godine sastavni je deo pojave dugog trajanja: već od prvih potresa mađarski i češki političari tvrde da njihove zemlje istorijski pripadaju Evropi i pokazuju spremnost da „se vrate“ pod okrilje saveza evropskih nacija, čiji sinonim nadalje postaje Evropska unija. Pa čak i tada je Srednjoj Evropi bio dodeljen periferni položaj: širenje NATO-a i, nakon toga, evropska integracija učinili su da ona postane istočni obod ovih institucija.

Istorijski razvoj položaja Srednje Evrope unutar same Evrope, od njenog otkrivanja u 18. veku, velikim delom počiva na kontinuitetu, naročito u njenim odnosima s velikim silama; no, krizni periodi nagone savremenike na razmišljanje o geopolitičkom redefinisanju ovog regiona. Stoga su prosvetiteljstvo, Napoleonovi ratovi, revolucija 1848. godine, mirovni sporazumi 1919. i 1920. godine, kraj Drugog svetskog rata, pad sovjetskog bloka, pristupanje Evropskoj uniji 2004. godine i njeno buduće širenje, takođe prelomni periodi. Kao objekat, a ne kao akter u međunarodnim odnosima, Srednja Evropa je retko učesnik u igri velikih sila koje odlučuju u njeno ime; ovo naročito važi za period oko 1848. godine, za 1918. godinu, period između dva svetska rata i 1945. godinu.

Predstave o Srednjoj Evropi u samom regionu i na Zapadu, kao i njihova međusobna razmena, važan su činilac za razumevanje regiona. Razmišljanje o suštini zaokuplja intelektualce još od preokreta u 19. veku. Već dva veka, uvek se iznova vraća ispitivanju zapadne, istočne ili „centralne“ pripadnosti svake nacije i regije, uključujući i ispitivanje austrijskog identiteta u vreme uspona nacionalizma u habzburškim naslednim zemljama, kao nadogradnje nemačkog identiteta, što će pokazati svoje manjkavosti 1938. godine. Posmatrano iznutra, nacionalni identitet i predstava o sebi često imaju negativnu konotaciju; Istok i Zapad naizmenično su predmet privlačenja ili odbijanja, a shvatanje sebe kao u žrtve često dovodi do stvaranja kompleksa i do povlačenja u sebe, što ima za posledicu razbuktali nacionalizam, čak i antisemitizam. Predstava drugih je, kao i svuda uostalom, zasićena stereotipima s uporištem u istorijskoj stvarnosti. Nasuprot tome, prema spoljnom svetu odaje se slika odlučne naklonjenosti Evropi i Zapadu.

Slike koje su postojale o Srednjoj Evropi, uglavnom su stvarali putnici koji su ovim društvima pripisivali proizvoljne odlike i poređenja, dajući im tako u svojim zapisima iskrivljenu sliku. Nemačka predstava Mitel-Evrope, ne bi trebalo da sakrije ideje i nadanja koje su gajile Francuska i Italija, kao ni razne težnje približavanju Rusiji preko slovenske solidarnosti. Istoričari su, uostalom kao i drugi intelektualci, u isto vreme i idejni tvorci i aktivni učesnici u istoriji Srednje Evrope. Još od Františeka Palackog 1848. godine, oni su mnogo radili na upoznavanju Srednje Evrope, ali su, isto tako, doveli do stvaranja mitova i često su pokušavali da istoriju iskoriste u političke a ne u naučne svrhe. I zapadna istoriografija i geografija su često, u skladu sa geopolitičkim interesima, širili sopstveno viđenje Srednje Evrope. Istoriografija je retko nepristrasna i teži da odbrani „svoju“ naciju, ili da čak da idealizovanu viziju Carstva, koja se brzo pretvara u nostalgiju. Naravno, takozvanu „tamnicu naroda“ su u velikoj meri prevazišla dva totalitarizma, tako da i na Zapadu i na Istoku ima mnogo retrospektivnih analiza njene istorije, ali relativizirati ne znači isto što i oprostiti ili glorifikovati.
Geografski položaj i specifična kultura Srednje Evrope prouzrokovali su veoma raznoliko političko razmišljanje: odsustvo nacionalne države primorava da se prihvate alternative ili da se pronalaze drugi načini delovanja; Srednja Evropa je tako jedna od kolevki misli o federalizmu i nije čudno što neki delovi ove rasprave vaskrsavaju 1989. godine. Smenjivanje carstava ili velikih sila (Habzburga, nacističke Nemačke, Sovjetskog Saveza) i država-nacija obeležilo je kako istoriju ove regije, tako i njen politički život; veliki tokovi misli (konzervativizam, hrišćanski socijalizam, legitimizam, socijaldemokratija, komunizam) menjali su se u funkciji ovih promena, ali je većina pokazala značajan kontinuitet u svom razmišljanju o regionu.

Uloga intelektualaca je ključna u tome: pripadajući različitim političkim strujama, ne samo da su još od 19. veka razmatrali sam koncept Srednje Evrope i mesto koje njihove zemlje u njoj zauzimaju već su u to razmišljanje uneli i jednu širu evropsku dimenziju, koja će svoju valjanost dobiti njihovim pristupanjem Evropskoj uniji. Prvo širenje te misli zapaža se u vreme revolucije 1848. godine, i to izražavanjem velikog broja različitih stavova o budućnosti regiona u raspravama u Frankfurtskom parlamentu, u skupštini Kromjeržiža, među poljskom emigracijom i u okruženju Lajoša Košuta za vreme rata za mađarsku nezavisnost, a potom i u egzilu. Krajem veka svoj stav zauzimaju i krug Belvedere okupljen oko Franca Ferdinanda i političke partije. Stav socijaldemokratije, koja u načelu ne prihvata nacionalizam, iako je on upravo u tom periodu u velikom poletu, naročito je interesantan. U periodu između dva svetska rata ta tendencija se širi i na ekonomiste i ženevske krugove, ovde posebno mislim na Mađara Elemera Hantoša, kome do sada nije posvećena nijedna posebna kvalitetna studija.

Isto tako, malo je poznato kakav su stav o srednjoevropskom identitetu zauzimali pisci tog vremena. U nacionalsocijalističkom projektu, u istraživanju koje teži da uniformiše hitlerovsku misao i da je fokusira na Nemačku, budućnosti Srednje Evrope nije posvećeno dovoljno pažnje: ipak, ona postoji i tema je razmišljanja lokalnih fašista koji su, međutim, najčešće u protivurečnosti sa shvatanjima matice. Treba pomenuti i nedovoljno poznavanje ruske i sovjetske misli; često postoji sklonost objedinjavanju komunističke moći u Srednjoj Evropi, dok se, međutim, zemlje međusobno razlikuju, kao i sovjetski pristup koji je različit prema svakoj od njih. Isto tako, danas je izbrisan doprinos svake od ovih zemalja preko disidentskih ili alternativnih grupa koje iz njih potiču, naročito posredstvom severnoameričkih studija koje nastoje da Sjedinjene Američke Države prikažu kao jedini uzrok padu komunističkog bloka.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 7

Pogledaj komentare

7 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: