- Nauka -

Kako učimo o II svetskom ratu?

Ove godine navršava se sedam decenija od početka Drugog svetskog rata i na našim prostorima. U međuvremenu, bilo je još ratova i drugih burnih istorijskih događaja koji se mogu tumačiti i predstavljati na razne načine. Udžbenici istorije za osnovne i srednje škole više su puta menjani, prekrajani i transformisani. Podjednako često, ako ne i češće, bili su predmet sporenja stručne javnosti, političara i, uopšte, javnog mnjenja.

uredila Jovana Gligorijević
Podeli

Oko ključnih istorijskih događaja i ličnosti u društvima bivše SFRJ nikada nije postignut konsenzus ili makar minimum slaganja, koji bi istoriji kao naučnoj disciplini omogućio da radi ono što joj je posao. Prevelika količina istorije, burnih i važnih događaja i preokreta nužno rađa pitanje kako deci predavati i udžbenike pisati o nečemu što je toj istoj deci prošlo kroz kuću i kroz porodicu. Previše istorije po glavi stanovnika na ovim prostorima često zamagljuje granicu između lične, tj. porodične i društvene, velike istorije, jer su akteri jedne i druge često isti. Drugi problem je što udžbenici istorije, s obzirom na izmene koje trpe u društvima koja se ne određuju jasno prema svojoj prošlosti i koja se još ideološki spore o pitanjima od pre sedam decenija, prestaju da budu didaktičko sredstvo i postaju oruđe u rukama političara i trenutno vladajuće ideologije. Analizom ovog problema bave se četiri nedavno objavljena zbornika "Kultura sjećanja", koje su zajednički izdali Disput Zagreb i Fondacija "Fridrih Ebert" (FES) Banja Luka. Iz ovih zbornika prenosimo najzanimljivije delove analize istorijskih udžbenika u Srbiji i Hrvatskoj, kada je reč o Drugom svetskom ratu, kojim su se bavile istoričarke Dubravka Stojanović i Snježana Koren. Tu je i tekst Tanje Topić, naučne saradnice FES-a Banja Luka, o tome sa kojim ciljevima i namerama su nastali zbornici "Kultura sjećanja".

II svetski rat u udžbenicima u Srbiji

Piše: Dubravka Stojanović

U udžbenicima koji su u Srbiji bili u upotrebi tokom devedesetih godina XX veka Drugi svetski rat bio je predstavljen kroz specifičnu ideološku konfuziju koja je i inače obeležila vreme vladavine Slobodana Miloševića.

U tumačenje partizanskog i četničkog pokreta unet je specifičan i ambivalentan ideološki amalgam komunističke i nacionalističke ideologije, tako da je ranije nesporna slika Josipa Broza Tita i njegovog partizanskog pokreta bila mehanički spojena sa idealizovanom slikom Draže Mihailovića i njegovih četnika. Oba pokreta predstavljena su kao antifašistička, kao oni koji su se borili protiv nacističke okupacije. Time je drama građanskog rata bila u potpunosti potisnuta, a pozicije dve zaraćene strane ostale su nejasne da bi se među njima mogao napraviti veštački balans, koji je trebalo da posluži kao tranziciono premošćavanje do neke buduće istorijske situacije koja bi omogućila i jasniji odnos prema Drugom svetskom ratu u Srbiji.

Ta situacija kao da je, bar za autore novih udžbenika, došla posle promena 2000. godine. U udžbeniku istorije za završni razred srednjih škola (objavljen 2002) kao svoj prvenstveni zadatak stavili su reinterpretaciju i reviziju Drugog svetskog rata. Način na koji su ti događaji viđeni u ovim knjigama bili su direktno suprotni njihovim interpretacijama tokom komunističkog perioda. Najvažnija promena dogodila se u tretmanu četnika i partizana, s tim što je izmenjena i ocena kolaboracionističkog režima Milana Nedića. General Milan Nedić, predsednik srpske vlade pod okupacijom, predstavljen je kao čovek "velikog ugleda kod Srba", koji je, kako piše, spasavao "biološku supstancu srpskog naroda", jer je "smatrao da je Nemačka trenutno suviše moćna i da se sa okupatorom, kako bi se sprečilo dalje stradanje srpskog naroda – mora sarađivati. Zbog strahovitih odmazda nad civilima protivio se svim nepromišljenim pokretima protiv okupatorske vojske."

U novim udžbenicima bitno je ublažena i ocena uloge koju je imao Dimitrije Ljotić i njegov Srpski dobrovoljački korpus, koji su bili glavni pomagači SS jedinicama i Gestapou u masovnim hapšenjima i zločinima vršenim po Srbiji. U udžbenicima su, bez pominjanja njihove stvarne uloge, prikazani jednom rečenicom koja više skriva nego što otkriva: "njihov ideološki fanatizam bio je veći i od komunističkog".

(...)

Da bi se prikrila suština građanskog rata u Srbiji i četnički napadi na slobodnu teritoriju koju su partizani stvorili u okolini Užica u leto 1941. godine, bilo je potrebno u velikoj meri izmeniti istorijske činjenice. Tako se govori o oslobođenoj teritoriji, ali se ni na jednom mestu ne navodi da su je vojno oslobodili partizani i držali je pod svojom vlašću, jer bi to značilo priznavanje partizanskog vojnog uspeha. Autorima je bilo važno da se taj deo ratne istorije iskoristi samo da bi se stvorio utisak da su partizani prvi napali četnike i time izazvali građanski rat, a da se, pritom, prikrije činjenica da su četnici, zajedno sa nemačkim snagama, napali slobodnu teritoriju i time pomogli da dođe do kraja borbi u Srbiji.

Sledeće pitanje koje je autorima udžbenika predstavljalo problem u interpretaciji jeste pitanje kolaboracije. Da bi se sa četnika skinula odgovornost kolaboracije, bilo je potrebno primeniti čitav niz retoričkih sredstava i prikriti veliki broj istorijskih činjenica. U prvom udžbeniku, koji je objavljen 2002. godine, primeri četničke kolaboracije nisu ni bili navedeni, ali se posle kritika u javnosti, u drugom udžbeniku, onom iz 2006. godine, pojavio čitav niz argumenata koji suštinski opravdavaju kolaboraciju. Jedan od tih argumenata jeste stalno insistiranje na tome da su svi učesnici u ratu na jugoslovenskom tlu kolaborirali sa okupatorskim snagama, čime je već unapred nabavljena indulgencija za četničku saradnju. To, međutim, autorima nije izgledalo dovoljno, pa su dodali i eksplicitno opravdanje takvog postupanja: "Među mnogim četničkim starešinama prevladalo je mišljenje da je italijanska vojska znatno manje opasna od ustaša i da stoga treba obustaviti dalju borbu. Italijanska okupacija bila je najbolje ‘ratno rešenje’ za očuvanje golog života Srba, naročito na prostoru Like, severne Dalmacije i Hercegovine, a italijanski vojnici najmanje zlo od svih zala s kojima su imali da se nose", ili, na istom mestu, još jasnije: "Jedan četnički komandant iz Dalmacije pisao je Mihailoviću da bi rat sa Italijanima predstavljao početak potpune katastrofe srpskog naroda. Zato je on svesno zagovarao kolaboraciju sa njima, kao ‘jedan i jedini preostali put’ za spasavanje naroda, koji je u NDH već ‘iskrvavljen i slomljen’."

(...)

Ono što u srpskom slučaju posebno brine jeste identifikacija sa antidemokratskim vertikalama prošlosti, a kad je Drugi svetski rat u pitanju, sa onim strujama koje su se u tom ratu našle na strani gubitnika. Jasna je logika koja antijugoslovenstvo i antikomunizam pretvara u anti-antifašizam, što može biti opasan doprinos opštem ideološkom i političkom lutanju Srbije. Ipak, još više brine činjenica da nastava istorije i dalje može biti područje najvećih manipulacija, pa čak i da udžbenici mogu imati, da tako kažemo, avangardnu ulogu. Reč je o tome da su ovakve interpretacije nastanka Jugoslavije i Drugog svetskog rata ušle u udžbenike pre nego što su se pojavile u naučnoj istoriografiji, što nije uobičajeni put. Uz to, udžbenici istorije postali su i politička prethodnica. Tako je, u Narodnoj skupštini, posle usvajanja zakona u kome se izjednačavaju četnici i partizani, na pitanje novinara na kojim naučnim činjenicama se temelji takva politička odluka, jedan uticajni poslanik tada vladajuće stranke Vojislava Koštunice odgovorio da to piše i u udžbenicima za osnovnu školu. Tako su udžbenici postali više od prostora za manipulaciju prošlošću, postali su argument u političkoj borbi, čime su se još više udaljili od svoje obrazovne funkcije.

II svetski rat u udžbenicima u Hrvatskoj

Piše: Snježana Koren

Hrvatski udžbenici povijesti su tijekom posljednjih deset godina prošli kroz sadržajne i metodološke promjene, što im je omogućilo da se u većoj ili manjoj mjeri udalje od snažno kritizirane interpretativne paradigme koja je dominirala u devedesetima. No u tumačenjima Drugoga svjetskog rata u javnom diskursu i dalje postoji snažna ideološka polarizacija koja je osobito vidljiva u debatama o dvije neuralgične točke – 1941. i 1945. godini. U fokusu analize su dva aspekta: prvo, ima li u najnovijim udžbenicima razlika u odnosu na interpretativnu matricu iz devedesetih godina; drugo, odražava li se u udžbeničkim narativima – u okolnostima udžbeničkog pluralizma – podijeljeno sjećanje na rat. Analiza pokazuje da među proučavanim udžbenicima postoje interpretativne razlike koje u značajnoj mjeri ovise o tome kako se njihovi autori pozicioniraju u odnosu na problematično nasljeđe devedesetih: da li se nastavljaju na one elemente koji su dominantno oblikovali politiku povijesti tog razdoblja ili od nje čine odmak te u određenoj mjeri čak i propituju njezine ključne elemente.

(...)

Od početka devedesetih nijedna tema nije pokrenula toliko rasprava i kontroverzi kad je riječ o udžbenicima i programima povijesti poput Drugoga svjetskog rata. Ta je tema bila od osobitog značaja u komunističkoj Jugoslaviji jer se ideja o zajedničkoj borbi svih jugoslavenskih naroda i narodnosti protiv okupatora i njihovih pomagača nalazila u temeljima dominantne ideologije "bratstva i jedinstva", povezivanje NOB-a i socijalističke revolucije trebalo je pružiti legitimitet komunističkom režimu, a žrtve koje su jugoslavenski narodi podnijeli u ratu bile su zalog koji obvezuje buduće generacije. Preko programa i udžbenika prenosila se službena i strogo kontrolirana verzija povijesti koja je u svojoj osnovi bila teleološke i pragmatično-odgojne prirode, a njezin je zadatak bio oblikovati i usmjeravati učenička mišljenja i stavove u željenom smjeru i tako osigurati lojalnost državi i vladajućem poretku.

Sjećanja na ključne događaje iz doba rata postajala su tako instrumentalizirane predodžbe – slike – kojima se pogled u prošlost stavljao u funkciju ovladavanja sadašnjošću. Prikazi narodnooslobodilačke borbe (dalje: NOB) u udžbenicima su u cijelom poslijeratnom razdoblju zadržali "šablonsku podjelu sudionika rata na heroje, mučenike i izdajnike", dok je pamćenje pratio paralelan proces zaborava u obliku prešućivanja neugodnih sjećanja: tijekom 45 poratnih godina u udžbeničkim prikazima nije bilo mjesta za problematične strane ratne povijesti, a partizanski zločini bili su tabuizirana tema. Riječima L. Steindorfa, to je "otežalo prebrođivanje ratnih trauma, što je u godinama rastućih nacionalnih napetosti od sredine osamdesetih omogućilo da se upravo sjećanja na Drugi svjetski rat uspješno iskoriste kao sredstvo za buđenje neprijateljskih osjećaja prema drugima".

Političke promjene početkom devedesetih omogućile su da alternativna sjećanja i protusjećanja na rat nađu svoje mjesto u programima i udžbenicima, no rekonstrukcija sjećanja na rat koja se u nastavi povijesti dogodila nakon 1990. bila je tek dijelom posljedica dotad prešućivanih tema, a dijelom nastojanje da se podupru političke ambicije nove elite. Historija tog razdoblja iznova se ispisivala i u političkim dokumentima, javnom diskursu i historiografiji kako bi se "rekonstruirala prošlost te organiziralo iskustvo sadašnjosti i budućnosti". Iznova pronalazeći kontinuitet s prikladnom prošlošću, historiografija i nastava povijesti trebale su pružiti potporu procesu izgradnje države i nacije te poslužiti kao jedan od instrumenata promicanja nacionalnog identiteta utemeljenog na etničkim osnovama. Ključni elementi danas dominantnog udžbeničkog narativa o Drugom svjetskom ratu oblikovali su se od 1991. do 1995. Usprkos nekoliko reformskih pokušaja, u Hrvatskoj (do danas) nije provedena reforma obveznog obrazovanja, pa je jedina veća promjena u hrvatskom školskom sustavu bilo vraćanje na stari dvojni sustav gimnazija i strukovnih škola početkom devedesetih. No istovremeno su se vršili snažni zahvati u sadržaje tzv. nacionalnih predmeta – hrvatskog jezika, geografije, glazbene kulture i osobito povijesti. Snažan politički utjecaj bio je primarno usmjeren na udžbenike povijesti, a tek potom na programe: u njima su prvo 1991. provedene izmjene, a zatim su 1992, u okolnostima snažnog političkog pritiska, zamijenjeni novima.

Iako je postojala realna potreba da se poučavanje povijesti, osobito ratne, postavi na drugačije osnove, nove historije u udžbenicima i programima nisu bile ništa manje selektivne i isključujuće od prethodne verzije, jedna je ideologija zamijenjena drugom (što se, ironično, početkom devedesetih nazivalo "deideologizacijom"), a ciljevi i način poučavanja ostali su isti kao u prethodnom razdoblju. To je prije svega došlo do izražaja u problematičnim prikazima Drugoga svjetskog rata: javne kontroverze u devedesetima o ulozi partizana i ustaša odrazile su se na udžbeničke interpretacije. Broj nastavnih jedinica posvećenih NOB-u snažno je reduciran, a osobit značaj dobile su one teme koje su tijekom 45 poslijeratnih godina bile namjerno prešućivane, pri čemu je pitanje kompleksa događaja poznatih kao Bleiburg i Križni put u Hrvatskoj dobilo posebno mjesto. Zatim su na temelju tako izmijenjenih udžbenika 1995. izrađeni i novi programi, koji su oblikovani tako da su u njih prepisani naslovi i podnaslovi iz postojećih udžbenika. Program iz 1995. zadržao se u osnovnoj školi sve do 2006, kada je zamijenjen novim, dok su programi za srednje škole u trenutku pisanja ovog teksta još uvijek na snazi.

Izvori

  • Dubravka Stojanović u: "Kultura sjećanja 1941", Zagreb, 2009.
  • Snježana Koren u: "Kultura sjećanja 1945"
  • Obrazovanje za XXI vek, dodatak Nedeljnika Vreme.

strana 1 od 4 idi na stranu