Černobiljska zona

Na dvadeset i prvu godišnjicu havarije u Černobilju, u nuklearnim elektranama proizvodi se čak 16 odsto ukupne svetske električne energije. Kako danas izgleda život u blizini zaštićene zone i kakve su sve posledice najveće nuklearne havarije u istoriji?

Piše: Slobodan Bubnjević

Život

Izvor: B92

Ponedeljak, 23.04.2007.

14:15

Default images

Dvadeset i jednu godinu kasnije, nuklearna havarija u Černobilju je katastrofa koja još uvek traje. Mada sama havarija nije izgledala spektakularno poput eksplozija atomskih bombi u Hirošimi i Nagasakiju, posledice Černobilja bile su ogromne i još uvek nisu iščezle.

Reaktor 4 na kome je došlo do incidenta 26. aprila 1986. godine, zaliven je betonskim oklopom teškim 1,1 milion tona, elektrana je u potpunosti ugašena pre nekoliko godina, ali nikad neće biti sasvim izlečene posledice najveće nuklearne katastrofe u istoriji.

Černobilj se nalazi na reci Pripjat, u Ukrajini, 120 kilometara severno od Kijeva i 7 kilometara od granice sa Belorusijom. U godinama posle havarije više hiljada ljudi je preminulo od radijacije, milionskoj populaciji je povećan rizik od raka i naslednih bolesti, a iz najzagađenijih oblasti je raseljeno oko 360 hiljada stanovnika.

Danas više od pet miliona ljudi živi u područjima koja su delimično kontaminirana. Njihov život i zdravlje ostaće obeleženi stigmom Černobilja.

Zona

Reaktor 4
Najzagađenija zona oko elektrane, na severu Ukrajine, ograđena je bodljikavom žicom, znacima upozorenja i kontrolnim punktovima. Iz ove zone iseljeni su svi stanovnici, a kroz puste ulice, obrasle u travu i divlje rastinje u gradu Pripjatu i napuštenim okolnim selima danas lutaju samo radioaktivni izotopi.

Grad Pripjat, neposredno uz elektranu Čenobilj, nekada je bio moderno naselje sa oko 50 hiljada stanovnika koji su posle havarije prisilno iseljeni. Deo seoskog stanovništva je isprva odbijao da se iseli, ne obazirući se na upozorenja o smrtnoj opasnosti od zračenja. Uprkos tome, vlasti su uspele da isprazne Zonu i iz nje isele više od 120 hiljada ljudi.

Zaštićena zona danas obuhvata teritoriju od 30 kilometara u prečniku. U Ukrajini ona ima specijalni administrativni status koji omogućuje lakšu kontrolu. Oko 800 čuvara nadzire ogradu, a unutar zone se nalazi više od 30 groblja radioaktivnog otpada.
Ulaz u zabranjenu oblast
Pored naučnika, uz odgovarajuću zaštitu, ovu oblast ponekad razgledaju i novinari koji uglavnom svedoče da je u Zoni zarobljeno vreme iz komunističke epohe - na ulicama Pripjata se mogu videti socijalizmom nadahnuti natpisi, kao i spomenik Lenjinu.

Zona se često upoređuje sa “zonom” iz romana braće Borisa i Arkadija Strugacki “Piknik kraj puta”, napisanog desetak godina ranije, po čijim je motivima Tarkovski snimio film “Stalker”.

Veliki sivi oblak

Zagaðene oblasti
Nuklerana katastrofa u Černobilju je postala mitski događaj, simbol opasnosti koji preti od nekontrolisane tehnologije i koji izaziva strah pri samom pomenu. Smatra se da je incident u Černobilju ubrzao raspad Sovjetskog Saveza, kao i da je, sa druge strane, znatno doprineo podizanju svesti o opasnostima nuklearne tehnologije, ali je bez sumnje, najviše uticao na život ljudi u njenoj blizini, nalik na junake Strugackih.

Tokom prethodne dve decenije, vlade bivših sovjetskih republika Ukranije, Belorusije i Ruske federacije, kao i razne međunarodne organizacije pokušale su da pomognu ugroženom stanovništvu čišćenjem terena, povećanom zdravstvenom zaštitom i edukacijom, između ostalog i kroz programe kakva je Međunarodna černobiljska informaciona i istraživačka mreža. 

“Tog dana se odlično sećam”, rekla je istražiteljima ovog programa Zoja Blaško, koja je 1986. godine učestvovala u evakuaciji ljudi iz Zone, a danas je glavna sestra u lokalnoj bolnici u Dobrušu u Belorusiji. “Bila sam kod kuće, a deca su se igrala napolju. Bio je neradni dan. Najednom sam začula buku na ulici. Izašla sam na terasu i ugledala strašan sivi oblak na zapadu. Brzo sam zatvorila sve prozore i vrata”.

Prema zvaničnim podacima Svetske nuklearne acocijacije, ukupno je bilo 56 direktnih žrtava incidenta. Međutim, smatra se da je više od 9000 ljudi preminulo od raka zbog izloženosti radijaciji, ali tačan broj žrtava nikad nije ustanovljen. Prema podacima Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA), oko 6,6 miliona ljudi bilo je izloženo radijaciji.

“Ništa nismo znali do 1. maja i povela sam decu na prvomajsku paradu”, objasnila je gospođa Blaško. “Tog dana je naišla velika oluja. Povezala sam taj dan sa eksplozijom. Prošlo je dosta vremena dok nam nisu rekli o eksploziji u nuklearnoj elektrani”, rekla je ona i dodala da je havarija dramatično uticala na njeno i zdravlje njene porodice, ali je se seća samo povremeno.

Fatalni testovi

Mesto havarije
Sve je počelo u 1:23 posle ponoći, 26. aprila 1986. godine. Tada su se dogodile dve uzastopne eksplozije na reaktoru broj 4. Dan ranije počeli su testovi na ovom reaktoru, a operateri su pokušali da izmere brzine turbine pri njegovom zaustavljanju, mada je on pokazivao veliku nestabilnost pri maloj snazi.

Testiranja su vršena pod velikim pritiskom rukovodstva i operateri su zaobišli čitav niz sigurnosnih procedura. Svi alarmni sistemi su isključeni. U apokaliptičnom sledu događaja reaktor je postao nestabilan i mada su operateri u poslednjim trenucima ipak pokušali da u njegovo jezgo spuste sigurnosne olovne šipke, bilo je prekasno - došlo je nuklearne eksplozije. Betonski oklop se otvorio, a radijacija je iscurela u atmosferu.

Niko u elektrani nije bio svestan šta se zapravo desilo. Kad je na krovu reaktora primećen požar, jedinica vatrogasaca je pokušala da ga ugasi. Međutim, u vrlo kratkom roku, vatrogasci su primili smrtonosne doze radijacije. Uključujući i njihovog komandatna, stradalo je 47 vatrogasaca koji su bili prve žrtve černobiljske havarije.

Ni u narednim danima vlasti nisu shvatile razmere katastrofe. Inženjeri koji su pokušali da rashlade reaktor nisu imali nikakvu zaštitu i kasnije su preminuli od trovanja radijacijom.
Pripjat
Naseljena mesta takođe su bila izložena jakom jonizujućem zračenju, ali je prošlo punih šest dana dok nije počela evakuacija stanovništva Pripjata i okoline. Grad je evakuisan 1. maja, a tri dana kasnije iseljeno je još 100 hiljada ljudi u prečniku od 30 kilometara od elektrane.

“Incident je zvanično obelodanjen tek neposredno posle prvomajske parade”, rekao je pedesetogodišnji Aleksandar Veličko, danas direktor poljoprivredne škole u naselju Opitnaja stancija (“ogledna stanica”), u okrugu Novozibkov.

“Sećam se da smo tog dana sadili krompir kod mojih roditelja u selu Globučka. Podigao se jak vetar i počela je kiša dok smo se vraćali kući. Dežurni oficir na oglednoj stanici je držao dozimetar na kome je odjednom primetio da je pozadinska radijacija značajno porasla. Shvatili smo da se nešto dogodilo”.

Crvena šuma

Napusteni grad
Tokom devet dana posle 26. aprila, iz reaktora 4 iscurelo je mnogo radioaktivnih materija, plutonijuma i raznih fisionih produkata. Pare radioaktivnog cezijuma i jodina izašle su u atmosferu prilikom eksplozije i zagadile ogromne površine.

Dejstvo oslobođene radijacije na živi svet i ljude bilo je fatalno. Životinje su prestale da se razmnožavaju, a kod onih koje nisu, pojavile su se razne genetske devijacije. Borova šuma, koja se prostirala na četiri kvadratna kilometra u blizini elektrane, posle eksplozije dobila je tamnosmeđu boju i uginula. Zbog boje dobila je naziv “crvena šuma”.

Prema zvaničnim procenama IAEA danas je na nivou višem od jednog kirija po kvadratnom kilometru cezijumom 137 zagađeno između 125 i 146 hiljada kvadratnih kilometara zemljišta, što je površina veličine Srbije, Crne Gore i Makedonije zajedno.

U zapadnoj Evropi postoji zabrana prodaje mesa životinja koje rastu na zemljištu zagađenom više od 0,025 kirija po kvadratnom kilometru, što je hiljadu puta manje nego u oblastima oko Černobilja. Radioaktivno zagađenje veće od 40 kirija po km2 prostire na 310 kvadratnih kilometara u Rusiji, 640 km2 u Ukrajini i čak na 3000 km2 u  Belorusiji, na koju je palo više od 60 odsto opasnih materija.
Mrtva šuma u zoni
“Mi samo vodimo život i ne mislimo gde živimo”, rekao je upravnik škole Veličko i potom objasnio da je černobiljska havarija ipak uticala na njihove živote. “Veliki je psihički pritisak: smrtnost u selu je velika, mladi ljudi odlaze odavde. Znate, nedavno smo sahranili jednog mog prijatelja. Ogledna stanica je smanjila aktivnosti. Stručnjaci odlaze. Gase se državni programi za rehabilitaciju. Nedostaju nam i veštačka đubriva”.

Zagađenoj teritoriji danas pripada pet oblasti u tri države: Černjigov i Gomel u Ukrajini, Mogiljev u Belorusiji, Brajnsk i Tula u Rusiji. Ove oblasti danas pokušavaju da se privredno oprave, ali je napredak spor, a najveća briga stanovništva je zdravlje.

“Bili smo u selu Terekovki u to doba”, rekla je Valentina Sikorskaja koja je u vreme havarije imala 29 godina, a danas radi kao upravnik u distribuciji hemijskih proizvoda. “Ja sam tada bila u četvrtom mesecu trudnoće. Černobiljska katastrofa je mnogo uticala na zdravlje naše dece i odraslih. Kad se rodio moj sin Jaroslav, pozvan je u jednu američku porodicu u okviru programa “Deca Černobilja”. Tamo je proveo devet godina”.

Betonski sarkofag

Buduæe sklonište za reaktor
Černobilj se često upoređuje sa američkim nuklearnim incidentom na Ostrvu tri milje, ali postoje dve teorije o uzrocima nesreće. Prema zvaničnoj sovjetskoj verziji, uzrok je neodgovornost pojedinaca i nepažnja operatera kojima je kasnije suđeno. Međutim, postoje mišljenja da je ova vrsta reaktora značajno doprinela havariji.

Nuklearna elektrana u Černobilju je imala četiri reaktora tipa RBMK-1000, a u vreme incidenta su građena i dva nova, reaktori 5 i 6. Svaki od njih je mogao da proizvede 1 GW električne energije.

Reaktor 4 je zatvoren u betonski sarkofag sa više od milion tona betona. Čišćenje terena posle havarije smatra se jednom od najvećih akcija u istoriji – u njoj je učestvovalo oko 200.000 “likvidatora”. Nažalost, mnogi od njih danas imaju ozbiljnih zdravstvenih problema.

Smatra se da betonski sarkofag na reaktoru 4 nije dovoljna zaštita. Još pre deset godina osnovan je fond za izgradnju skloništa kojim bi se reaktor potpuno zatvorio ispod krova visokog 100 metara.

Međutim, Ukrajina nije odmah obustavila rad ostalih reaktora zbog manjka električne energije. Tokom devedesetih godina i na njima je došlo do nekoliko manjih incidenata, a osoblje elektrane je svakodnevno prolazilo kroz Zonu, izlažući se velikoj opasnosti.

Zbog toga, a i zbog spoljnog pritiska, ukrajinske vlasti su polako isključivale jedan po jedan reaktor. Elektrana Černobilj je sasvim zatvorena 15. decembra 2000. godine, kad je tadašnji predsednik Leonid Kučma isključio reaktor broj 3, poslednji koji je proizvodio struju.

Danas, dvadeset i jednu godinu posle Černobilja, u 30 zemalja postoje nuklearne elektrane. One zadovoljavaju oko 16 odsto svetskih potreba za električnom energijom. Operativno je oko 435 komercijalnih reaktora, a snažni nuklearni lobiji uspevaju da ubede vlade da se sve više okreću ovom hazardnom izvoru energije. Ova nehumana kampanja se vodi čak i u Srbiji, gde je srećom, još uvek na snazi zabrana izgradnje nuklearnih elektrana.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

31 Komentari

Možda vas zanima

Svet

Ukrajinci saopštili: Obustavljamo

Ukrajinske vlasti saopštile su večeras da su obustavile svoje konzularne usluge u inostranstvu za muškarce starosti od 18 do 60 godina, pošto je ukrajinska diplomatija najavila mere za vraćanje u zemlju onih koji mogu da idu na front.

21:57

23.4.2024.

1 d

Podeli: