Život počinje u Tridesetom

Igor Oršolić, jedan od najčuvenijih art direktora planete B92 i jedan od najtraženijih dizajnera u gradu, ume da uživa u životu i ubeđen je da nas lažu da su ozonske rupe manje nego što jesu.

razgovarao: Jordan Cvetanović
izvor materijala: Igor Oršolić, B92, Anonymous said
preuzeto iz časopisa AMBIJENTI, www.ambijenti.co.yu

Život

Izvor: B92

Sreda, 03.10.2007.

17:40

Default images

Do svoje tridesete godine uspeo je da završi mnogo toga i da na delima ostavi jasan pečat koji se vidi iz aviona. On je jedan od krivaca što televizija B92 izgleda svetski i, evo, već godinama uspeva ono što mnogim Srbima nije pošlo za rukom – da održi kvalitet i bude još bolji... Naravno, završio je primenjenu. Osmislio je prvu, čuvenu špicu za Yellow cab. Dobio je nagradu za „Štiklom u vrata”. Dizajnirao je gomilu filmskih plakata. Izmislio logoe. Pouzdano znam da Stefan Sagmajster (Stefan Sagmeister), legenda svetskog dizajna, obožava da ćaska sa njim. Najzanimljivija trivija je da se još uvek sjajno kotira na listi urbanih neženja. Međutim, on voli lavicu. I, to je to. Duhovit. Zabavan. Mnogi misle da je strašno ozbiljan i zeznut. Međutim, kako to obično biva, izgled vara. I, dok je sunce pržilo sve živo i uveravalo nas da temperatura u termometru zaista može da pređe četrdeset, a da ga ne držimo ispod pazuha, on mi je sasvim jednostavno objasnio zašto bi bilo glupo da Grand motors zapravo bude Veliki motori.
Kad si realno počeo da živiš?
Živim sve vreme, svakog dana, evoluiram, menjam se, otvaraju se novi folderi, pojavljuju se novi horizonti. Sigurno bi bilo u redu da nisam morao toliko realno da živim u „zlatnim” devedesetim, ali eto, neko bi rekao „ko zna zašto je to dobro”. Sigurno ne bih znao da toliko cenim Istoriju umetnosti od Jansona da nisam morao da oslikam par stotina staklenih šolja da bih mogao sebi da je priuštim dok sam bio student. Pri tom, mali privrednik za koga sam to radio, stalno je imao neodmerene izjave tipa „biću otvoren, meni se to tvoje ne dopada”, ali su te priče s vremena na vreme imale srećan kraj – „Zamisli, došla žena iz Italije i kupila sve iz tvoje serije. Svašta.” Bilo je fenomenološki interesantno, u osnovnoj, brati višnje po ceo dan, u nekom kombinatu do kog bus vozi sat i po. Nas petorica, mi beremo, a bere i inflacija, i na kraju dana kinta dovoljna za paklu cigara. Takođe, ko zna koliko bih ja danas bio dobar dizajner, a koliko ortak iz gimnazije dobar advokat da nismo među prvima provalili da na makiškoj strani Ade postoji velika potražnja za hladnim pivom devedeset-i-neke, a nema ugostiteljskih objekata niti kioska. To je, u stvari, bio prvi ozbiljniji posao. „Hlaaadno pivo, pivo hladnooo!” Trenutno imam utisak da je naslov albuma Darkwood Dub-a „Život počinje u tridesetoj” neverovatno tačan. Koliko je on tačan, toliko je zabavna i verzija žitelja Bloka 30 – „Život počinje u Tridesetom”.

Koliko si siguran da dizajn menja pogled na svet?
Sigurno da menja. Kao kad uzmeš knjigu zato što te privukla korica, a kad uzmeš da je čitaš, ona unutra dizajnirana tako da taj prelom izaziva jedan dodatni osećaj prijatnosti, sve složeno tako da imaš osećaj da se sama čita, da ne moraš nikakav napor da uložiš da bi prešao s reda na red. NARAVNO, nikako ne smemo zaboraviti da je bez dobrog štiva sâm dizajn prilično beskoristan. S druge strane, da nema tog dizajna, dobar deo ljudi se nikad ne bi zainteresovao za sadržaj.

Kome treba verovati – osećaju ili mozgu? Kako to kog tebe funkcioniše?
Ja verujem prvo osećaju, možda zato što je ta reakcija brža, idem nekim putem, pa moram da skrenem ili da nastavim pravo. Uvek ću da izaberem opciju u kojoj put biram odmah, po osećaju, ako imam generalnu predstavu o orijentaciji, umesto da svaki čas stajem i gledam na kartu.
Koji logo ti je strava, a nisi ga ti iskreirao? Zašto?
Stari logo adidasa. Kao dečak sam ga crtao nebrojeno mnogo puta, inkorporirao ga na dresove na crtežima utakmica, crtao ga samog za sebe, crtao ga na žicama na glavi reketa (kao što je imao Ivan Lendl). Sve u svemu, zavoleo sam ga kao mali, bio mi je tada super, kao i sada. Tri lista, tri linije koje ga seku dole. Odličan mi je i logo fedexa, nenametljiva skrivena strelica između E i x je potpuno fenomenalna. Volim i logo forda, to plavo jaje, s tom malo ispuštenom skript tipografijom. Eto, svi su potpuno različiti, ali imaju neku karakterističnu i kul atmosferu.

Kako rešavaš konflikte s klijentima, je l' praviš kompromise? Ako ne, kako to postižeš?
Ako si u poslu sa klijentima, kompromisi su neminovnost. Meni to, možda, malo lakše pada zato što u krugu najbližih prijatelja imam mahom ljude iz „neumetničkih” profesija – portfolio menadžer, elektroinženjer, magistar prava, molekularni biolog... To što oni mogu sve da ti kažu i kakve impresije mogu da steknu, nije ništa manje nego što bi mogao neki klijent. Trudim se da ostavljam mesto za kompromis u prostoru koji ne ugrožava moj deo posla i moju odgovornost za kvalitet kreativno-vizuelnog. Ako uzmeš najbanalniju situaciju, gde su ti data dva logoa i jedan mora da bude pet puta veći od drugog, zato što je prvi dao pet puta više para od drugog, prihvatiš to kao informaciju koja ti ograničava prostor za delovanje, tako da ti umesto 25 načina da sve spakuješ, ostaje njih 10, što uopšte ne mora biti malo, kao da imaš štampu u dve boje umesto CMYK. Može da bude čak i zabavno.
Dajem ti jedan konkretan primer. Sponzor „Glamurame” je bio jedan renomirani proizvođač mašina za veš. U dizajnu špice pojavljuje se devojka u perionici. Mašine za veš su, naravno, model tog proizvođača. Meni bude neophodno da ih malo stilizujem u duhu generalnog vizuelnog koda. Oni, naravno, zaključe da su mašine nedovoljno prepoznatljive. Imaju zahtev koji mi saopštava direktor marketinga: mora u pozadini da bude logo. Meni to, naravno, potpuno ruinira čitavu stvar. Predložim da umesto da logo budžimo u špicu, napravimo džingl s elementima iz špice i jasno vidljivim logotipom. „Fenomenalno, pa onda mogu da dobiju i veći prostor nego što bi imali u samoj špici!” Kompromis u kome svi dobijaju, kako je to samo kul!

Koliko košta da ti klikćeš po mišu?
U principu, košta onoliko koliko mi je dovoljno da me ne pritiska saznanje da radim za premalo para. Onoliko koliko mogu da kažem kad nekog pogledam u oči. Naravno da tu postoje i neki koeficijenti stresa, prolaska na keca, opšti odnos ponude i potražnje itd.
Kako ti dolaze ideje, jedna po jedna ili te bombarduju?
Sve opcije su otvorene. Nekad jedna po jedna, nekad bombarduju, nekad po pozivu, nekad bez najave. Često pred spavanje. Legneš, a u glavi počinje da radi mašina. Jedno za drugim se pojavljuje, odmotava se, otvara i povezuje. Moram to da zapišem jer će mi u suprotnom ujutru ostati samo osećaj da sam smislio nešto baš dobro. Ume to i da me nervira, da mi je bitnije da spavam nego da razvijam koncepte. Nažalost, nemam mehanizam kontrole, moram da sačekam da prođe.

Jesi li autoritativan? Zašto, i ako jesi i ako nisi?
Jesam po potrebi i uvek kad sam siguran da znam pravo rešenje. U onoj meri u kojoj je neophodno da bi sve funkcionisalo i da bi se održao željeni nivo kvaliteta. Ako imaš ekipu u kojoj svako, pre svega, ima odgovornost pred sobom, ako imaš kvalitetne uslove za rad, posao koji si dobio zato što neko želi da dobije nešto što podseća na tvoj senzibilitet i zato što ti veruje, onda u principu nema potrebe za autoritativnim intervencijama.

Šta ljudi misle o tebi, a nebuloza je?
Da sam mrgud. Rekao mi jedan poznanik: „Video sam te pre par dana na ulici, stajao si ispred knjižare, nisam smeo da ti se javim, bio si strašno na...an?!”

Je l' ti smeta globalizacija? Šta misliš, zašto se Grand pleasure ne zove Veliko zadovoljstvo?
Verovatno zato što je postojala jaka argumentacija marketinških stručnjaka zašto to mora da bude baš tako. Naravno, Veliko zadovoljstvo zvuči mnogo bolje, duhovitije, istinskije... Vidiš, ti bi bio odličan copywriter... A, ti mi sad prevedi copywriter... Da se Grand motors zove Veliki motori, već ne bi bilo previše kul.
Interesantna je i problematika s engleskim rečima koje su u vezi s kompjuterima. To je nekako postala stručna terminologija. Dok su se operativni sistemi, programi i Internet razvijali, mi smo bili u nekim pričama iz srednjeg veka. Da smo tada išli u korak sa čitavim procesom i da se sve tada prevodilo, imali bismo neku šansu. Ako sada prevedeš cut – copy – paste, samo praviš zabunu. Mada, isto tako je bilo i sa štamparskom i auto industrijom i nemačkim jezikom: cantragovanje, ricovanje, bigovanje, štosovanje, frajštand, ajnšlag, kurcšlus, cvikcangle...
Korišćenje engleskog, kao nešto što samo po sebi daje neku fensi dimenziju, jeste nebuloza. Smislio si nešto ne previše dobro, ne previše interesantno, ne previše inteligentno, ili prosto nemaš pojma o čemu se radi, ali, ako ga prevedeš na engleski, onda je sve kul... Dosta dobar način da, sem što nešto ne znaš, ispadneš i glup u društvu. I, onda ti neki neviđeno bitan akaunt menadžer kaže da mu „šitapuješ nešto sa ekrana” misleći na print screen.
Je l' imaš utisak da nas lažu za ozonske rupe i globalno zagrevanje?
Ti me pitaš na 43 stepena Celzijusa da li nas lažu za ozonske rupe? Pa, možda nas lažu da su manje nego što jesu. Više verujem, na primer, u to da su patente i projekte za vozila na električni pogon i druga alternativna, ekološki korektna goriva, godinama otkupljivale naftne kompanije i ostavljale ih na stranu da im ne bi ugrožavale posao. Sad je ta priča postala neviđeno aktuelna, naročito posle filma Inconvinient truth, i sad su milioni ljudi koji su bili neobavešteni u stanju uzbune, što ne znači da bi trebalo da oni koji su to sve vreme znali formiraju Ligu za zaštitu prava teške industrije iz inata.

Koliko si krvi dao u ovoj akciji B92?
Ne znam koliko je to u decilitrima, dao sam onoliko koliko su mi uzeli tokom jedne seanse. A krv možeš da daš jednom u tri meseca. Verovatno je čak i bitnije to što sam učestvovao u kampanji, ponosni sam član tima koji je postavio sve, od koncepta preko vizuelnog identiteta do slogana. Nestrpljivo iščekujem da se skupi kinta za novi autobus/kamion, nov, fensi, čist, udoban, lep... To predstavlja vrhunac akcije, nedostaje još malo.

Koja ti je poslednja viza u pasošu? I što si je vadio?
Poslednja viza je grčka viza. Išao sam na odmor, i to je najjednostavnija kombinacija, a volim grčka ostrva i ceo fazon. Nije dobro samo kad ti se zalomi da si nosilac grupne vize, pa moraš poslednji da prođeš granicu, a to podrazumeva da juriš ljude koji odsutno tumaraju po aerodromu i kasne na let.
Voleo bih da sada imam aktuelnu nemačku vizu, da mogu da sednem na avion Germanwingsa i odem za vikend u Keln da vidim kako napreduje novi film Stefana Arsenijevića Ljubav i drugi zločini; on je sad tamo u montaži. Scenograf filma je takođe iz Kelna, Folker Šefer (Volker Schaefer), inače autor scenografije za Čudesnu sudbinu Amelije Pulen, fenomenalan tip. Radnja se dešava u blokovima, scenograf Nemac, snimatelj Slovenac, jako je interesantno kako su oni odreagovali na ambijent. Prva impresija im je bila da novobeogradske blokove od istih koncepata u svetu razlikuju lične intervencije, kako ljudi zastakljuju terase, budže radnje po skloništima, kako pišu brojeve zgrada, izmišljaju neka ad hoc tipografska rešenja natpisa i reklama na zgradama... Ja sam, između ostalog, Folkeru bio ispomoć za natpise u filmu, tipa auto-škola, mesara i tome sl. Da bude dobro dizajnirano, ali da postoji jak utisak autentičnosti. Prikupio je super primere, gomilu nekih vrljavih natpisa iz blokova koji me raduju svakog dana, a njemu su bili jednako zabavni, znao je tačno šta mu treba za koju kategoriju. Kada bih od svakog dobio tako dobar brif, život bi bio pesma! Sve je to ispalo super, ali, naravno, Stefan nam je izbacio tri četvrtine naših omiljenih momenata (uključujući i pogrešni volkswagenov logo koji smo moj kum i ja nekada davno napravili, onako, po sećanju, za katalog delova koje je on u to vreme prodavao), tako da smo bili prinuđeni da uputimo oštru protestnu notu. Na kraju nas je histerično poklopio rečenicom: „Baš me briga što je tebi i Folkeru nešto super, meni je važno da imam film!” Hahaha.
Koji su te poslovi neobično radovali u poslednje vreme?
Pored filma Ljubav i drugi zločini, to bi sigurno bila izložba Stefana Sagmajstera u Superspace-u. Prvo, ja strašno mnogo volim sve to što on radi, to je sve nekako kako zamišljam da bi trebalo da bude, kao drugo, on je neviđeno kul lik, kako bi rekao Mirko Ilić, dovoljno je veliki da može sebi da priušti da bude normalan. Sve je bilo super, čak i višečasovno vraćanje sa Peppers-a. Pošto on ima te „stvari koje je naučio do sada”, pitali smo ga da li posle tog iskustva ima neku novu mudrost, a on je rekao: „Da. Koncert Red Hot Chilli Peppers-a bi trebalo napustiti ranije.”

I, šta bi ti mene za kraj pitao?
Šta mi radi koleginica iz klase, Irena Inumaru?

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

12 Komentari

Možda vas zanima

Svet

Uništeno; Zelenski: Hvala na preciznosti

U ukrajinskom napadu na vojni aerodrom na Krimu u sredu ozbiljno su oštećena četiri lansera raketa, tri radarske stanice i druga oprema, saopštila je danas Ukrajinska vojna obaveštajna agencija.

14:21

18.4.2024.

1 d

Podeli: