Boks: plemenita veština ili tihi ubica?

Ljubitelji boksa smatraju da je taj sport "neshvaćena forma umetnosti" koju treba savladati. Ali posledice koje na ljudski mozak ostavljaju udarci u glavu u ringu otkrivaju ružnu istinu o toj "plemenitoj veštini".

Izvor: B92

Utorak, 14.09.2021.

14:06

Boks: plemenita veština ili tihi ubica?
Ilustracija/Foto:EPA/YOAN VALAT

Žanet Zakarijas Zapata nokautirana je 28. septembra u bokserskom ringu u Montrealu. Umrla je pet dana kasnije. Imala je 18 godina.

Primila je seriju udaraca u glavu, a poslednji joj je izbio štitnik za zube. Ljubitelji boksa slave takve udarce, ali šta je to što se veliča? Neki kažu da je to "plemenita veština", da je to "umetnost borbe", ali pogled na mozak boksera otkriva ružnu istinu.

"Gubite svest. A ako je stvarno loše, mozak počinje da vam krvari", kaže za DW svetski poznat neurolog Stiven Loris. "Naš mozak je osetljiv, a potrebno mu je mnogo energije. U njemu su četiri velike arterije, ali i mnogo veoma malih žila. Ako ti krvni sudovi puknu i krv prodre u lobanju, to pritiska mozak i od toga može da se umre."

Tihi ubica

U boksu se cilja upravo na taj "osetljivi" deo tela. "Deset–dvadeset godina kasnije imate smanjen, bolestan, dementni mozak, a sve zbog tih stalnih udaraca", kaže Loris. "To dovodi do dugoročnih problema koje nazivamo ’pugilističkom demencijom’ ili hroničnom traumatskom encefalopatijom (CTE)."

Jednostavnije rečeno: bolest mozga za koju nema leka. Ona čak može i da promeni nečiju ličnost, da utiče na delove mozga odgovorne za pamćenje i emocije.

"Vaše moždane ćelije stupaju u interakciju, a to rade tako što između sebe formiraju svojevrsne mostove. Kada dobijete udarac, te veze se doslovno prekidaju. Dakle, ako protresete mozak, prekidaju se ti mostovi."

Ono što je kod boksa posebno problematično jeste to što se povrede ne vide odmah. Niko nikad ne bi očekivao da će teniser nastaviti da igra sa slomljenom rukom ili fudbaler sa slomljenom nogom, ali od boksera se očekuje da se bore s nevidljivim posledicama povreda mozga.

"Ima mnogo mladih boksera koji imaju CTE, a da to i ne znaju, jer to ne možete odmah da se vidite", kaže Loris. "Potrebno je obaviti specijalistički pregled da bi se videlo šta se dešava unutar mozga. Posledice vide sami bokseri 10-20-30 godina kasnije."

„Umetnost boksa“

Foto:EPA/CAROLINE BREHMAN
Za one koji žive za boks savladavanje te „umetnosti borbe“ prevazilazi prve brutalne utiske koje imaju kada počnu da se bave tim sportom.

"Mnogi misle da bokseri ulaze u ring i tuku se s ciljem da povrede jedan drugog", kaže za DW bivši bokser Mihael Tim. "Ne, radi se o tome da oni razmišljaju kako da budu brži u ringu, kako da izbegnu udarce, da udare, a da ne budu udareni, da iznerviraju protivnika tako da ne dobiju udarac. To je umetnost boksa – mačevanje pesnicama", kaže za Tim, danas trener u jednom od nemačkih olimpijskih centara.

Mnogi bokseri tvrde da je najbolja zaštita – veština izbegavanja udaraca. U razgovoru za DW, bivši nemački bokserski šampion Kevin Boakje-Šuman kaže da je njegov glavni cilj "da se pobrinem da neće mnogo da me udaraju". "Boks se svodi na to da udariš, a da ne primiš udarac. Postoji mnogo boksera koji su to uspeli i žive savršeno normalnim životom i sa 50, 60, 70 ili 80 godina", kaže Boakje-Šuman,

Pre nego što je kao tinejdžer počeo da se bavi boksom imao je, kaže „pogrešan utisak“ o tom sportu. Sada misli da se boks pogrešno shvata. "Boks je više od toga da se dva muškarca ili dve žene međusobno biju. To ima mnogo veze sa inteligencijom, ishranom, individualnom snagom i disciplinom. To može ljude da odvede veoma daleko u životu."

Boks kao spas

Dvostruka šampionka Nemačke u amaterskim kategorijama Sara Šojrih kaže da joj je boks promenio život i veruje da bez toga ne bi završila školu. "Imala sam kao dete hiperkinetički poremećaj (ADHD)", kaže ona za DW. "Boks mi je omogućio uspeh i doneo samopouzdanje. Ali mi je takođe omogućio i da oslobodim energiju kako bih mogla bar donekle da budem ’normalna’."

Boks jeste mnogima pomogao, ali ta pomoć mnogima nije ni bila potrebna. Nina Majnke, profesionalna nemačka bokserka s titulom prvaka Evrope u poluteškoj kategoriji, za DW kaže: "Zaista ne mogu da se požalim, imala sam lepo detinjstvo. Počela sam da boksujem sa 12 godina i nakon prvog treninga bila sam potpuno iscrpljena. Sećam se da sam došla kući i da nisam mogla ni čašu da podignem. Ali rekla sam: ’To volim’ Otada sam nisam htela ništa drugo da radim."

Izuzeci koji potvrđuju pravilo?

Iskustva boksera kasnije u životu često se razlikuju: "Imao sam 150 borbi bez ikakve povrede, samo zato što sam se dobro pokrivao", kaže Mihael Tim. "Da li imam problema sa govorom? Ne, mislim da nemam. A imam mnogo borbi iza sebe. Tu važnu ulogu igra i stil života."“

Neurolog Loris slaže se da više faktora tu ima uticaj, ali mu se ne dopada način na koji Tim razmišlja. "Takvi, da kažemo, anegdotski dokazi, pokazuju da uvek ima ljudi kod kojih se bolest ne razvije. Ali mi ne možemo da zanemarimo snažnu vezu koja postoji između udarca mozga i bolesti mozga."

Ljubitelji boksa tvrde da je u drugim sportovima još gore, ali ono po čemu se boks razlikuje jeste to da kod tog sporta meta nije preći ciljnu linija ili poslati loptu u mrežu, meta je glava, udariti nekog u glavu.

"Gladijatori su se u starom Rimu ubijali. Mi to ne radimo, to je nezakonito. Mislim da će buduće generacije gledati na današnji boks isto kao što mi gledamo na borbe gladijatora", kaže Loris i za kraj postavlja pitanje: "Kako je moguće da kao društvo dozvoljavamo mladim sportistima da nanose jedni drugima udarce u glavu od kojih mogu da se razbole?"

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

13 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: