Već 200 godina znamo za Parkinsonovu bolest, a leka još nema

Srpska akademija nauka i umetnosti (SANU) jednodnevnim simpozijumom obeležila je 200 godina od objavljivanja monografije dr Džejmsa Parkinsona, prvog opisa bolesti koju danas zovemo njegovim imenom.

Izvor: B92

Petak, 19.05.2017.

16:23

Default images
Foto: Thinkstock

Piše: Staša Rosić, B92

“Posle tog doba pak putovao je jednom docnije u jesen puna dva dana. Bio je sasvim lako obučen u kabastom platnu (Segeltuch) i imao je tesne cipele. U tom stegne zima i udari sneg s vetrom. Od umora i zime drpi ga jedna jaka groznica, da se jedva dokotura do mesta kuda je pošao, i odmah opazi da mu lako drkće leva ruka. Umoran odmah je zaspao, ali još te iste noći kad se probudio, vidi da mu drkće i desna noga i vrat, i da u govoru zamuckuje isto kao i pre. Sutradan već je drktao celim telom i nije više mogao ‘jesti kašikom’. Od to doba 14 su godina. Stanje se ne menja, osim što poneki put malo razgovetnije i lakše govori.”

Ovo je odlomak iz prvog opisa Parkinsonove bolesti u Srbiji koje je dao Laza Lazarević davne 1887, sedamdeset godina posle originalnog Parkinsonovog opisa.

Iako je sporno da li je abadžija iz Čačka, o kom je Lazarević pisao, uopšte bolovao od Parkinsonove bolesti, prepoznatljivi simptomi su tu – tremor, usporen govor, teškoće u održavanju ravnoteže…

O uzrocima, simptomima i načinima lečenja ove bolesti razgovarali smo sa neurologom Kliničkog centra Srbije prof. dr Marinom Svetel.

“Kad bih mogla da odgovorim na pitanje zašto nastaje Parkinsonova bolest, mogla bih da dobijem Nobelovu nagradu”, kaže dr Svetel. “Teško je razumeti čitav niz događanja koja dovode do definitivnog stradanja ćelija u jednom malom delu mozga koji se zove substantia nigra.”

Supstantia nigra je mali, ali za motoriku važan deo centralnog nervnog sistema, u kom se proizvodi neurotransmiter (prenosnik) dopamin. Ta supstanca ima višestruko delovanje, jer u centralnom i perifernom nervnom sistemu deluje kao neurotransmiter, ali deluje i kao hormon koji luči hipotalamus. Takođe, iz dopamina se sintetiše adrenalin i noradrenalin.

Međutim, kod nekih ljudi dolazi do propadanja dopaminergičnih neurona, a taj proces može biti podstaknut različitim mehanizmima.

“Jedan deo slučajeva može se pripisati genetskim greškama, ali je reč o vrlo maloj grupi pacijenata kod kojih to igra ulogu”, kaže dr Svetel.

“Oni mogu da nam pomognu da razumemo šta se dešava na nivou ćelije, ali ne i da sebi predstavimo celokupnu sliku."

"S druge strane, postoji i ideja da su za njihovo propadanje krivi toksini, a potekla je od istraživanja sprovedenog na jednoj grupi narkomana, koji su ubrizgavali prljavi heroin i potom oboleli od Parkinsonove bolesti. S druge strane, moguće je da su u pitanju neki drugi faktori, kao što su navike (pušenje), uticaj određenih herbicida i pesticida, korišćenje izvorske vode… Dakle, čitava kompleksna priča, koju još ne razumemo, dovodi do stradanja 50 odsto ćelija u supstanciji nigri, koja onda dovodi do gubitka 80 odsto dopamina, koji te ćelije proizvode. Dakle, gubi se mnogo više, jer one ćelije iz strukture supstancija nigra, ne uspevaju da nadoknade nivo dopamina. Tek kad dođe do tako velikog gubitka dopamina, dolazi do razvoja kliničke simptomatologije.”

Pošto još ne postoji odgovor na pitanje šta je izaziva, ne postoji ni adekvatan sistem precencije. Dakle, do trenutka kada su simptomi već očigledni, ne postoji ništa što može da se učini za neku osobu kod koje se sumnja na Parkinsonovu bolest.

“Mi možda na osnovu nekih sitnih simptoma, možda možemo prepoznati budućeg pacijenta, ali ne možemo početi da ga lečimo, jer ne postoji nijedna strategija koja bi mogla da se koristi u tim inicijalnim fazama, a koja bi mogla da zaustavi tu kaskadu propadanja neurona. Dakle, nema preventivnog lečenja, nema lečenja simptomatologije onda kada je minimalna. Lečimo simptome tek onda kada ih vidimo i to uglavnom lekovima koji nadoknađuju ono što nam nedostaje”, objašnjava dr Svetel.

U našoj zemlji dostupni su svi medikamenti koji se koriste u uznapredovalim fazama bolesti. Cilj lečenja je postizanje kontinuirane stimulacije dopaminergičkih neurona primenom antiparkinsonika. Jedan od najdelotvornijih lekova je “levodopa”, koji deluje tako što se u mozgu direktno pretvara u dopamin i tako nadoknađuje nedostatak fiziološkog dopamina. Na raspolaganju je davanje leka preko stome, odnosno pumpe koja se ugrađuje direktno u želudac. Postoje i metamorfinske pumpe koje ispod kože ubrizgavaju lek u kontinuitetu.

“Ono što nemamo, a bilo bi idealno da imamo, je duboka moždana stimulacija, koja se koristi čak i u svim zemljama u okruženju. To podrazumeva ugradnju dubokih elektroda u centralni nervni sistem. To za neke pacijente može da bude izlaz, ne u smislu izlečenja bolesti, nego umirenja simptoma”, kaže dr Svetel.

Prava terapija, odnosno pronalaženje načina da se zaustavi proces stradanja neurona, još je daleko.

Kako se sa Parkinsonom živi u Srbiji

U međuvremenu, pacijenti koji boluju od Parkinsonove bolesti, pored depresije, koja je čest simptom, suočavaju se sa nerazumevanjem okruženja.

“Najteže od svega je što ljudi ne razumeju faze bolesti”, kaže Jelena Savić, predsednica Udruženja obolelih od Parkinsona.

Jelena je jedna od retkih obolelih od Parkinsonove bolesti koja boluje već 20 godina, a i dalje hoda. Štaviše, ova bivša pevačica hora Opere Narodnog pozorišta, sada vodi dečji crkveni hor, ali i pravi božanstvene ikebane. Međutim, mnogi ne vide drugu stranu.

“Parkinsonova bolest je strašna. To je bolest koja telo degradira isto kao starost. Kada bolujete od Parkinsona, vi ste nemoćni i ne možete da radite samostalno mnoge stvari, imate teškoće sa spavanjem… Ali ljudi ne znaju da vi imate faze u kojima dobro izgledate, a i one u kojima ne možete da ustanete iz kreveta. Kada me neko vidi, ne bi mi poverovao da mu kažem da ja za dva sata možda neću moći da hodam”, kaže Savićeva.

Ona objašnjava da je jedan od najvećih problema taj što ljudi sa Parkinsonovom bolešću jako teško dobijaju invalidsku penziju. Ni Udruženje ne prima nikakvu podršku od Države, a pomoć im je i te kako potrebna.

“Tri godine sam se borila da formiramo udruženje. U Hrvatskoj imaju pet udruženja u pet gradova i sve njih donira država. Nas – niko. Prostorije našeg udruženja su u mojoj privatnoj galeriji u kojoj pravim ikebane”, objašnjava Jelena i dodaje da bi volela da nekako dođe do gradonačelnika i objasni mu sa čim se suočavaju oboleli od Parkinsonove bolesti.

“Nama treba prostor koji može da funkcioniše kao fiskulturna sala. Za obolele od Parkinsonove bolesti nema ničeg važnijeg od redovnog vežbanja. Ja imam želju da vodim i hor. Najveća sreća bila bi mi da dobijem malo veće prostorije za naše Udruženje”, kaže Jelena, koja je dosad samo dobijala obećanja.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 5

Pogledaj komentare

5 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: