Lauda i Fetel: susret generacija

Niki Lauda i Sebastijan Fetel zajedno imaju 35 gran pri pobeda i četiri naslova prvaka sveta. Prvi je živa legenda, drugi je na pravom putu da to postane. Susret šampiona organizovao je magazin Red Bulletin i stvorio priliku za priču o prošlim vremenima, osvrt na sadašnjicu i poneku pikanteriju iz dana stare garde Formule 1. Novinar je dao početni impuls razgovoru, za nastavak su Austrijanac i Nemac skoro bili sami sebi dovoljni. Biće da Nikijeva uloga stručnog konsultanta na RTL-u ima veze s tim...

Izvor: B92

Utorak, 08.03.2011.

18:00

Default images

Red Bulletin: Niki, ako bi svoje ime ukucao u neki internet pretraživač, šta misliš, koliko bi se rezultata pojavilo?
Lauda: „Nemam pojma, nikad nisam probao. Možda pet hiljada?“

RB: Ne, ni blizu. Tri miliona. A ti, Sebastijane, koliko misliš da bi ti imao?
Fetel: „Pa, ako on ima tri miliona, računam da bih ja morao da imam četiri miliona (smeh).“

RB: Oko osamnaest miliona. Ali, internet pretraživači imaju svoje dobre i loše dane, sledeći put bi mogli da izbace koji milion manje...
Fetel: „Važnije je ko ima koliko titula prvaka. U ovom trenutku je tri prema jedan za Nikija, ali ja imam još malo vremena.“

Lauda: „A gde sam ja bio u Sebastijanovim godinama?“

RB: Kad si imao 23 godine, trkao si se za Marč, u lošem autu i osvojio nula bodova. Onda si prešao u BRM, vozio još gori automobil i završio 17. u Svetskom prvenstvu. Ipak, zapazio te Enco Ferari, koji te je angažovao za iduću sezonu i odatle su stvari krenule nabolje.
© Ferrari Media
Fetel: „Niki, tri godine si se trkao sa startnim brojem 1 na svom automobilu. Meni je ovo prvi put. Da li ti je taj broj bio prednost ili opterećenje?“

Lauda: „Nema boljeg načina da počneš sezonu. Stižeš kao broj jedan i svi misle ’evo ga najbolji’. Ako ga žele za sebe, moraju da te jure. Smatram da je broj jedan pozitivna stvar, kako uopšte možeš da sumnjaš?“

Fetel: „Ne sumnjam. Samo ne želim da se prepustim osećaju ’ako je uspelo prošle, uspeće i ove godine’. Ne mislim da bi taj broj trebalo to da predstavlja. Ako budem radio samo ono što sam radio i prošle sezone, sigurno će ispasti naopako. Prošla godina je baš to: prošla godina. Precrtana. Na prvoj trci svi počinjemo od nule, bez obzira da li na automobilu imam broj 1, 24 ili 25 - svi počinjemo od istog broja bodova. Ove godine biće dvadeset trka, sezona je jako dugačka i opet će biti veoma naporno. Moram da se poboljšam da bih zadržao broj jedan.“

Lauda: „Možda si u pravu, ali podsvesno, mislim da ti taj broj daje prednost nad tvojim timskim kolegom. Mislim da će biti jako teško Marku Veberu da ponovo sve počne od nule i izvede juriš kao broj dva. Nekako dođeš dotle da taj broj doživljavaš kao simbol.“
© GEPA pictures/Andreas Reichart
RB: Sebastijane, da li zameraš Nikiju što te je pre završetka prošle sezone otpisao kao kandidata za titulu? Kazao je: „On nema šansi. Čak i ako Fetel bude osvajao trke, ostali se neće rasplinuti u vazduhu.“
Lauda: „Ali pustite me samo da kažem da sam tokom cele sezone definitivno verovao u Sebastijana. Ipak, nije mi bilo jasno kako bi to moglo da uspe na kraju. Nisam predvideo hrabrog vozača Renoa (Petrova), niti sam mislio da će Ferari uprskati. Očigledno, to je bila moja greška.“

Fetel: „Nisam čak ni shvatio da si digao ruke od mene. Ja sam uvek verovao u sebe, ali Niki ima pravo da misli drugačije. Poznat je po tome što ima stav i što ga glasno kaže i mislim da mnogi to cene.“

RB: Pričajmo o tehnologiji. Niki, smatraju te prvim F1 vozačem koji je proučavao tehničke mogućnosti automobila. Na neki način, to je bilo kameno doba u poređenju sa današnjim resursima...
Lauda: „Naš problem je bio što nam automobil nije davao podatke, nije postojao sistem beleženja podataka. Svi naši rezultati sa testova bili su plod mog osećaja. Postojalo je obilje mogućnosti za podešavanja, recimo oslanjanja ili krila, ali prvo je trebalo za sve to pronaći sistem i voziti sve moguće vrste test krugova dok vam štoperica ne bi dala nešto što se približavalo pouzdanoj interpretaciji vaših osećaja.“
© 2011 Dr. Ing. h.c. F. Porsche AG.
Fetel: „Tad niste mogli ni da zamislite simulator, zar ne?“

Lauda: „To bi bila čista naučna fantastika. A koliko se ti oslanjaš na simulator? Čujem da neki vozači osećaju mučninu kada ga koriste. To se dešava i mnogim pilotima u simulatorima letenja.“

Fetel: „U simulatoru pred sobom imaš veliki ekran i sve izgleda kao da sediš u pravom automobilu. Ceo auto se trese i podražava svaki pokret, ali ako nije stoprocentno sinhronizovan, ako postoji malo kašnjenje, ako se za nijansu previše kreće ili podrhtava na pogrešan način, onda počinješ da se osećaš nelagodno. Sad sam se bolje privikao na njega.“

Lauda: „Koliko je simulator važan za poboljšanje tehnike vožnje?“

Fetel: „Mnogo ga koristimo pre nego što sezona počne, jer su prava testiranja tako ograničena. Nama je to jedina prilika da uđemo u ritam kad je u pitanju redosled pokreta, a sada imamo i još nekoliko dugmića na volanu. Mislim da se u njemu stvarno može učiti. Redosled (pokreta) je jako sličan onom na stvarnoj trkačkoj pisti. Danas su simulatori nezamenljivi, naročito kod upoznavanja novih staza. To znači da do trenutka kada izađete na pravu stazu već tačno znate šta da radite. Potrebno vam je samo dva ili tri kruga, a posle toga samo treba da ispeglate detalje.“
© GEPA pictures/Helmut Fohringer
Lauda: „A kako pomaže u podešavanju?“

Fetel: „Zavisi od toga koliko je dobar simulator. Od mnogih činilaca zavisi hoće li auto reagovati isto i u stvarnosti - kako ’spakujete’ stazu u simulator, da li su tačno predstavljene sve neravnine, stepen nagiba, i tako dalje. Kad promenite stvar kao što je stabilizator (anti-rol bar) i auto načinite malo tvrđim, malo mekšim, ili kada promenite set-ap krila, te stvari su obično savršeno tačne. Neka područja u set-apu možete definisati baš u simulatoru.“

Lauda: „Ali čak ni najbolji simulator ne može da reprodukuje sile koje osećate u stvarnosti. I on svakako nije fitnes trener...“

Fetel: „Sigurno, to je definitivno značajna razlika u odnosu na stvarnost. Ali, to je možda i dobra stvar, jer bismo u suprotnom mogli da se takmičimo jedni protiv drugih u simulatoru.“

RB: Uprkos tehničkom napretku, medijskoj fami i eksploziji novca, slažete li se da je glavna razlika u Formuli 1 između današnje i Laudine ere (pre više od četvrt veka) poboljšanje bezbednosti?
Lauda: „Odrastao sam u vreme kada su automobili već mogli da dostignu brzine veće od 300 km/h, nekada prolazeći pored stabala drveća na samo nekoliko metara. Tada ste mogli očekivati da do kraja sezone jedan ili dva vozača Formule 1 neće biti živi. Svako ko je učestvovao u ovom sportu znao je kakvi su uslovi. To je bio pitanje: ’Hoću li da prihvatim taj rizik - da ili ne?’ Naravno, voleli smo da ovladavamo automobilima i da nam to bude posao, uprkos rizicima. Pokušavali smo da pomeramo granice, ali i ostavljali smo poneki santimetar kako bismo ostali živi. Fetel je odrastao u drugačijem svetu. Hvala Bogu što se Formula 1 razvila u ono što je danas.“
© Mark Thompson/Getty Images
Fetel: „Normalno je da se svaki sport razvija. Koliko god da je, na primer, skijanje danas opasno, pre četrdeset godina čak nisu imali ni sigurnosne ograde. Ne treba da govorimo o tome koliko je auto-sport danas opasan, znamo da da nesreće uvek mogu da se dese, ali barem ne moramo stalno da računamo na opasnost po život. Zamislite - sedite na vozačkom brifingu, znajući da bi vas do kraja sezone moglo biti dvojica manje - danas bi to bilo nepodnošljivo. Opšte razumevanje opasnosti u to vreme je imalo uticaja i vozači su međusobno gradili čvršće veze nego danas. Ali, nikom ne treba osećaj da bi sitnica mogla da ga košta života - mislim, na primer, na pogibiju Johena Rinta 1970. Po današnjim bezbednosnim standardima, on bi posle takvog sudara samo odšetao nazad do svog boksa.“

„Čak i ako danas Formula 1 može da izgleda sterilno, i ako je nezamislivo da vozači popiju pivo veče uoči trke, suština sporta nije se tako mnogo promenila: voziti auto na granici. Danas koristimo tih nekoliko santimetara prostora o kojima Niki govori i nema fatalnih posledica - hvala Bogu na tome. Ali, ne treba tražiti tu milost isuviše često. U svakom slučaju, ako prečesto češete ograde nećete biti među najboljima.“

RB: Ima li još prijateljstava u Formuli 1, kao što izgleda da je bilo u Nikijevim danima?
Fetel: „Nas ima otprilike dvadesetpetorica, u osnovi, to je kao razred u školi. Ima onih koji vam se dopadaju, koji su odmah na istoj talasnoj dužini s vama. Onda, ima nekih s kojima se prosto ne uklapate i očigledno nemate šta da radite s njima. Ali, da se srećemo privatno, van staze, da nešto zajedno radimo - možda da idemo na odmor, kao što su ponekad ranije radili - to se danas ne dešava. Idete punim gasom, nemate vremena, čak ni za sebe. U timu se svako usredsređuje na sebe i niste svesni mnogo čega ostalog.“
© 2006-2010 Michelin Photos
RB: Niki, jesi li imao bliskog prijatelja u Formuli 1?
Lauda: „Šta je prijatelj? Uvek su me kritikovali što nemam prijatelja. Zašto? Zato što izgradite zid oko sebe, zato što ste u javnosti stalno okruženi lažnim prijateljima. Svi žele da vam budu prijatelji. I to vas čini obazrivim. Da bih to od starta odbacio, kazao sam: ’Nemam prijatelja,’ i tu ta igra prijateljevanja prestaje. U svojim trkačkim danima bio sam najbliži s Džemsom Hantom. On je stvarno bio kul, mogli ste se s njim dobro našaliti i umeli smo da odemo zajedno na pivo. Ali, to ne znači da morate zajedno otići na odmor.“

RB: Kad se Džeki Stjuart trkao, on, Johen Rint i Pirs Karidž otišli bi na neko daleko ostrvo i Berni Eklston voleo je da im se pridruži...
Lauda: „Odmor sa Bernijem... Zvuči neodoljivo! Možda bi o tome trebalo da razgovaramo u budućnosti, kad nam se uskoro pridruži Mihael Šumaher. Čitam da Fernando Alonso kaže kako se ove godine najviše boji Mihaela, ako ovaj bude imao pravi auto. Odakle mu ta ideja? Možda na osnovu Šumaherove prošlosti, njegove volje i sposobnosti da pobeđuje? Sebastijane, ja mislim da si ti jednako dobar.“
© Volkswagen Motorsport
Fetel: „Mislim da obilje Mihaelovog iskustva i njegovo samopouzdanje svakako igraju ulogu u tome šta se misli o njemu. Ljudi mogu da kažu šta god žele, ali kad se Mihael pojavi na pisti, on nikome ništa ne mora da dokazuje. Zabavno mu je to što radi, uveren je da spada u vrh i ne dopušta da ga iko kinji. On je jedan od retkih koji ima držanje pobednika.“

RB: Sebastijane, moram da pitam ovo: ko misliš da će ti biti najveći rival ove godine?
Fetel: „Ne mogu da kažem. Previše je nepoznanica ove godine, od KERS-a do novih Pireli guma i toga koliko će Ferari tim biti dobar. Ali, ja sam samouveren.“

RB: Fetel i Red Bul rejsing - jeste li nerazdvojni?
Fetel: „Osećam se jako, jako dobro u Red Bul rejsingu. To je mnogo više od činjenice da sam u tom F1 timu i da vozim taj auto. Dugo sam deo Red Bul porodice i to je stvarno porodica, tu se osećam kao kod kuće. I kad se na to doda auto u kojem mogu da osvajam trke i da se borim za titulu prvaka, ne postoji razlog da bilo šta menjam.“

„Pre nego što završimo, moram da pitam Nikija. Često čujemo da je oko Formule 1 bilo mnogo devojaka i da je bilo vrlo živo. Ponekad mislim da je tako moglo biti samo u davnim danima. Čujem sve te glasine i one mora da imaju neki izvor. Da li je istina da su u tvojim danima momci u Formuli 1 bili onako divlji kako danas verujemo?“
© 2006-2010 Michelin Photos
Lauda: „Mogu da ti kažem istinu, jer je to već rečeno - naravno! Zbog rizične prirode našeg posla, živeli smo život do maksimuma i nismo stvari shvatali onoliko ozbiljno koliko je možda trebalo. Drugačije smo se nosili sa stresom i nismo baš želeli da u to uključujemo svoje stalne partnere. Najbolji primer kog mogu da se setim zbio se davno, 1984, na Velikoj nagradi Portugala. Ona je odlučivala o tituli između Alana Prosta i mene, ali meni je bilo dovoljno drugo mesto da postanem šampion. Moj fitnes guru Vili Dungl savršeno je znao šta mi je trebalo i kazao mi je: „Ima jedna plava Italijanka, muva se svuda okolo i traži tebe.“

„Onda je došao Nelson Pike - taj je uvek bio u potrazi za nečim novim - i rekao mi istu stvar. Bila je tamo dole i bila je jako lepa. Prišao sam joj i pitao kako je. Izveo sam je na večeru u petak, jer sam džentlmen. Pitala me je da li bismo opet mogli na večeru i u subotu uveče, kazao sam da nema večere, ali bi mogla da dođe u moju sobu između osam i deset uveče. Zašto? Rekao sam joj da posle deset moram da spavam jer idućeg dana želim da postanem šampion sveta. Kazala je OK i izašla iz moje sobe u deset do deset. Spavao sam kao klada, ali kada sam se sledećeg jutra probudio, mislio sam ’Ako ima Boga, danas sam izgubio šampionat’. To mi je opterećivalo savest.“
© 2006-2010 Michelin Photos
„Moj dragi kolega Prost, koji je uvek grickao nokte i večito bio nervozan, stajao je u boksu tog jutra i kezio se. Pitao sam ga odakle mu taj glupi osmeh na licu. Rekao mi je - možeš li da zamisliš? - da se noć pre toga našao s princezom Stefani od Monaka. Osetio sam takvo neverovatno olakšanje, jer je to značilo da smo u Božjim očima jednaki i da možemo da se trkamo. Nekoliko sati kasnije, postao sam treći put svetski prvak.“

„U odbranu stare garde, mogu da kažem da je od našeg vremena Formula 1 postala daleko više okrenuta porodici. Sada dolaze i žene i deca, jer se, srećom, dešava malo toga ili se ne dešava ništa. I cela Formula 1 vratila se normalnom životu. Pretpostavljam da je s moralnog stanovišta danas mnogo bolje, ali to zaista ne znam.“

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 3

Pogledaj komentare

3 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: