Plavi cvet crvenog Mančestera

Malo koji cvet sa Mersisajda je procvetao na mančesterskom tlu. Vejn Runi je jedan od njih. Ispod njegove fudbalske, igračke priče, konačno je podvučena crta.

Izvor: Zoran Kecman

Subota, 16.01.2021.

09:00

Plavi cvet crvenog Mančestera
Foto: EPA/PETER POWELL

Nije da nas je Vejn iznenadio, očekivalo se. Vaza je poslednjih godina više bio u nekoj vrsti vakuuma između igračkog i trenerskog poziva, vagajući pažljivo koji korak da načini.

Sada, kada je u 36. godini konačno rešio da se posveti samo menadežskom poslu i da iz onog „trener-igrač“ obriše ovo drugo, stvari su mnogo jasnije.

Momak iz Kroksteta, severozapadnog predgrađa Liverpula, krenuo je novom stazom u svom životu.

Da li jednako uspešnom? Može li Vaza menadžer da nadmaši Vazu čarobnjaka sa terena? Teško, ali na njemu je da pokuša.

U svakom slučaju, Runi je bio jedan od najboljih svetskih fudbalera u proteklih 20 godina.

I sigurno da nijedan momenat da se podvuče crta nije bio idealan. Uostalom, ko se, kao Vejn Runi, rodi pod fudbalskom zvezdom, taj nikad i ne silazi sa fudbalskog terena.

Stadion, kopačke, lopta, gol, pesma navijača, to ga prati od početka do kraja života.

Plavo, do koske

Foto: Profimedia
Plavo se teško jedini sa crvenim. Svaka boja je isuviše ponosna na sebe da bi se podređivala onoj drugoj.

Vejn Runi je radničko dete, verovatno irskog porekla (začudo, to ne zna ni on sam, kako je priznao), ali plave krvi.

Rođen sam u plavom. To je bilo teško izbeći, zaista. U mojim porodicama sa obe strane, bili su sve zakleti navijači Evertona. Ali moj otac nije bio samo navijač, on je bio taj koji je išao na svaki meč kod kuće. Moj prvi meč na Gudisonu bio je kada sam imao svega šest meseci i kada sam bio u pelenama, i ne znam kako je mom ocu uspelo da me uvede na stadion bez nosača za bebe, ali uspeo je. Morao je da promeni dva autobusa da dođe do stadiona i onda je sve vreme stajao na Glejdis strit endu držeći me u naručju“, pričao je Vaza u autobiografiji o svojim prvim vezama sa Evertonom i fudbalom uopšte.

Sa svega dve godine je već počeo da šutira tako snažno da je otac, koji se u mladosti bavio boksom, koji Runi inače obožava, odmah znao na čemu je.

Runi je kasnije pričao kako je srećan što mu otac nije dao ime Adrijan, po Adrijanu Hitu, nekadašnjem napadaču Evertona, jer mu se to ime nije dopadalo. Pobedila je majka, koja je sledila tradiciju da se prvom muškom detetu da ime po ocu, i tako je 24. oktobra 1985. rođen Vejn Mark Runi.

Runi je u Evertonu upoznao prve fudbalske čari, dve godine je, kao jedan od najvećih talenata ostrvskog fudbala igrao u plavom dresu, zatim je sa 17 godina i 317 dana postigao gol za Englesku, kao najmlađi u istoriji, u timu koji je tada vodio Šveđanin Sven Goran Erikson.

Ali to plavo nije imalo takvu moć da ispuni orgoman Vejnov potencijal i bilo je zapisano u zvezdama da zaigra u tih godina najmoćnijem engleskom timu, Mančester junajtedu, pod komandom ser Aleksa Fergusona.

Kenrajtove suze: „Kradu nam dete“

Foto: Profimedia
Mančester junajted je namirisao fudbalsko čudo još u ranim danima.

Pokušali su da ga dovedu sa 14, nisu uspeli. I dve godine kasnije, sa 16 godina. Nisu uspeli. Nije hteo, isuvuše je voleo Everton.

Treći put, nije mogao da odbije. Tog 31. avgusta 2004. godine, poslednjeg dana prelaznog roka, sudbina je sve poklopila.

Junajted je igrao sa Evertonom na „Old Trafordu“, a vlasnik „karamela“ Bil Kenrajt je bio u kancelariji Aleksa Fergusona sa Dejvidom Mojesom i tadašnjim direktorom Junajteda, Dejvidom Gilom.

Te momente najbolje je opisao Aleks Ferguson, kasnije u svojoj autobiografiji.

Moram da telefoniram majci“, zatražio je Kenrajt od Fergusona telefonsku slušalicu.

I onda je, plačnim glasom poručio:

Kradu naše dete, kradu nam dete...“rekao je Bil predavši potom slušalicu zabezeknutom Fergusonu, kom je sa druge strane žice ženski glas zapretio:

Da se nisu usudio da pomisliš da ćeš ovo dete dovesti za džabe“.

Ništa nije bilo trik, kako je Ferguson pomislio, da bi se podigla cena, Runijev odlazak zaista je slamao Kenrajtovo srce. Ipak, uteha je bila u tada velikih 25 miliona funti.

I Ferguson je posle konstatovao – „sedam sati pre isteka prelaznog roka, Vejn se potpisao na tu liniju 31. avgusta 2004“.

Ruuuuuuniiii, kakav gol!

Nedavno sam imao prilike da slušam podkast Mančester junajteda sa Vejnom Runijem i povremeno bilo je vrlo zabavno sa tim „skauz“ akcentom. Pitaju ga, je li ta ljubav prema lopti potekla od oca, a on tako simpatično, kaže:

Mi dad sed its from him“....

Kao da slušate prvu skauzersku violinu Stivena Džerarda, samo sa one crvene strane Liverpula...

Iz Runija možete da isterate svakakvog đavola, ali taj „skauz“ akcenat nećete nikada. I to da mu je krv plave boje, bez obzira što je legenda Junajteda.

Pre mesec dana, ponosno je objavio, kako je najstariji od njegova četiri sina, Kaj, potpisao sa 11 godina ugovor sa Mančester junajtedom.

Možda se na „Old Trafordu“ nadaju da iver ne pada daleko od klade, pa da nešto, ko zna, i od Kaja može da bude.

No vratimo se Vejnu Runiju.

Ko zna gde bi Vejnov razbarušeni, sirovi fudbalski talenat, završio da ga tako filigrantski svih tih godina nije obrađivao takav majstor kakav je Aleks Ferguson?

Momak je imao urođeno sve, trebalo je samo uputiti ga pravim putem. Stari lisac je to jako dobro znao, iako ga je zbog njega, glava često bolela.

Znao je da, kada je 28 dana posle potpisivanja ugovora, na debiju postigao het-trik protiv Fenerbahčea u Ligi šampiona, u pobedi od 6:2, to još nije bilo to. I da brušenje dijamanta tek sledi.

Ferguson je morao da bude rigidan prema Vejnu, pre svega u fizičkom pogledu. Nije mu dozvoljavao da igra kada je nepsreman. Često je umeo da „popije klupu“, što mu nije padalo pravo. Kad ispadne iz ritma, obično posle pauze zbog povrede ili kraćeg odmora, Runiju je trebalo pet do šest mečeva da ubaci u brzinu.

Ali popis njegovih čuda u tom periodu od 2004. do 2017. u Mančester junajtedu, takav je da nema fudbalera koji se ne bi menjao sa njim.

Kolumnista „Dejli mejla“ Martin Samjuel, rekao je da bi čitava kolumna mogla da se ispiše samo o Vejnovim trofejima.

Trofej Lige šampiona iz Moskve 2008, Liga Evrope i Svetski klupski kup, pet titula u Premijer ligi, FA kup, tri Liga kupa, titula najboljeg strelca u istoriji Mančester junajteda, (nadmašio slavnog Bobija Čarltona), zatim titula najbolljeg strelca u dresu Engleske, i ovako i u takmičarskim mečevima, igrač koji je posle Pitera Šiltona imao najviše nastupa za Gordi Albion... Više puta biran za igrača godine od strane kolega i novinara... Ta lista individualnih rekorda je zaista retka i nadasve bogata.

Kolekcija njegovih golova je prelepa. Ne znate koji je od kog lepši, fudbalskiji, u kom se više pokazao sav njegov sjaj.

Onaj „volej“ sa 25 metara svom snagom protiv Njukasla 2005. godine, koji je pocepao mrežu „svraka“, ili možda onaj čudesni iz derbija sa Mančester sitijem, u februaru 2011. godine.

Centaršut Nanija, Mika Ričards ide glavom da zahvati loptu, i odnekud eto Runija, ispred njega, pliva kroz vazduh, hvata loptu makazicama i zakucava je u mrežu kraj skamenjenog Džoa Harta...

Roooooooney“, dere se komentator sa razglasa dok raspamećena masa navijača na Teatru snova u 82. minutu proslavlja Vejnovo remek-delo za tih 2:1.

Koliko je puta to Runi, sa dugim u odzvanjalo posle njegovoh golova bilo za Junajted, bilo za Englesku, a ponešto i za njegov Everton, u kojem je podvukao crtu u Premijer ligi po odlasku iz Junajteda 2017.

Timski igrač

Foto: EPA/PETER POWELL
Malo je igrača koji imaju tako zaraznu glad za fudbalom, kao što je ima Runi.

Ne voli da gubi ni na male goliće. Uvek je spreman da se svađa sa sudijom, da zapodene kavgu. Ne bi ustnuknuo ni pred za glavu višim i jačim.

Kristijano Ronaldo ga je, i zbog te robusnosti i snage, zvao „Pitbul“. A ono Vaza je verovatno stiglo od Gaza, jer je imao dosta sličnost po igri i konstituciji sa večitim talentom ostrvskog fudbala, Polom Gaskojnom, „Gazom“.

Nastranu njegove gluposti koje je pravio povremeno (a koji igrač nije makar jednom?) i seks skandali, zbog kojih mu tabloidi nisu dali mira, ali Vaza je bio zaista igrač za tim.

Kad on povede u boj, tu nema popuštanja. To je ulazak u bitku ratnika sa velikim srcem.

Ferguson je opet u nekim od svojih memoara, znao da otkrije i koliko je Runi želeo da igra.

Nikad nije bio sebičan. On je rođeni pobednik i to je išlo čak dotle da bi znao da se žrvuje individualno zarad tima. Kao timski igrač je apsolutno fantastičan. Znao bi da mi kaže, kada smo imali recimo problema sa povredama u odbrani. ’Šefe, mogu da da igram beka ili štopera, igrao sam na tom mestu u školi’. I onda sam morao da mu kažem, ’da Vejn, ali mi igramo sutra protiv Didijea Drogbe“, prisećao se Ferguson.

Šta god pisali o Runiju, o njemu nikad ne možete dovoljno da kažete. Uvek ćete nešto bitno izostaviti, toliko toga je bilo.

Imao je scenu kada je u svlačionici razbio Blekberi telefon klupskog kolege Ravela Morisona, samo zato što je ovaj izvadio iz štekera punjač na kom se punio Vejnov telefon i stavio svoj.

Morao sam da ga naučim pameti, on je bio tada u drugom timu, ušao je u našu svlačionicu i stavio svoj telefon da se puni, a za moj ga je bilo baš briga“, pričao je nedavno. Ili onaj sukob sa Ronaldom na Mundijalu, kad je isključen, ili ta epizoda iz jeseni 2010. godine kada je hteo da napusti, kako je rekao „neambiciozni“ Mančester junajted i pređe, kako se šuškalo u rivalski Siti?

I tu je bila stvar ne u tome da je hteo u Siti, već da nije mogao da podnese da neko bude ambiciozniji, gladniji.

Siti ili „bučne komšije“, kako ih je Ferguson tada nazivao, zaista su uzimali zalet da prešišaju gradskog rivala. Vejn je to uočio, a Ferguson je nekako uspeo da ga razuveri da nije u pravu.

I godinu dana kasnije usledilo je novo finale Lige šampiona, ali se od Mesijevog majstorstva na Vembliju i pored Runijevog gola, nije moglo kao tri godine pre, do krova Evrope.

Dobio je Runi najveću platu, ali i sam Ferguson je kasnije priznao da Vejnu to nije bio motiv. Želeo je samo jače, više, bolje. U svakom trenutku.

Vejn je poslednjih godina stigao da ode i preko Atlantika, proba kako je to igrati u MLS i DC Junajtedu, da bi se 2019. vrati u Derbi, gde je i sada.

Od njegovih nekadašnjih saboraca u Junajtedu, neki su uveliko u menadžerskom poslu.

Ole Gunar Solskjer je menadžer Junajteda, Rajan Gigs selektor Velsa, Niki Bat šef junajtedove akademije, Geri Nevil se oprobao i opekao u Valensiji, a njegov brat Fil će preuzeti tim Intera iz Majamija, gde je Dejvid Bekam vlasnik franšize...

Runi će imati svoj put koji je počeo od „ovnova“ iz Derbija.

Jedno je sigurno, biće i dalje našpanovan da pobedi.

A ovom današnjem svetu indistrijskog, digitalnog fudbala, sve manje je takvih pobednika.

Tako brutalno dobrih i brutalno iskrenih.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

37 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: