Dijego ili... bogovi fudbala ne umiru

Odlazak Dijega Maradone ostavio je na planeti fudbala ogroman krater. Teško da će ikad biti ispunjen. Celog života otkrivao nam je tajnu fudbala. Da li smo išta naučili?

Izvor: Zoran Kecman

Četvrtak, 10.12.2020.

01:39

Dijego ili... bogovi fudbala ne umiru
Photo by David Cannon/Allsport/Getty Images/Hulton Archive

Uvek sam se pitao, šta je to što od nekoga napravi fudbalsko božanstvo? Kako se postaje fudbalski Bog? I kako to Stvoritelj odluči kome će dati taj sušti talenat koji će postati opijum za milione i milione ljubitelja fudbala? Izjednačava li on time neku kosmičku pravdu sa nepravdom života? Dijegu je dao sve, on nam je dao i više od toga.

Ne umem da pišem nekrologe, ali oni nekako i nemaju smisla ako se pišu o božanstvima. A Dijego, šta je bio drugo nego to? Zato je ovo pokušaj da se vremenu otme još poneki parčić njegovog burnog života.

Da ga neumitna matica vremena ne odvuče prebrzo u more zaborava, kom smo kao ljudi skloni, sve više. Neka stane malo i ona i oda počast najvećem, kako kažu.

Dan kada je Dijego otišao, kada mu se otvorila nebeska kapija, dobio sam temperaturu. Kao da sam bio nespreman za njegov odlazak.

Kostur vlažnog, prohladnog novembra, nadvio se nad južnu poluloptu. Period za tugovanje, za ćutanje i prisećanje.

U neverici sam gledao stranicu “Klarina”, video snimak, kako jedan od poznatih sportskih reportera u Argentini, saopštavajući crne vesti fudbalom drogiranoj naciji, plače kao dete.

“Futbol e muerte, futbol e muerte”…. Fudbal je mrtav, neutešno je ponavljao u mikrofon grogiranim Argentincima, koji nisu mogli da poveruju.

Crni plašt tuge počeo je ubrzo da se širi preko cele planete. Kako je moguće da odu bogovi fudbala, pitate se? To je nemoguće! Da, nemoguće.

“Marakana” i svi na nogama

Mandatory Credit: Allsport UK /Allsport
Prva sećanja vezana za genija dopiru iz 1982. godine, kada je predvodio tim Barselone u susretu sa Crvenom zvezdom, u Beogradu.

Katalonci su slavili sa 4:2, a Maradona je oduševio beogradski fudbalski auditorijum neverovatnim potezima.

Deseti minut, posle kornera, onako zdepast i nizak, skočio je između dvojice igrača Zvezde i glavom poslao loptu u mrežu.

I onda taj 47. minut, momenat magije, čarobnjaštva.

Uzima loptu na 45 metara od gola, vuče je do kaznenog prostora, niko mu ne može ništa, ispod one kuždrave kose, primetio je krajičkom oka istrčalog Zvezdinog golmana Aleksandra Stojanovića, podbo loptu majstorski sa 18 metara, parabola je završila u mreži, a “Marakanom” se nekoliko minuta orio aplauz 90.000 gledalaca.

Tako je Beograd odavao počast fudbalskom maestru, koji je posle namestio i četvrti gol Berndu Šusteru, pasom sa polovine terena, koji nije mogao da ne završi golom.

Da se naježiš svaki put kad zavrtiš taj film u glavi…

Koliko kod da ste gledali Maradonu, uvek vas je nečim iznenađivao. Bilo je u tom njegovom repertoaru nečeg rustičnog, a i usto vreme sofisticiranog – kad krene u taj tango s loptom, pored igrača, kao slalomaš kraj smučarskih kapija, snagom srca da kida prostor, poražava zakone fizike, lucidnošću, pokretom, driblingom koji je parametar za savršenstvo – tad mu nije bilo ravnog.

I uvek uz tu primesu neverovatne mangupske drskosti, inata, nečeg što je svakog ko se razume u umetnost lopte, teralo da poskoči sa stolice i u transu izgovori, “Bravo Dijego, bravo”.

Videćete vi ko je “trtavi”

Photo by Steve Powell/Allsport/Getty Images
Mangup je razumeo mangupe, srdačno im je stiskao ruku, ali nije voleo prepotentne, nadmene bez razloga. I lake na jeziku.

Kada je kao mladić od 20 godina, igrao u Argentinos Juniorsima, stao mu je na žulj tadašnji golman Boke Juniors, Hugo Gati.

“Bio je jedan intervju u kom je rekao da sam ja debeljko, da nisam ono što ljudi u meni vide”, prisećao se Dijego jednom prilikom tih dana i utakmice sa Bokom.

Ljut je bio i tadašnji trener Juniorsa, Migel Anhel Lopez. Dijego je taman večerao kad mu je trener bacio novine na sto i rekao:

“Pogledaj, Dijego. Dok sam čitao, karotidna arterija mi je podrhtavala od besa”, rekao je Lopez.

Šta je toliko gneva izazvalo kod trenera Argentinos Juniorsa? Pre svega izjava Gatija kako Maradona ima “trtastu zadnjicu”. Prikolicu, što bi se u današnjem žargonu reklo.

Ujutro mu je, na dan utakmice rekao:

“Vidi, nije u redu to što je rekao. Pokazuje putpuni nedostatak respekta. Pokaži mu za šta si sve sposoban. Nisi debeljko, zar ne?”

Maradona je na terenu ignorisao pokušaj Gatija da se rukuju.

“Mislio sam, kad dam prvi gol, uzeću loptu i staviti je pod dres, da pokažem kakav sam debeljko, ali sam odustao. Nek se nosi… Onda je došao prvi, drugi, pa treći gol do poluvremena”, prisećao se toga Maradona.

Četiri, ukupno četiri u pobedi od 5:1. Tako je Dijego ponižavao “lajavce”.

Pokušavao je Gati da se izvadi, rekao mu je pre jednog slobodnjaka:

“Slušaj, nisam tako rekao…”

Bilo je kasno. Sevnula je petica, sa Dijegovom posvetom.
Photo by Michael Kunkel/Bongarts/Getty Images
Za takvog asa, svi su se otimali. I bogati i siromašni. River i Boka, dva pola u argentinskom fudbalu. Fudbalski Če Gevara mogao je samo na jednu stranu.

Šuškalo se da ga želi u to vreme bogati River Plejt, baš nekako oko te utakmice kada je polomio Boku u derbiju.

Došao je na Riverov “Monumental” sa devojkom da gleda neki meč mlađih kategorija, seo je u ložu kad su našila dva direktora Rivera:

“Šta ti tražiš tu, ‘bostero’? upitali su ga sa tim pogrdnim nazivom za navijača Boke Juniors.

Ustao je sa ispruženim pesnicama, spreman da se pobije sa njima.

“Hteo sam da ih ubijem. Vikao sam na sav glas, ‘nikad neću potpisati za ovaj klub, nikada!”

I tako je i bilo, dve nedelje kasnije već je bio u suparničkom timu Boke Juniors.

Vrati pasoš ili lupam trofeje!

Photo by Trevor Jones/Getty Images
Barselona je za mnoge bila san, ali Dijego je po dolasku te 1982. godine imao grdne uspone i padove.

Taj meč u Beogradu, bio je jedan od nezaboravnih, svakako, ali je tadašnji trener, Udo Latek, imao mnogo muka sa njim. Pre svega zbog – kokaina. A onda je krajem godine zakačio i hepatitis.

U martu 1983. Latek je bio smenjen, stigao je njegov sunarodnik Luis Sezar Menoti i sve podredio Dijegu. Treninge tako da je Dijego mogao da odspava posle svojih seansi sa kokainom.

Čuvena je epizoda kad su ga te sezone, zajedno sa saigračem Berndom Šusterom, zvali na oproštaj Paula Brajtnera, sjajnog igrača Bajerna.

Predsednik Barse Đozep Luis Nunjez je bio izričit da ne može da ide i zaključao mu je pasoš. Brzo mu je prekipelo, odleteo je brzinom munje u trofejnu salu Barse i zapretio:

“Čekaću pet minuta. Ako ne dobijem pasoš nazad, polupaću sve ove divne kristalne trofeje, jedan po jedan!”

Nunjes se nije pojavio, a stradao je trofej predsezonskog Kupa Tereze Herere. Razbio ga je kao od šale.

Barselona je našla administrativnu rupu kako da ga spreči da otputuje, čak iako su mu vratili pasoš, ali još jednom je pokazao kakve je naravi.

Tuča pred kraljem Huanom Karlosom i golovi rukom

Photo by Allsport/Getty Images
U to vreme, u reprezentaciji Španije igrao je Andoni Goikoačea. Igrao je za Atletik Bilbao, zvali su ga “Kasapinom iz Bilbaa”. S razlogom, zaista.

Sećam se Gojkoače sa Mundijala u Španiji kako je britkim startovima bio uvek na ivici da nekom polomi nogu. I brda duplikata, sličica sa njegovim likom iz zelenkastih kesica za "Paninijev" album sa tog turnira.

Maradoni je slomio članak u septembru 1983.

Prilika za revanš stigla je u junu naredne godine u finalu Kupa kralja, sve pred kraljem Huanom Karlosom.

Izgorio je od prevelike želje da se osveti, pa je posle poraza od 1:0, po završetku meča počeo da se lakta, šutira i pesniči se sa svakim ko je bio u crveno-belim bojama Atletika. Kralj je bio šokiran prizorom, a Dijego bio suspendovan na tri meseca.

O 1986. i toj čuvenoj “božijoj ruci”, golu perotiv Engleske u četvrtfinalu, sve se već zna. I ta ratna pozadina između dve zemlje godinama pre toga i to Maradonino isterivanje pravde, na njegov način.

Znate li da mu to nije bio prvi gol rukom? Radio je to kao klinac u juniorskom klubu Los Sebolitas, pa posle u argentinskoj ligi protiv Velez Sarsfilda.

“Sudija me je savetovao da to više ne radim, ali sam rekao da ne mogu to da mu obećam”.

Kada je prešao u Napoli, postigao je treći gol rukom u karijeri, protiv Zikovog Udinezea. Brazilsko-argentinsko rivalstvo dobilo je novu dimenziju.

“Ziko je potrčao ka meni i rekao, ‘Dijego, moraš da kažeš sudiji da si postigao gol rukom, ili ćeš ispasti neiskren’. Odgovorio sam mu, ‘drago mi je da smo se upoznali Ziko, ja sam Neiskreni Maradona”.

“Boks” sa Biljardom

Mandatory Credit: Chris Cole/Allsport
U Sevilji je, 1992/93. imao burnu epozodu da trenerom Karlosom Biljardom, sunarodnikom.

Bio je to njegov poslednji evropski klub u kom je igrao. I nije bilo kako je želeo. Mučilo ga je koleno, na jednom meču je u poluvremenu dobio tri injekcije protiv bolova da bi mogao da nastavi igru.

Biljardo ga je zamenio posle samo deset minuta u nastavku i Dijego je proključao pri izlasku sa terena. Opsovao ga je pred TV kamerama i otišao u svlačionicu.

Dan kasnije, Biljardo se pojavio pred njim.

“Ne možeš ovo da mi radiš, video sam sve na TV!”, rekao je trener.

“Video si na TV? Rekao sam ti sve to jeb… u lice”, odgovorio mu je Maradona.

Biljardo ga je gurnuo da bi potom dobio pesnicu u lice, klasičan nokaut u bokserskom stilu!

Bio je to signal za povratak u Argentinu, u kojoj je 25 godina kasnije, pred smrt, vodio ekipu Gimnazija de la Plate.

Gimnazija je u martu ove godine bila na 19. mestu, pred ispadanjem, kada je stigla pandemija koronavirusa. Ispostavilo se da ih je to spaslo, jer je FS Argentine doneo odluku da nema ispadanja. Dijegu opet nije bilo pravo, nešto mu je stajalo u grlu.

“Bio sam ubeđen da bismo se izborili za opstanak. Ne volim to na ovakav način. Mnogi kažu da je ovo nova ‘božja ruka’, ali ja molim Boga da prekine pandemiju tako da ljudu ponovo počnu da žive srećno”, rekao je Bog fudbala.

Onaj gore, koji mu je dao sav taj raskošan talenat i buran život, još mu nije ispunio molitvu.

Dijego je, u međuvremenu, pronašao svoj nebosklon.

Miluje tamo gore fudbalsku loptu nemirnim mu stopalima. Lagano pali debelu kubansku cigaretu, zaostali poklon Fidela Kastra. Možda se spremaju u neki tamošnji ribolov. Kao Hemingvej.

Razmišlja kako bi nam smestio još neki volej, odozgo, u ovu mrežu našeg svakodnevnog besmisla. I smeje nam se, nego kako… Dijego je to.

Zoran Kecman

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

13 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: