Martovsko ludilo gotovo, kreće aprilsko!

Godina je 2005, mesec april je počeo. Domaća liga je pri kraju, regionalna takođe. Više nemamo predstavnika u ULEB takmičenjima. NBA je ušao u poslednju trećinu regularnog dela prvenstva. Evroliga je na početku trećeg kruga, najboljih osam se bori za odlazak u Moskvu na 'FINAL FOUR'. U isto vreme, već su poznati učesnici jednog drugog finalnog turnira-u Sent Luisu će se u nekoliko sledećih dana odlučivati o prestižnoj tituli prvaka NCAA u tzv. 'College košarci'.

Izvor: Aleksandar Džikiæ, pomoæni trener KK Partizan Pivara MB

Petak, 01.04.2005.

22:30

Default images

Bez dileme sam da li i to zanima one koji vole košarku. Baš kao što sam bez dileme da će retki imati prilike da ceo taj događaj isprate na način na koji bi želeli, da ne kažem, onako kako bi priličilo fanovima u Zemlji Svetskih Šampiona. Znate već, praćenjem direktnih prenosa. Ali neće moći... ni ove godine.

Martovsko ludilo je prošlo, četir ekipe se spremaju za polufinalne mečeve. North Carolina, Louisville, Michigan State, Illinois su pobednici četiri regionalna turnira, i preostaje im još po jedna, odnosno dve utakmice do željenog cilja, a to je naslov Šampiona NCAA 2005.

Godinama unazad, college košarci se dešava isto što i ostatku sveta – prerani odlazak mladih, talentovanih igrača u NBA je realnost i gotovo da se ništa vezano za to ne može promeniti, bez nekih sistemskih rešenja. Činjenica je da se ne može nikome «zabraniti» pravo na ostvarenje sna (ma koji on bio), baš kao što je činjenica i nemali broj nezavršenih priča istih tih mladića. Da li su nedovoljno kvalitetni ili su žrtve preranih i brzih odluka (ko god da ih donosi), na kraju i nije toliko bitno.

Takođe, potpuno je jasno da su NAJBOLJI ti koji pre vremena napuštaju svoje škole (u ostatku sveta, klubove), odnosno oni koji u projekciji mogu biti najbolji. To na direktan način smanjuje kvalitet takmičenja koje napuštaju, i posredno dovodi do izjednačenja kvaliteta većeg broja ekipa. Drugim rečima, college timovi koji uspeju da zadrže svoje sastave na okupu u periodu od 3 ili 4 godine su u dobrom položaju kada za protivnike imaju talentovanije, ali mlađe sastave. Baš kao i na svakom drugom nivou takmičenja, iskustvo i uigranost u velikoj većini slučajeva određuju pobednika, bez obzira na razliku u nivou talenta dve ekipe.
Ko gubi, a ko dobija? Svi oni koji vole dobru košarku sigurno ostaju uskraćeni, ali s druge strane sam šampionat postaje interesantniji, neizvesniji. Znači, zanimljiviji, sa neke tačke gledišta. Ono što je potpuno sigurno, vlasnici TV prava se smeškaju i raduju više nego dobroj investiciji (nemam vremena da se tome posvetim, ovog puta, ali mislim da je svima jasno o kolikoj se količini novca radi). Uostalom, zaključite i sami – CBS (nosilac prava prenosa martovskog turnira) je zvanično saopštio da je ovogodišnji rejting gledanosti ove faze playoffa (pre final foura) daleko preko očekivanja, najviši od 1995. godine, od kada se zvanično i prati. Dakle, nekome, ipak, odgovara izjednačeni kvalitet, tesni rezultati, pobede u produžecima, promašeni i pogođeni šutevi u poslednjim sekundama.

Tokom sezone možete napraviti i dobre i manje dobre rezultate, ali je ono sto odluči Komisija (nebitnog naziva) jednostavno zakon, tj. grupa mudraca predvođena Bobom Bowlsbyjem će vaše rezultate vrednovati na način koji je malo kome potpuno jasan. Odrediće vam mesto u tzv. Kosturu takmičenja, a jedno mesto gore ili dole može, bukvalno, da promeni istoriju, karijere, živote velikog broja ljudi.

Doduše, retko kada ova Komisija zaboravi neku školu, kojoj je zaista i bilo mesto među najboljih 65, po prikazanom tokom sezone. Možete imati odličan odnos pobeda i poraza, ali se svi rezultati mere posebnim koeficijentima «težine» protivnika, odnosno značaja postignutih pobeda. Nije retkost da i najveće škole i najuspešniji treneri, tokom sezone ne izlaze na crtu jakim ekipama (iz drugih konferencija), ako se baš ne mora (tokom godine, sve škole imaju tzv. Obavezni program, dok ostatak utakmica ugovaraju po nahođenju).

Tako je ove godine spisak učesnika doigravanja mogao da uključi i Notre Dame, umesto Northern Iowa ili UAB.

Međutim, ove je sezone veći problem predstavljala odluka o nosiocima kostura u 4 regiona. Preglasavanje je, bukvalno, trajalo do sat vremena pre direktnog prenosa odluke, a najviše polemike je bilo oko br. 1 u Albuquerque regionu, gde je na kraju Washington dobio prednost u odnosu na ostale (pre svega, u odnosu na Wake Forest). Takođe, u svakom od regiona bilo je nezadovoljnih odlukama o početnim pozicijama, no sve te priče su bez težine, jer Komisija svoje odluke ne menja(barem to meni nije poznato).
Illinios je bio br. 1 u Chicago regionu, North Carolina br.1 u Syracuse regionu, Duke br. 1 u Austin regionu, dok je četvrti nosilac bio pomenuti Washington. Kao i svake godine, odmah su počele procene svake grupe i ocenjivanje težine svakog kostura. Dobar broj stručnjaka je Albukerki ocenio kao najtežu grupu, pre svega zbog drugog mesta Wake Foresta, koji je važio za favorita ne samo svoje regije, vec i čitavog prvenstva, ali i zbog mesta br. 4 za Loiusville, veliku školu sa velikom tradicijom, koja je ove godine imala odlične rezultate i pored veoma zahtevnog rasporeda.

Ipak, ako mogu da iznesem svoju ocenu, moj favorit za titulu NAJKOMPETITIVNIJA je bio region Syracuse. U istom kosturu su se našli North Carolina, prošlogodišnji šampion Connecticut, Kanzas, NC State, Florida i Wisconsin, uz mogućnost (da je sve «bilo kako je trebalo da bude») utakmica koje bi bile i više od zanimljivih (En-Si - Florida, Jukon - Kanzas, ili u sledećoj rundi En-Si - Kanzas, odnosno sadašnja i bivša škola Roja Vilijamsa).

Kako je 13. marta saopšten raspored ekipa, tako je počelo i prisećanje na prošlost i momentalno prizivanje iznenađenja i ostvarivanja «američkog sna». Tako se moglo saznati i sledeće: u periodu od 1985. godine do danas, timovi koji su bili 'br. 2' u svom kosturu su gubili u 5% utakmica u prvoj rundi. Timovi sa 'br. 3' su gubili u 16% slučajeva, 'br. 4' u 20% slučajeva, 'br. 5' u 33% slučajeva, 'br. 6' u 30% slučajeva, i sedmorangirani timovi su gubili u 40% mečeva koji su igrani u prvom krugu playoffa. Dakle, baš kao što se to događalo i u prošlosti, i ove sezone je bilo puno iznenađenja.

CHICAGO

Broj 1 je bio Illinois, što nije nikakvo iznenađenje, uzevši u obzir da su kao broj 1 na listi 25 najboljih škola proveli neverovatnih 15 nedelja. Dobiti mesto nosioca posle takve sezone nije nikakvo čudo, ali jeste čudo to kakvu je sezonu Illinois imao. Posle prošlogodišnjeg plasmana među najboljih 16, ništa nije navodilo na pomisao da bi Illini mogli da naprave skor 36-1, uz dodatak da su pobeđivali uglavnom dvocifrenom razlikom (tek 6 puta su protivnici završili sa porazom manjim od 10 poena). Ništa, osim sledećeg – Bruce Webber je u novu sezonu ušao rešen da SVIMA (igračima, medijima, odgovornima za celokupan program) da do znanja da je era Bill Selfa(njegovog prethodnika, sada trenera Kanzasa) završena i da je on taj koji će tu školu voditi, na način na koji on želi. Ništa specijalno, reklo bi se, osim što je naziv ovosezonskog PONOĆNOG LUDILA (zvanično, prvi trening u sezoni, otvoreni trening, neka vrsta predstavljanja ekipe navijačima, najčešće u festivalskoj, potpuno zabavljačkoj atmosferi) ove škole bio «Death of Bill Self Night» (verujem da prevod nije potreban). Prilično jasna poruka, zar ne?
Uglavnom, Webber se ove godine potpuno potvrdio, više je nego jasno da je tokom 19 godina asistiranja Gene Keadyju, jednom od najvećih i najznačajnijih trenera svih vremena, svoj posao naučio da obavlja na pravi način. Iako mu je ovo prvi nastup na Final four turniru, od njega se mogu očekivati pravi odgovori na svaku situaciju ili trenersko pitanje. Uostalom, trebalo mu je samo dve godine da igrače koje nije regrutovao upozna i uvede u svoj sistem košarkaške igre, koji je izuzetno zahtevan.

Illinois voli da igra brzu košarku, poptuno prulagođenu kvalitetima i karakteristikama njihove spoljne linije, koja je, bez ikakve dileme, najbolji bekovski trio u SAD. Deron Williams, Luther Head i Dee Brown su zajedno, ali i svaki ponaosob izvanredni, u svakom pogledu. Podrsku im daje centarski tandem Powell - Augustine, par dobrih skakača i vrlo pokretljivih visokih igrača. Uz to, plasman na F4 je dokaz da mogu da se nose i sa velikim pritiskom, koji su, istine radi, sami na svoja leđa stavili. Jednostavno, ako je neka od ekipa nešto MORALA, onda je Illinois morao do završnog turnira.

Sam put Illinoisa do Saint Louisa nije bio previše težak, sve dok u finalu regiona nisu igrali sa Arizonom, koju predvodi legenda Lute Olson. Projektovani obračun Oklahoma St. - Illinois je pokvarila ekipa za koju igra i naš Ivan Radenović, a čiji su naistaknutiji pojedinci Stoudamire Salim i centar Channin Frye. Arizona pati od nedostatka visine, ali je suterski izuzetno mocna, sto pomenutom Fryeu ostavlja dosta prostora za igru ledjima ka kosu, a slobodno se moze reci da nema puno igraca u college kosarci koji mogu da se pohvale kako su uradili individualno dobar posao u odbrani ovog igraca. Oklahoma state je tvrda ekipa,bazirana na exploataciji fizickih prednosti svog sastava(pre svega u snazi), okupljena oko dominantnog playa Lucasa (sina bivše NBA zvezde i trenera, Johna Lucasa). Takav stil igre nije baš najmiliji Olsonovoj ekipi, te se do pobede došlo tek poslednjim šutem, i na taj način se došlo do šanse za plasman među 4.

Finale Chicago grupe je bila utakmica za pamćenje, gotovo nezamislive završnice. 4 minuta pre kraja, Arizona je bila u prednosti 15 razlike (75-60), da bi 39 sekundi pre kraja rezultat bio 80-80. Ostatak vremena niko nije iskoristio na pravi način, te se otišlo u produžetak, koje je Illinois rešio u svoju korist, onemogućišsi protivniku šut koji bi značio i pobedu (90-89, krajnji rezultat). Sama utakmica je pokazala dva lica Webberove ekipe, ali je i pobeda u takvoj utakmici pokazatelj odlučnosti, kvaliteta, ali i srece. Uostalom, do velikih rezultata se dolazi i tesnim pobedama.
ALBUQUERQUE

Nosilac kostura je bio Washington, iako je bilo mišljenja da bi i Wake Forest mogao biti br. 1. Tako nije bilo, delom i zbog budalaštine koju je sebi dozvolio Chris Paul, najbolji igrač ovog tima. Naime, na utakmici sa NC Stateom (na ACC turniru) Paul je, van igre, udario Julius Hodgea, i za taj potez je kažnjen utakmicom neigranja, što je dovelo do poraza i gubitka željene pozicije, koja bi sigurno vodila do lakših protivnika.

Već u drugom krugu postalo je jasno da će put pobedniku grupe, ko god to bio, biti umnogome olakšan, a da bude tako pobrinuli su se Gonzaga (br.3) i Wake Forest (br.2). Gonzaga je izgubila od Texas Techa, škole koju trenira Bob Knight, čovek koji je u Kući Slavnih još od 1991. godine, osvajač 3 titule tokom svog rada na Indijani, ali s duge strane, ovo mu je prvo pojavljivanje u Sweet 16 od 1994. godine. Koliko god rad Knighta bio rezultatski fenomenalan (potpuno probudio ekipu posle katastrofe doživljene krajem januara i poraza od 30 poena razlike od Iowa... još jedan podatak - u svakoj od svoje 4 sezone na TT, Knight je uspevao da ostvari više od 20 pobeda), od Gonzage se očekivalo mnogo više od poraza sa 2 poena razlike.

Wake Forest je potpuno podbacio i propustio, verovatno, poslednju priliku generacije da napravi rezultat za pamćenje (Paul gotovo sigurno izlazi na draft). Poraženi su od West Virginia collegea, za čiju igru u napadu (Princeton opredeljenja, sa puno kretnje bez lopte, puno blokada i utrčavanja) jednostavno nisu imali rešenja (svoje uspehe su i inače gradili na velikim napadačkim sposobnostima, nikako na odbrani). I ta utakmica je dobila pobednika posle velike borbe i dva produžetka, a potvrda je priče o sudaru iskustva i talenta. Washington nije bio izraziti favorit, ali je istina da je njihov način igre neprijatan za svaku ekipu koja nema dovoljan broj igrača u rotaciji, i koja nema bekove spremne za svaku vrstu presinga. Slobodno se može reći da je ova ekipa među najboljima, ako ne i najbolja kada se daje odgovor na pitanje: koja ekipa najbolje trči, igra u otvorenom polju? Za to sve pohvale treneru Lorencu Romaru, koji je uspostavio, naizgled, jednostavan sistem – „disciplina, težak rad i nesebičnost“.
Ipak, to nije bilo dovoljno za Louisville, koji je na putu do polufinala, i utakmice sa Washingtonom, prosto razneo Georgia Tech, prošlogodišnje učesnike Final Foura. Tim Ricka Pitina je protiv najbolje odbrane ACC konferencije šutirao fenomenalnih 52,4%, i to je bila potvrda mišljenja da su neopravdano tek na mestu br. 4.

Iako je ostao bez igrača kao što je Sebastian Telfair (potpisao za Loiusville, pa se odlučio za NBA), Pitino je uspeo da svoju ekipu dovede do titule prvaka u Conference USA, bas kao što je uspeo da pobedi i na turniru iste konferencije.

Karijera ovog trenera je zaista veoma interesantna. Sa 25 godina bio je trener Boston collegea, da bi u 31. godini već bio asistent u NBA ligi. Zatim je svoje znanje potvrdio sa ekipom Providencea, koju je 1987. godine odveo na Final four. Nastavak karijere u New York Knicksima (i pokušaj da na i na pro-terenima uspostavi svoj prepoznatljivi presing preko celog terena i napad najvišeg ritma), a zatim i potpuna dominacija NCAA košarkom za vreme njegove vladavine u Kentuckyju (3 učešća na Final fouru), krunisana titulom 1996. godine.

Potom dolazi period koji bi najradije da zaborave i Pitino i Celticsi, tim koji ga je potpisao na 10 godina (i dao mu sva prava, kao predsedniku tima i generalnom menadžeru), a oterao posle dve sezone. Posle takvog pada, odlazak na Louisville je protumačen na razne načine, a nemali je broj onih koji su taj potez ocenili kao poslednju fazu njegove karijere.

Međutim, ovogodišnji uspeh – plasman na završnicu u Saint Louisu – je ono što ga je definitivno odvojilo od ostatka trenerske elite. Pitino je jedini trener u istoriji NCAA košarke koji je sa 3 različita tima otišao do najboljih 4. Veliki uticaj na Pitinovu košarku su izvršili Jim Boeheim, kome je pomagao na Syracuse, i više pominjani Hubie Brown, sa kojim je sarađivao u Knicksima. Sve što je „video i naučio“ Pitino je uklopio u svoj sistem igre, pre svega baziran na brzim igračima, od kojih je tražio 40 minuta beskompromisnog presinga po čitavom terenu. U isto vreme, stekao je i reputaciju trenera koji izuzetnu brigu vodi o svojim igračima, kako van terena, tako i na terenu (individualni napredak), te regrutacija novih i talentovanih igrača nikada nije predstavljala problem, čak je često u zasenak bacala njegove trenerske sposobnosti, pre svega visok stepen prilagodljivosti, kada je u pitanju rešavanje problema na treningu i utakmicama.
Poznavajuci taj način igre, prosto je neverovatno sta Louisville igra ove godine, i ne samo da igra , vec i pobeđuje – skor je 33-4, uoči utakmice polufinala sa Illinoisom. Pitinovi momci igraju fenomenalnu zonsku odbranu, u rasporedu 2-3 (koristeći iste one principe kao i Syracuse), i ove sezone se niko ne može pohvaliti dobrim napadom protiv ove odbrane. Istina, i dalje se koristi i presing preko celog terena, ili na zadnjoj polovini, puno preuzimanja i udvajanja, ali ne u onoj meri na koju su, na kraju krajeva, i sami igrači navikli. Razlozi za takva prilagođavanja su jasni – kratka klupa, odnosno mali broj igrača u rotaciji.

Ekipu koja je pobedila u 22 od poslednje 23 utakmice i svoju školu vratila na F4, posle 19 godina, igrački predvodi Raymond Garcia, all-round igrač u pravom smislu, podjednako uspešan u izvođenju zadataka na sve 3 spoljne pozicije. Ostatak spoljne linije – Larry O Brien i Taquan Dean – je šuterski veoma opasan, i dobro ukomponovan, sposoban za različite načine igre u napadu. Pravo malo remek-delo je bila njihova igra protiv ultra-brzog Washingtona. Cilj je bio usporiti protivnika(kome to nikako ne odgovara), i taj zadatak je uspešno odrađen - napad je trajao izmedju 25-30 sekundi, sto je Washington primoralo na trošenje energije u odbrani. Petorku kompletiraju Ellis Myles i Palacios, pokretljivi igrači i izraziti skakači.

Problem ove ekipe je već pomenut – igra se zaista menja kada pomenutih 5 igrača nisu u isto vreme na parketu. Sva moć i usmerenost ka cilju je manifestovana u finalnoj utakmici protiv West Virginia univerziteta, kada je urađeno 'nemoguće' – povratak iz minusa od 20 poena, i pobeda u produžetku. Jedna od onih utakmica koje ulaze u istoriju.

AUSTIN

Broj 1 ove regije je bio Duke, ekipa koja je imala uspone i padove tokom sezone, ali se teško neko drugi može zamisliti na toj poziciji. Uz njih, u grupi se nalazio i Kentucky, i dalje škola sa najvećim brojem pobeda u NCAA, kao i Oklahoma, takođe „omiljeni kandidat“ mnogih analitičara ovogodišnjih događaja u martu.
Već u prvom kolu, Vermont je „skinuo“ Syracuse, i na taj način olakšao prolaz do finala u Dukeovom delu kostura. Rezultati u drugom krugu su bili gotovo „ziceri“, tako da su se željno očekivali polufinalni obračuni Michigan Statea (br. 5) i Dukea, odnosno Utaha (br. 6) i Kentuckyja (br. 2).

Ishodi su poznati – Spartanci su pobedili Đavole sa Dukea, dok je Kentucky rešio probleme koje je pravio Andrija Bogut, zvanično najbolji igrač sezone i verovatno jedan od prva 3 pika na sledećem draftu.

Tom Izzo je ime trenera Michigan Statea. Svakako da se radi o jednom od najboljih stručnjaka na planeti. Iza njega je titula 2000. godine, 4 final four turnira u poslednjih 7 godina, i najbolji procenat uspešnosti u playoffu (među aktivnim trenerima).

Stil igre je lako opisati – FIZIKA, na svakom delu terena, u svakom segmentu igre. Tvrdo i beskompromisno, disciplinovano i borbeno do samog kraja. Ničije lopte su naše, i na parketu i u vazduhu – je jedna od rečenica koju ćete najčešće čuti od ovog trenera. Ako i postoje tragovi straha (od kontakta svake vrste) kod njegovih igrača, Izzo vrlo brzo nalazi rešenje za tu „zaraznu bolest“. Metode neki nazivaju neprihvatljivima, ali su rezultati odlični. Odbrana, trčanje, skok i zagrađivanje su temelji uspeha. Trener to zna, njegovi igrači to znaju.
Stara je trenerska istina, da sto teže radiš, teže gubiš. E demonstracija ove izreke je utakmica protiv Kentuckyja, u regionalnom finalu, koju je Michigan State rešio u svoju korist, posle dva produžetka, i na taj način na prerani odmor poslao prvo i drugoplasirane timove svoje regije (koji su ove godine pobedili čak u 55 utakmica, uz tek 12 poraza). Ispostavilo se da je ova ekipa potpuno „preskočena“ u svim najavama, čak i onim najhrabrijim. Onoliko hrabrim koliko je to bila odluka Izzoa da u toku sezone promeni startnog playa, i na taj način „pomogne“ svojim momcima da naprave 10 pobeda u 12 mečeva. Uz to, greh je ne pomenuti još jedan detalj sa te utakmice sa Kentuckyjem: Patrick Sparks, uzdanica Tubby Smitha, je u poslednjoj sekundi uputio šut prema košu. Lopta se bukvalno 4 puta poigrala po obruču, da bi konačno završila u mrežici. Međutim, tada je počela sudijska provera odluke, sa pitanjem da li je šut bio za 3 poena ili ne. Izzo nije vršio pritisak na sudije. Neko vreme ih je mirno posmatrao, onda je sakupio svoju ekipu, uzeo trenersku tablu u ruke i rekao - 'Ajde da ih pobedimo još jedanput.

SYRACUSE

Par rečenica o najboljem i najkonkurentnijem regionu (barem je to moje mišljenje). Kao što sam već napisao, North Carolina je dobila broj 1, i oko toga nije bilo dvojbe. Prošlogodišnji šampioni  Connecticut su morali da se zadovolje drugom pozicijom, dok su treći i četvrti bili Kanzas, odnosno Florida. Međutim, još par ekipa su svakako bile za izbegavanje – Wisconsin i NC State.

Već prvo kolo je donelo najveće iznenađenje ovogodišnjeg martovskog ludila. Kanzas je poslat kući, a za to se pobrinuo Bucknell, škola malog rejtinga i velikog srca. To svakako nije bio „najbolji“ način da se od studentske košarke oprosti jedna odlična generacija, predvođena Wayne Simienom. Šteta za Kanzas.
U gornjem delu kostura, još jedan je tim razočarao, ali ni to nije bilo preveliko iznenađenje. Florida godinama važi za jednu od luzerskih ekipa, barem kada je playoff u pitanju. Ovoga puta ih je preskočila Villanova, škola koje je 20 godina posle svoje prve i jedine titule najavila nemoguće – ponavljanje iste one neverovatne priče iz 1985.godine, kada su iznenadili sve (verovatno i same sebe) i osvojili prvenstvo.

U polufinalu ih je čekao favorit, North Carolina. Ali imena i tradicija nemaju vrednost koja odlučuje, barem ne u ovakvom nokaut sistemu. Ekipu Villanove je od finala regiona odvojila jedna diskutabilna sudijska odluka. Dosuđeni koraci su pomogli Tar Heelsima da naprave sledeći korak ka Final fouru, na kome se nisu pojavili jos od 2000.godine.

Trener North Caroline je Roy Williams, učenik Dean Smitha, i to njegov najbolji učenik, osoba kojoj je poveren projekat povratka ove škole među najbolje programe u SAD. A taj posao je zaista i više nego težak i obiman, jer je stanje u kojem je program bio posle odlaska Matta Dohertyja (bivšeg Willianmsovog pomoćnika na Kanzasu) bilo poražavajuće. Ekipa je i dalje imala talenta, ali tu se priča i završavala. Individualni talenat jednostavno nije bio dovoljan za rezultate koji mogu da zadovolje one koji su se navikli na uspehe.

Roy Williams ima sve, osim osvojenog prvenstva. Peti put se pojavljuje na finalnom turniru (sa Kanzasom, i sada Karolinom), ima 28 pobeda u proseku po sezoni, rekordne procente uspešnosti, ali mislim da bi sve dao da već ove sezone iseče mrežicu na obručima u Saint Louisu, mrežicu pobednika.
Nije nikakva filozofija, Williamsov mentor je Smith, i način igre je onakav kakav je ova škola gajila na vrhuncu svoje moći. Tvrda i agresivna odbrana, poeni iz kontranapada, i nesebičnost i timska igra u postavljenom napadu.

Talenat nikad nije bio diskutabilan. McCants, Felton i May su kvalitetni individualci, ali ih je tek lider kakav Williams jeste spojio u moćnu pobedničku mašinu. Težište igre je prebaceno u reket (May je sezonu zavrsio sa double-double učinkom, dodatno motivisan da ponovi uspeh svog brata, koji je na F4 bio sa ekipom Indijane, i dostigne oca, koji je titulu osvojio 1976.godine, sa Indijanom), Mc Cants se dobrovoljno odrekao svojih šuteva i preorijentisao ka timskom uspehu (prvi put u karijeri ima veći broj asistencija nego izgubljenih lopti). Igrom komanduje Raymond Felton, playmaker-general, extremno brz i prodoran igrač, problem svake odbrane.

Otkrovenje ove sezone je Marvin Williams, dečko koji tek u junu puni 19 godina, ali je već značajan faktor u sistemu igre UNC (i on je jedan od igrača koji će morati da odgovori na ponude o preranom ulasku na ovosezonski draft, ukoliko se ograničenje o donjoj starosnoj granici ne usvoji).

Nedostatak ovog tima je nedovoljno izraženi „killer instict“, nedovoljno razvijena navika da se dovrši započeto. Ako se tako nešto ispolji protiv ekipe Michigan Statea (ako se ponovi deo utaklmice protiv Wisconsina), to ih može odvesti u velike probleme.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 5

Pogledaj komentare

5 Komentari

Možda vas zanima

Svet

Propao pokušaj: Nemačka u haosu

Nemačke mašinovođe od utorka rano ujutro ponovo su u štrajku, samo nekoliko dana po okončanju prethodnog štrajka. Sudovi su odbacili pokušaj Nemačke železnice (DB) da zaustavi štrajk.

17:25

12.3.2024.

6 d

Podeli: