Kada je i Fergusonu smešno

Mančester junajted je sada samo div od papira. Klub sa "Old Traforda" je fudbalski u potpunom rasulu, imperija puca po šavovima na sve strane i kako stvari stoje, ovo je kriza koja se neće tek tako zaustaviti. Ova sezona otkrila je svu golotinju kluba koji je vladao Premijer ligom u proteklih dve i po decenije.

Izvor: B92

Nedelja, 02.12.2018.

23:23

Kada je i Fergusonu smešno
Photo by Laurence Griffiths/Getty Images

Nestvarna scena zabeležena je na tribinama "Sent Merija" u Sautemptonu. Dvadeseti je minut, Junajted gubi sa 1:0. Domaćin ima slobodan udarac. Sederik Soereš šalje sjajan udarac preko živog zida, De Hea pliva kroz vazduh, ne može da zaustavi loptu. Gol, 2:0!

Oko kamere zumira VIP ložu. U njoj ser Aleks Ferguson, legenda kluba sa "Old Traforda". Gotovo se zavaljao od smeha, komentarišući sa čovekom do njega ono čemu prisustvuje. Da, Mančester junajted ovakav kakav je, naterao je čak i tvrdokornog Junajtedovca kakav je Ferguson na smeh!

A navijačima Junajteda, nije nimalo smešno. Štaviše, oni su sluđeni, zaprepašćeni, zgroženi i potpuno paralisani onim što gledaju već pet i po godina, od kako se taj škotski džentlmen penzionisao. Neki bi rekli, napustio je brod na vreme, dok sadašnji kormilar, Žoze Murinjo, u Fergusonovim cipelama nalazi da velika želja da bude menadžer Junajteda možda i nije bila tako dobra ideja.

Osim ako se uzme finansijski. U svemu ostalom, to liči na neizbažni debakl i neki nevidljivi peščanik ispušta i poslednja zrnca peska Murinjove ere na Teatru snova. Bilo je lepo sanjati, Žoze, ali ovo sada je blago rečeno - košmar.

Bez kompasa, bez kursa

Mančester junajted je odlazak velikog Škota dočekao nespreman. Dok je Fergi držao sve fudbalske konce u svojim rukama, na Old Trafordu je sve ličilo na bajku. Stizao je pehar za peharom, 13 puta se slavilo osvajanje Premijer lige, dva puta u Ligi šampiona. Još brdo kup trofeja. Imperija je blještala punim sjajem.

Usput, bogatili su se vlasnici, porodica Glejzer, koja se 2005. kada je preuzela klub opasno zadužila. Tačnije zadužili su klub. Ljudi koji su bez apsolutnog dodira sa fudbalom, pregrmeli su dva talasa velikih protesta navijača, prvi po preuzimanju kluba, drugi nekoliko godina kasnije, kada su se na Teatru snova nosili zeleno-žuti šalovi Njuton Hita, preteče sadašnjeg Junajteda.

Za sve to vreme, radili su samo jednu stvar veoma dobro i uspešno. Na osnovu uspeha kluba na terenu, potpisivali su unosne sponzorske ugovore, bankovni računi bili su sve deblji, akcije Junajteda rasle su na tržištu. I pri tom, ozbiljno su isisavali novac na svoje račune, ostavljajući često Fergusona da se vadi kako "nema dovoljno kvaliteta na tržištu" da bi posegao za klupskim milionima.

I bez toga, Ferguson je samo zahvaljujući svom velikom trenerskom umeću, da od prosečnih igrača izvlači maksimum, držao Junajted na pijadestalu ostrvskog i evropskog fudbala. Njegovim odlaskom, nestalo je magije.

Ferguson je na "Sent Meriju" bio na tribinama, ne kraj terena. Nemoćan da bilo šta učini. Klub koji je doveo do najviših visina, sada se valja u blatu mediokriteta. Junajted liči na grogiranog boksera koji se tetura na nogama od konopa do konopa. Ferguson zna i plaši se toga, da nokaut tek sledi. Jer uprava kluba niti ima viziju, niti zna kako da se uhvati u koštac sa postojećim problemima.

Fudbalski klub ili korporacija?

Photo by Catherine Ivill/Getty Images)
Mančester junajted je godinama rastao. Prvo fudbalski, rezultatski, potom progresivno i finansijski. Došao je do toga da je po "Forbsovoj" listi najvrednijih fudbalskih klubova poslednje dve godine ispred Reala i Barselone.

Sve bi to možda i bilo u redu da se u klubu nisu malo zaneli i zaboravili prvo i osnovno - da je Mančester junajted pre svega fudbalski klub. Da je teren prvo i osnovno, a tek dolaze, kao nešto logično sponzori, ugovori, osvajanje novih tržišta.

Pitanje je gde Junajted u poslednjih pet godina na terenu? Ako se izuzme prva sezona u kojoj je Žoze Murinjo sa ekipom osvojio trofej Lige Evrope, koji im je omogućio da se takmiče u Ligi šampiona, sve ostalo je daleko ispod renomea slavnog kluba.

Odlazak Fergusona, a sa njim i direktora Dejvida Gila, uhvatio je vlasnike kluba nespremne, o čemu svedoči to da su za izvršnog direktora postavili čoveka koji je odličan biznismen iz oblasti ekonomije i finansija, ali o fudbalu ne zna ništa.

Ed Vudvord je preko noći, po naređenju Glejzerovih, morao da se brine o transferima igrača, što je dovodilo do komičnih scena potpisivanja ugovora sa Maruanom Felainijem u minut do dvanaest ili do brljotina sa transferom Andera Herere, pre nego što je godinu dana kasnije došao na "Old Traford".

O postavkama menadžera, najbolje govore rezultati. Dejvid Mojes, potom Luj van Gal, sada Žoze Murinjo. Niko se od njih nije približio Fergusonovim dostignućima i kako stvari stoje, Junajted čeka još mnogo, mnogo sušnih godina.

Krajnje loša regrutacija igrača, njihovo preplaćivanje i nesposobnost da se od postojećeg kadra stvori tim koji bi se borio za trofeje, učinili su da mnogi sa podsmehom gledaju sve što se trenutno dešava u Teatru snova.

Klupske legende su udaljene, od "generacije 92 (Bekam, Skols, Bat, Gigs i braća Nevil), samo je Niki Bat još u klubu, kao direktor akademije. Mnogi od njih su, nezvanično, proglašeni neprijateljima kluba jer javno govore o svemu što ne valja trenutno u klubu.

Junajted je, kada se uporedi samo sa "bučnim komšijama" sa "Etihada", kao fudbalski dinosaurus. Sistem funkcionisanja i rukovođenja klubom odavno je prevaziđen, a to vreme tapkanja u mestu iskoristili su rivali da ih potisnu u drugi plan. Neki kažu da se Junajted polako pretvara u Liverpul devedesetih. Pogrešno - Junajted je već postao Liverpul devedesetih.

Murinjo i haos u svlačionici i na terenu

Photo by Laurence Griffiths/Getty Images)
Kažu da se u fudbalu sve najbolje vidi na terenu. Tu su svi pokušaji da se nešto sakrije unapred osuđeni na propast.

Junajted je mogao povremeno da se pokrije opravdanjima tipa "nedostatka sreće", "velikog broja povređenih igrača", ali kada već nekoliko godina navijači gledaju nemaštovit, dosadan, dekadentan, defanzivan i krajnje opskuran fudbal, rezultati su takvi kakvi jesu.

Od ekipe koja je bila poznata po ofanzivnom i lepršavom stilu, borbenom do krajnjih granica, sa usađenim verovanjem da je poslednji minut ili takozvani "Fergi tajm" najbolje vreme da se postigne pobedonosni gol, Junajted se pretvorio u ekipu bez fizionomije, identiteta, koja često igra kukavički fudbal.

Nekada su protivnici od straha gubili sa 1:0 još u svlačionici, danas gostovanja na "Old Traford" služe im kao izleti, za podizanje borbenog morala i osvajanja bodova. Ovakvog Junajteda ne plaši se više niko i nema tog na Old Trafordu ko može da porekne tu činjenicu, a ona govori sve.

Kada su krajem maja 2016. godine doveli Žozea Murinja, u klubu su se nadali da su angažovali trenera pobedničkog mentaliteta. Nekog ko će uspostaviti narušen poredak snaga u Premijer ligi. Famozna teorija o "trećoj Murinjovoj sezoni", tako karakterističnoj za njega tokom karijere, ispostavlja se kao istinita i u slučaju Junajteda.

Murinjo po svemu, nije trener za Mančester junajted. Tri godine nije uspeo da stvori igru dostojnu renomea kluba. Portugalac je u ratu sa svima, Vudvordom, navijačima, bivšim igračima Junajteda, novinarima, ponajviše sa igračima koje iz nedelje u nedelju javno ponižava i proziva, pokušavajući da sa sebe skine krivicu za loše rezultate.

Nije više problem ni Murinjo, već što nema ko da ga smeni. On samo najbolje radi ono što je i do sada najbolje radio. Lekcije o odnosima sa igračima iz Reala i Čelsija, očigledno nije naučio. Trenerski je "pročitan", a ne menja se. A vremena su se promenila. Menadžer više nema zadnju. Finansijski moćni igrači i njihovi menadžeri, za koje je Aleks Ferguson rekao "da ih drže u svojim džepovima", novo su naličje fudbala. Ne možete im ništa ako neće da igraju za vas, a klub ih drži zbog sponzora i reklame. Začarani krug.

Murinjo nije problem, jer da imamo stari Junajted, u kojem se nekada mogla čuti reč Mata Bazbija, Bobija Čarltona, Martina Edvardsa, Aleksa Fergusona (koji posle svega što je uradio nema nikakvog uticaja za bilo šta što se dešava u klubu), Murinjo odavno ili uopšte ne bi bio tu gde jeste. A svakako ni mnogi razmaženi igrači iz takozvane "Instagram generacije".

Ali takva je sudbna klubova koji prodaju svoju fudbalsku filozofiju za šaku dolara. Junajted je izgubio dušu, i ako misli da uopšte krene unapred, samo je jedan lek za ozdravljenje. Mora da se vrati izvornom, mora nekako da je pronađe.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

50 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: