Ne otpisujte "Ružu" koja još nije uvela

Derik Rouz je tokom jedne noći i jednom iskrenom reakcijom košarci vratio emociju i ubedio nas da košarka nisu desetine trojki, suvoparne izjave posle utakmica i velike pare.

Izvor: M.Ljubisavljeviæ

Petak, 02.11.2018.

17:30

Ne otpisujte
Tanjug / AP Photo/Jim Mone

Rouz je u noći između srede i četvrtka ubacio Juti Džez 50 poena. Neverovatnih 50 poena u utakmici u kojoj je pogađao apsolutno sve što je zamislio. Trojka, poludistanca, ulaz, dribling… sve, i postavio rekord karijere sa svojih 30 godina.

Znajući kroz kakav je pakao prošao u NBA, ta brojka nas navodi da kažemo – zaslužio je, tim pre što su po 50 poena mogli da ubacuju Kori Bruer, Mo Vilijams, Toni Delk, Andre Miler kao veteran, na spisku ih ima još.

Možda još lepšu sliku od tih 50 poena, Rouz je poslao suzama, iskrenim suzama kojima je začinio svoje veče karijere u kojoj je bilo i uspona do stratosfere i propadanja u središte Zemlje.

"Razbijam d**e od rada da bih do ovde došao. Ovo mi znači mnogo. Hvala saigračima, navijačima i franšizi, zbog njih sam odigrao ovako. Radim šta treba kako bismo pobedili, a saigrači su mi rekli da igram svoju igru i bilo je dobro veče za mene",
rekao je posle pobede nad Jutom 128:125 Rouz.

U Minesoti je u ulozi veterana i kaže da nigde nije više pričao sa klupskim drugovima nego sa “Vukovima”, koji su u jednom čoveku bar na veče pronašli svoje zajedništvo, izgubljeno trzavicama sa Džimijem Batlerom.

Kroz glavu i dalje zuji reč "veteran, veteran, veteran..". Rouz je postao veteran, a da mi toga nismo ni bili svesni jer su mu povrede toliko osakatile karijeru da punih sedam godina nije bio zvezda na terenu, već u klinikama i ortopedskim ordinacijama.
Getty Images
Najmlađi MVP u istoriji NBA lige je prošao trnovit put od te 2011. godine. Jedni danas odmahuju rukom kad čuju njegovo ime, drugi ga zovu olupinom, Čikago ga još voli, a Juta će ga dobro zapamtiti.

Derik Rouz je u noći između srede i četvrtka postao ruža koja je opet procvetala u neke sitne sate. Makar na jedno veče mogli smo da uživamo u tek deliću onoga što je pokazivao pre sedam sezona kada je sa samo 22 godine bio najkorisniji igrač lige.

Njegova aura je bila nešto za čime su navijači Bulsa, žudeli više od deset godina i odlaska Majkla Džordana.

Jeste Džordan u očima svih neponovljiv, ali je Rouz imao nešto što ga je izdvajalo. Ako ništa drugo, Džordan je došao iz Severne Karoline, a Rouz je dete Čikaga.

Još se sećam onog zakucavanja i urlika komentatora "What are you doing Dragić?! Did you not get the memo?! Derrick Rose can go upstairs! I wanna go higher, do you know who this kid is? He's from Chicago, he's got 40 inch vertical!", gde pita Gorana Dragića šta to radi, kada je ovaj probao da u kontri udari bananu Rouzu.

Slovenca je odmah zatim upozorio da Rouz može da “leti” 40 inča uvis i da je budalaština što je uopšte pokušao da ga zaustavi.

I da na tom mestu u tom trenutku nije bio bek Finiksa, nego neko daleko krupniji – teško da bi zaustavio zahuktalog Rouza.

"Zapanjujuća priča ako uzmemo u obzir kroz šta je sve prošao, povratnička. Sve prilike, vera u sebe… svi smo znali na kom je nivou bio pre povreda i znam neke ljude oko njega koji su pričali koliko naporno radi i normalno da ne postajete MVP bez napornih treninga, ali to ga je sve nosilo kroz rolerkoster vožnju, ali je lepo odigrao protiv Jute”,
rekao je Stef Kari upitan o partiji u kojoj je plej Minesote potegao 31 šut i pogodio 19. Derik nikad nije bio poznat kao igrač koji će poput Stefa Karija šutnuti dvadeset trojki i pogoditi 15 i takav je bio od srednje škole i tokom jedne godine među Memfis Tajgersima na koledžu.

Dovoljno je reći da je vodio taj tim do skora 32-8, najviše pobeda u NCAA, prvog mesta u ligi i razumeti zašto je oko njega još kao tinejdžera postojalo toliko interesovanje. "Hajp" je nakon drafta 2008. samo potvrdio u prvoj NBA sezoni kada je izabran za rukija godine. Nebo je granica.

Trojke nikad nije ispucavao, ali kada krene na koš, skoči i počne da se uvija u vazduhu, to je bila poezija u pokretu. Ništa manje od toga.

Ta poezija je zamrla u prvoj rundi plejofa 2012. protiv Filadelfija Seventisiksersa. Na zemlju su se tada sa Rouzom sručile i strepnje o težini povrede.

Videlo se da je noga, držao se za koleno, ali je postojala nada da će ipak sve biti u redu, pošto Čikago sa i bez Rouza nije bio ista ekipa.

Međutim, niko nije mogao ni u ludilu da predvidi kakve će tek katastrofalne posledice taj pad imati po košarkaša i njegovu karijeru.

Pokidao je ligamente kolena, usledila je duga pauza i cela sezona 2012/2013 je izgubljena. Rouz se vratio na teren u jesen 2013. samo da bi novembra te godine povredio meniskus protiv Portlanda i opet pauzirao celu sezonu.

Da se ne zaustavi na dve, desila se i treća, opet koleno. Biznis ne može da čeka, pa ne može ni košarka i već tada je strpljenje Čikaga počelo da bledi mada niko nije pokušavao da razume otkud tolike povrede i sve teške.

Stručnjaci će kasnije analizirati i tvrditi da se Rouz previše oslanjao na pete umesto na prste pri trčanju i doskoku što je ubijalo njegova kolena i kasnije je tome platio cenu.

Mučenje se nastavilo i u narednoj sezoni u kojoj je odigrao 30 utakmica, a strpljenje Bulsa je presahnulo 2016. godine kada je prešao u Njujork Nikse.

Ni tamo nije valjalo, a Rouz je nastavio da bude senka superzvezde koja je bio kada je za tri godine od 2010. do 2012. već tri puta bio ol-star.

Posle sezone u Njujorku usledila je nova selidba, ali Rouz od 2012. nije uspevao da pronađe onog sebe koji je prosečno po utakmici ubacivao 20 i više poena.

Do tog trenutka većina igrača bi digla ruke i otišla na neko ostrvo gde bi se lepo odmorili od svega, kada već u ligi ne nedostaju skoro nikom, osim najvernijim navijačima. Derik to nije uradio zbog jednog neočekivanog pozivaoca kada mu je zazvonio telefon.

U trenutcima kada nije mogao da pronađe tim ni za veteranski minimum, a u tim godinama treba da bude u košarkaškom "prajmu" – preko potrebnu reanimaciju Rouzovoj klinički mrtvoj karijeri pružili su Lebron Džejms i Klivlend Kavalirsi.

Derik je progutao knedlu i pružio im ruku. "Samo sam pokušavao da se vratim u ligu čoveče. Morao sam da potpišem za tim sa kojim sam se borio četiri ili pet godina. Igrao sam zajedno sa igračem protiv koga sam igrao u tom periodu – Lebronom. Daj čoveče, bilo je užasno čudno, ali je to bio put nazad”, rekao je Rouz za The Athletic.

Još jednom je čitava priča bila ovenčana velom sumnje i još jednom se završila neslavno. Samo 17 utakmica je bilo nedovoljno da se bilo šta pokaže u timu koji je na krilima Džejmsa ipak uspeo da dođe do finala NBA lige.

Rouz nije došao do finala sa njim. Trejdovan je u februaru, zajedno sa Ajzeom Tomasom i pružena mu je prilika tek toliko da Juta može da ga otpusti i još jednom baci na marginu kao igrača.

Zato je zanimljivo što je sada "zatrpao” koš ekipe koja ga je samo poslednja odbacila. Ima i tu neke simbolike.

"Sada je malo opuštenije, drugačija je liga od onoga kad sam ja morao da vodim ekipu. Sada je drugačije jer više to ne možete da radite sami. Kad sam došao ovde mislio sam da će me ‘Tibs’ (Tom Tibodo) koristiti za kao rezervu, a on me koristi za napad, odbranu. Njegova vera u mene je ono što me gurne na teren i kao glas u glavi mi kaže – zalepi se za Demara (Derozana), zalepićeš se za tog čoveka. Bitno mi je samo da pokažem ovim mlađim momcima kako da uspeju",
priča Rouz.

Međutim, bitno je i da im pokaže o čemu da vode računa da se ne bi ponavljale.
Foto: Getty Images
Svestan je da je u takvoj fazi karijere kada više nije bitno da li će ubacivati 30 ili 40 poena po meču, nego da u njemu ostane.

To vreme kada se očekivalo da bude mašina za koševe su pojele povrede i nove bi rizikovao ako bi probao da igra isto kao do 2012. kada je za tri sezone propustio samo šest utakmica.

Protiv Jute se videlo da to nije isti taj igrač. Neće više kao “bik” da se zaleti na koš ne štedeći ni sebe ni protivnika (Amerikanci bi rekli – with no regard for human life), doziraće šut za tri pa je tako dao četiri trojke Džezerima, a pod košem će izludeti i momka koga ne zovu bez razloga “Ajfelov toranj”, Rudija Gobera.

Bilo flouterima, horogom ili time što ga je poslao “po burek”, Rouz je bar protiv Jute demonstrirao deo magije koju su navijači u Target centru prepoznali i počeli da mu skandiraju “MVP, MVP, MVP”.

Sve to što se skupljalo godinama, oslobodilo se u trenutku kada je sam Rouz pobedio Jutu. Pokazao je sebi i svetu da su se o njega ogrešili.

Pokazao je da se rad isplati ako ne odustaneš i pokazao je koliko na kraju krajeva voli košarku, što je lekcija koju bi od njega mogli i morali da nauče mnogi mlađi košarkaši.

Vratio je emociju igri brojki i trojki izazvao gomilu reakcija svojih kolega iz NBA koji su oduševljeno dočekali tu partiju i pokazao da ova "ruža" još nije potpuno uvela.

Miloš Ljubisavljević

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

32 Komentari

Možda vas zanima

Svet

Bure baruta pred eksplozijom: Počinje veliki rat?

Bliski istok, zbog promene ravnoteže snaga i dubokih kriza, pre svega palestinsko-izraelske, može se smatrati buretom baruta i ima potencijal da dovede ne samo do regionalnog sukoba, već i do globalnog konflikta.

20:40

17.4.2024.

18 h

Politika

Mediji: Ultimatum za Srbiju

Višegodišnja dilema "Kosovo ili Evropska unija", koja je lebdela nad Srbijom, dobiće svoj praktični izraz sledeće nedelje, pišu mediji.

13:01

17.4.2024.

1 d

Podeli: