"Moca igra i glavom i telom, nema ravnog ovom našem dečku"

Ovo je jedna u nizu priča koje su ispričane o Momčilu Moci Vukotiću Moci.

Izvor: B92

Petak, 03.12.2021.

18:00

Donosimo vam odlomak iz knjige "Samo jedan je Partizan", našeg kolege novinara Miloša Šaranovića, koji pripada generaciji koja je uz Mocu zavolela fudbal. Mnogo je velikih imena oblačilo dres kluba iz Humske. Bilo je trofejnijih igrača, onih sa većim brojem nastupa u dresu reprezentacije.

Pravili su neki veće transfere, verovatno je bilo boljih... ali, nikoga generacije navijača Partizana nisu volele više nego Mocu.

Momčilo Vukotić (rođen u Beogradu, 2. juna 1950. godine) rekorder je po broju nastupa u crno-belom dresu, od jeseni 1969. do leta 1984. godine, odigrao je 791 utakmicu i postigao 339 golova.

Otac, veliki partizanovac, doveo ga je na prvi trening kao dvanestogodišnjaka. Odmah se videlo koliko je talentovan, pa su učitelji najmlađih fudbalera u to vreme, Belin i Lazarević, rekli ocu da "mali ima dara" i da nastavi da dolazi.

Na nekom školskom turniru taj dar su primetili i ljudi iz Crvene zvezde.

"Rekao sam da već treniram u Partizanu i da sam partizanovac. Ponosan, ispričao sam to ocu. A on mi je odogovorio da, ako odem u Zvezdu, ne dolazim kući. Jasno, nisam ni razmišljao o tome. I postojao je još jedan očev uslov, nema fudbala bez dobrih ocena."

U to vreme, i treneri su proveravali đačke knjižice, oni sa slabim ocenama nisu mogli da treniraju. Vukotić takav problem nije imao.

"Posle osnovne škole i gimnazije, studirao sam na Višoj ekonomskoj školi. DIplomu sam stekao na Višoj trenerskoj."

A na terenu je bio jednako dobar, ako ne i bolji, i diplomirao je mnogo ranije, sa 18 godina.

"Bilo je to neobično, ušao sam u prvi tim u kojem su bila sedmorica igrača iz generacije koja je odigrala finale Kupa šampiona. Bio sam potpuno oduševljen, samo godinu dana ranije sam bežao sa časova da bih mogao da ih gledam, a onda sam zaigrao sa njima." Vukotićevo igračko doba u Partizanu poklopilo se sa sušom i manjkom uspeha. Sve do njegove osme sezone u prvom timu.

"Imali smo neke sjajne generacije ali nikako da budemo prvi. Onda je došla 1976. godina. Pamtiću je po utakmici sa Hajdukom. Izgubili smo na Stadionu JNA sa čak 6:1. Prethodno nas je i Zvezda pobedila sa 4:1. To nisam video nigde na svetu, mi smo doživeli katastrofu, a stadion je pevao tako da se orilo. Sedimo skrušeno u svlačionici i ne verujemo svojim ušima, atmosfera kao pred utakmicu, a ne posle teškog poraza. To nam je i dalo snagu, pa smo na kraju ipak slavili titulu."

Dve godine kasnije osvojena je još jedna, ubedljivo, sa rekordna 54 boda. U duelima sa najvećim rivalima osvojeno je 11 od 12 mogućih bodova, samo je Hajduk uspeo da 'ukrade'i bod.

"Za mene je ta titula bila značajna i zbog toga što sam se opraštao od mog Partizana..."

Na kratko, pokazaće se.

Posle titule osvojene 1978. godine Vukotić odlazi u francuski Bordo. Tamo se snašao dobro, bi odrugi strelac ekipe ali je pažljivo pratio vesti iz Beograda. Njegovi 'crno-beli' igrali su loše, jedva izborili opstanak.

"Pozvao me je Zoran Miladinović i rekao da se vratim. Kada sam otišao, bili smo prvaci, a naredne sezone Partizan je jedva opstao. Vratio sam se, istina je i da sam zbog Partizana zanemario karijeru, ali ne kajem se, i danas bih u toj situaciji isto postupio," priča četrdeset godina kasnije Vukotić.

A kako se i ne bi vratio, kada je kao klinac bio i talentovani igrač i odani navijač.

"Tada je to bilo normalno, jer, otac me je vodio i na boks, tamo kod južne tribine, uživao sam odlazeći u Dom garde, gde su igrali vaterpolisti predvođeni Jankovićem, Sandićem, Perišićem, a gledao sam i hokej na ledu, tada je igrao čuveni Kanađanin O`Nil, sećam se i braće Ladocki. Uđe to u krv i ona postane crno-bela." Vratio se Moca, a uskoro se na tron vratio i Partizan. U sezoni 1982/83, ekipa je sa Milošem Milutinovićem na klupi igrala dobro, a glavni rival bio je zagrebački Dinamo.

Partizan je u jesenjem delu slavio na Maksimiru - 2:1, a kažu da niko i nikada nije tako nadigrao Zajeca kao Vukotić, njegov gol posle driblinga bio je pobedonosni.

Jubilarni, stoti prvenstveni koji je postigao, dovoljno lep da mu Duško Radović posveti stihove.

"Moca igra i glavom i telom,

nema ravnog ovom našem dečku.

Lupi loptu onim umnim čelom

i smesti je gde treba - pod prečku."

Na proleće je Dinamo došao u Beograd, zbog sleta i proslave rođendana tadašnjeg predsednika Tita nije moglo da se igra u Humskoj. Na stadionu komšija u ulici Ljutice Bogdana, pred sto hiljada gledalaca Dinamo je vodio sa 2:0, ali se Partizan vratio, stigao do 2:2 i osvojio titulu, devetu klupsku, Mocinu treću.

Postigao je Vukotić stotine golova, neke veoma važne i lepe, postigao je i najbrži gol u istoriji reprezentacije Jugoslavije, u 20. sekundi utakmice sa Velsom. Najdraži su mu, kaže, oni u utakmicama sa Zvezdom. A dao ih je šest.

Na terenu je bio 'gazda', video sve, lopte su mu bile 'meke', svi udarci, i oni najjači, sa puno efea, a njegov dribling je bio poseban. Van terena ćutljiv i skroman, opisivali su ga kao 'antizvezdu' i možda su ga baš zbog toga poštovali i oni koji nisu navijali za Partizan. Oni 'crno-beli' su ga obožavali.
Foto: Pedja Milosavljevic / STARSPORT
Iz kopački je izašao 1984. godine i postao tehnički direktor. Partizan je osvojio dve titule, ali je Mocu privlačio teren i drugi posao, želeo je da bude trener.

Seo je na klupu 1988, a sledećeg proleća u Humskoj se slavio pehar Kupa Jugoslavije. Osvojen je posle neverovatne 32 godine čekanja, a u finalu je Mocina ekipa pobedila veoma ubedljivo.

"Ponosan sam na taj trofej, ne samo zbog toga što smo ga doneli u klub posle toliko godina, već i zbog toga što smo u četvrtfinalu pobedili večitog rivala, a u finalu odigrali jednu od najboljih utakmica ikada u završnici Kupa i pobedili, u to vreme, izuzetno kvalitetan tim Veleža sa 6:1."

NIje se dugo zadržao na klupi svog voljenog kluba, dve decenije je radio kao trener u Grčkoj, Turskoj, Rumuniji i na Kipru. Bio je i selektor reprezentacije te ostrvske države.

Kada se umorio od trenerskog posla, vratio se u Humsku i do penzije bio direktor omladinske škole Partizana.

"Mislim da sam tako zaokružio moju crno-belu priču."

Momčilo Vukotić - Moca, jedna od najvećih i najlepših priča o Partizanu.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 9

Pogledaj komentare

9 Komentari

Možda vas zanima

Svet

Uništeno; Zelenski: Hvala na preciznosti

U ukrajinskom napadu na vojni aerodrom na Krimu u sredu ozbiljno su oštećena četiri lansera raketa, tri radarske stanice i druga oprema, saopštila je danas Ukrajinska vojna obaveštajna agencija.

14:21

18.4.2024.

1 d

Podeli: