Udar crvenog

Da je sve u redu današnji derbi na "Old Trafordu" Mančester junajteda i Liverpula bio bi istinski praznik ostrvskog fudbala. Ali, nije. Nešto debelo tu nedostaje…

Izvor: B92

Četvrtak, 13.05.2021.

09:00

Udar crvenog
Foto: Profimedia

Šta se dešava i zašto je sve dospelo u ovakvu pat poziciju? I kakva je budućnost giganta, Mančester junajteda?

Rekoh, da je sve u redu. Nema greške, bilo bi na stadionu 76.212 duša. Dobro, zbog sigurnosti nešto manje od kapaciteta, ali svakako preko 75.000. To je bilo redovno, na svakom meču, nebitno o kom takmičenju je reč. Redovi navijača u crvenom tiskali bi se oko “Old Traforda”, iz mančesterskih pabova bi se orile navijačke pesme, ispivalo pivo, započinjale standardne navijačke priče i prepričavale dogodovštine sa slavnih pohoda.

Ali danas će Old Traford biti sve samo ne navijački bastion.

Okružen prstenovima obezbeđenja i policije, sa policajcima na konjima, opasan debelim metalnim barikadama...

Od koga se to brani Old Traford? Zar navijačima nije mesto u njihovoj kući, na Teatru snova, gde su Mat Bezbi, Bobi Čarlton, Džordž Best i Aleks Ferguson između ostalih, ispisivali jednu od najnestvarnijih i najlepših fudbalskih legendi na svetu?

Zar je došlo do toga da se klub brani od svojih navijača? Kojim je, uzgred budi rečeno, u ovim kovid vremenima, zabranjeno i da prisustvuju mečevima?

Šašava vremena, šašava i za sam fudbal.

Pre tri dana, utakmica sa Lesterom, na tom istom mestu, bila je sve samo ne fudbalski meč. Stadion opasan metalnim barikadama, nigde nikog oko stadiona... Samo policija, obezbeđenje.

Na terenu jednako inspirativno, Ole Gunar Solskjer, priteran uza zid administrativcima Premijer lige koji nisu imali razumevanja za muke Junajteda, izveo je na teren gotovo kompletnu drugu postavu i – izgubio. Mada je unapred pokazao inat i zamolio sve da shvate da ukoliko njegov tim izgubi meč u finišu sezone zbog nenormalnog rasporeda, to nije njegova krivica.
Foto: Profimedia
A gde je Junajted danas?

Pre tačno osam godina, na istom mestu, Mančester junajted je obezbedio osvajanje svoje za sada poslednje, 20. titule prvaka.

Aleks Ferguson je rekao zbogom, oprostio se od menadžerskog poziva i svih u porodici Junajteda. Već tada, mogla su se naslutiti neka nemirnija, nestabilnija vremena, talasasta površina na kojoj se Junajtedov brod zaljuljao.

Od tada smo videli osam godina posrtanja, lutanja, uspona i padova, ali nijednom taj uspon na sam vrh. Daleko od toga, Junajted nikada dalje nije bio od tih nekada za njih standardnih visina. Bučne komšije su počele da glancaju lokalne trofeje, postoji bojazan među navijačima Junajteda da im sledi i onaj odavno ciljani, evropski, 29. maja protiv Čelsija u finalu Lige šampiona.

Ipak, zezultatski, ova sezona, biće u tom osmogodišnjem konundrumu jedna od dve najuspešnije sezone Junajteda. Rame uz rame sa onom Murinjovom kada je bio drugi.

Junajted i sada može da bude drugi i da ponovo osvoji kao i Portugalac, trofej Lige Evrope, ali to ostavljamo na viđenje, 26. maja na stadionu u Gdanjsku, protiv Viljareala.

Navijačima, bar ne nedostaje humora – na jednu od fotografija pop ikone Dejvida Bouvija iz osamdesetih, u vreme kada je planeta igrala u ritmu njegovog hita „Let’s Dance“ sa istoimenog albuma, fotošopovali su lice Olea Gunara Solskjera i poručili „Let’s Gdansk“!

„Obuj svoje crvene cipele i igraju uz bluz“, kaže jedan od prvih stihova u tom Bouvijevom hitu.
Foto: Profimedia
I Solskjer se bar za sada jako trudi da obnovi tu đavolski popularnu igru crvenih, ali potrebna mu je podrška i još kvalitetnih igrača.

Norvežanin, koji nosi dušu, auru onog fergusonovskog, istinskog junajteda, učinio je u ove dve i po godine sve da vrati taj pobednički oreol, ali još u tome nije uspeo u potpunosti.

To vam je kao u onom serijalu „Star trek“ i čuvenom svemirkom brodu „Enterprajz“. Kada bi ga napali sa svih strana i izbušili projektilima, trebalo je vremena da se postavi energetski štit oko broda, ali trebalo je vremena...

Trebalo je vremena...Za Junajted taj peščanik surovo brzi curi kroz levak i kažemo, evo, već je osma godina netipičnog posta. Netipičnog za eru Fergusona, za neke prošle dane, nikako.

Upravo je pre njegovog dolaska, klub čekao pune 24 godine od jedne do druge titule. Njihov večiti i današnji rival Liverpul ih je u tome "prešišao", oni su brojali sve do prošle sezone do 30 sušnih godina.

Ali kako je u fudbalu sve stvar procesa i ciklusa, tako će se jednom sve ponovo zavrteti i u korist Junajteda, pod uslovom da preživi ova luda fudbalska vremena.

Jer uprava i klub nisu u ljubavi sa navijačima i ono što se proteklih dana i nedelja dešava oko Junajteda je sve samo ne najava mirne budućnosti.

Počelo je 2005. kada su se Amerikanci, porodica Glejzer, zadužili kod poverilaca kako bi postali vlasnici kluba sa Teatra snova.

Šesnaest godina kasnije, čini se da situacija nikad nije bila toksičnija i da se sve polako pretvara u jedan mali rat dve strane.
Foto: Profimedia
Setimo se tih protesta 2005. protiv preuzimanja, odvajanja dela navijača koji se nisu pomirili sa prodajom kluba Amerikancima i njihovim formiranjem novog mezimčeta, kluba Junajted of Mančester, koji je krenuo od žargonski rečeno, patos lige.

Potom kampanje „Green and gold“, još 2010. u vreme Fergusona, kada je i sam Ole Gunar Solskjer bio uz te iste navijače i podržavao ih, kada je Dejvid Bekam, tada igrač Milana aplaudirao krcatim tribinama Teatra snova sa „zeleno žutim“ šalom oko vrata, posle meča Lige šampiona, rekavši im indirektno da su u pravu što protestuju.

Šta je navijače Junajteda činilo da budu tako uspavani proteklu deceniju i da ih, tek pokušaj, slobodno se može reći otimanja kluba iz njihovog okrilja, pokretanjem fantomske Superlige, pokrene na lavinu bunta i protesta?

Uspavanost godinama uspeha? Moguće. Ili Aleks Ferguson, koji je i pored tih i takvih Glejzera, škrtih na izdvajanju za pojačanja, bio kovač trofeja i pored one otrcane fraze koju je koristio u finišu karijere, gotovo svakog prelaznog roka, „no value in the market“.

Pravio je od prosečnih jako kvalitetne, upotrebljive igrače, igrao se menadžerske alhemije i prikrivao sve pukotine.

Međutim, tužno je da osam godina posle njegovog odlaska u penziju, te pukotine postaju i jasno vidljive, pa je na meču sa Lesterom, deo krova, nad jednom od tribina, koja nosi ime po Bobiju Čarltonu, ponovo prokišnjavao!

Amerikanci su, dakle, uspeli da iz svoje keš mašine isisaju goleme količine dolara u svoje džepove proteklih deceniju i po, ali nisu uspeli da poprave krov na Old Trafordu? Dve godine?!

Hram ostrvskog fudbala, jedan od najlepših fudbalskih amfiteatara na svetu, sada je ishaban, otrcan, demode, dok neki njegovi novi „suparnici“, sada pre podsećaju na svemirske brodove no na stadione.
Renoviranje određenih kvadranata nije bilo dovoljno, stalna rezervisanost po pitanju modernizacije i proširenja objekta, isplivala je na površinu i potez sa pokušajem bega u Superligu, jasno je stavio navijačima Junajteda sa kim imaju posla.

Recimo sa vlasnicima, od kojih je jedan od njih posle kupovine, rekao da se mučio sa tim da razlikuje reč „soccer“ od „football“ i priznao da uopšte ne razume pravilo ofsajda.

Činjenica je da Junajted nije jedini klub sa takvim vlasnicima, koji u svemu tome vide samo jednu mašinu za zgrtanje novca i kojima su tradicija, lokalna kultura i istorijat poslednja rupa na svirali, ako im je uopšte stalo do toga.

Otuda su protesti navijača Mančester junajteda, 2. maja, pred meč sa Liverpulom, kada je zbog njihovog upada na stadion sve moralo da bude odloženo za danas, samo su jedna dobijena bitka u novom ratu sa Glejzerima.

„Mi odlučujemo kada ćete igrati“, glasio je jedan od transparenata.

Na tome se nisu zaustavili. Poslali su direktno pismo vlasnicima traživši da se izjasne po pitanju određenih stvari koje su podvukli kao obavezne za ispunjenje, tražili izvinjenje.

Dobili su odgovor, obećanje da će porodica Glejzer učiniti sve ne bi li, ubuduće, sa njima, navijačima, imala zdrav dijalog i više ih uključili u stvari vezane za klub.

Ipak, neće biti da su posle tolikih godina obećanja, navijači spremni da prihvate još jednu šargarepu na štapu.

Ovaj njihov sadašnji, „digitalni rat“ sa vlasnicima, sve je samo ne naivna stvar.
Foto: Profimedia
Oni su, svesni gde su slabe tačke protivnika, pa su udarili strateški žestoko po njima – uputili su pismo glavnim sponzorima kluba i upozorili su ih na akcije i protiv njih, nazvavši ih saučesnicima, jer podržavaju vlasnike koji ne rade u interesu Mančester junajteda.

Jedna sponzorska kompanija, sa sedištem u Mančesteru, koja je trebala od jula da krene u ugovor vredan 200 miliona funti, povukla se u strahu od toga da će lokalni navijači bojkotovati njihove proizvode.

Ta kompanija trebalo je da nasledi AON i da se njeno ime nađe na opremi u kojoj igrači treniraju.

Oni su se povukli, zar posle svega ne bi mogli i drugi? To je lančana reakcija, a posledica može da se i te kako odrazi na prelazni rok, iako Solskjer i igrači nisu zaslužili da trpe zbog svega toga.

Reklo bi se, da će u ovom metežu, možda biti kolateralna šteta, baš u vreme kada pokazuju znake uspona. Osim ako se nešto bitno ne promeni ili nemaju „plan B“.

Ipak, to proširenje fronta na sponzore, ne samo na vlasnike - nema sumnje da je to udarac za Glejzere tamo gde ih najviše boli – po bankovnom računu.

I ne samo to, nedostatak mečeva, prihoda od prodaje karata, suvenira, najavljeni bojkot kupovine svih proizvoda, sve to ih polako tera u poziciju iz koje neće moći tako lako da se izvuku i kada će jedini način da se sve reši biti ono što navijači priželjkuju – konačna prodaja kluba.

Dok oni žele da prodaju po nerealnoj, najvećoj ceni (4 milijarde funti), a ona posle svega što se dešava, može samo da pada.
Foto: Profimedia
Zahtev navijača je i da se u britanski fudbal implementira princip vlasništva sličan onom u Nemačkoj (50+1), u kojem će se navijači daleko više pitati o sudbini kluba.

Ti točkovi su krenuli da se vrte u određenom smeru, podržani od strane gradonačelnika Mančestera i Liverpula, ali i mnogih političkih figura. Uostalom, i sam premijer Boris Džonson je u jeku „Superliga krize“, pričao o tome.

Priprema se nacrt određenog zakona, čini se da je svesnost o delikatnosti situacije u kojoj se ostrvski fudbal našao u svetlu poslednje krize, takva da su upaljeni mnogi alarmi. Neki bi rekli, možda malo prekasno.

U šta će se sve to izroditi i koliko je u tome iskrenosti, pokazaće vreme.

Ipak, Glejzerovi se upravo toga i boje – uplitanja Vlade Velike Britanije u celu stvar.

Navijači su shvatili da je ovo dug, taktički rat i određene poteze vuku u tom smeru. To najbolje pokazuje ova situacija u Mančester junajtedu.

Spram te borbe, koja je sada više nego izvesna, ova današnja, sa Liverpulom, ima reklo bi se sekundarni značaj.

Ali zbog fudbala, neka sve oči barem 90 minuta budu uperene na teren.

Mančester junajted – Liverpul je ipak praznik ostrvskog fudbala.

Za sve ostalo, postoji, treće poluvreme.

Zoran Kecman

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

22 Komentari

Možda vas zanima

Svet

Propao pokušaj: Nemačka u haosu

Nemačke mašinovođe od utorka rano ujutro ponovo su u štrajku, samo nekoliko dana po okončanju prethodnog štrajka. Sudovi su odbacili pokušaj Nemačke železnice (DB) da zaustavi štrajk.

17:25

12.3.2024.

6 d

Podeli: