B92.net u Istanbulu: U potrazi za još jednim čudom

Šta to u Portugaliji imaju protiv Istanbula?

Izvor: Dušan Ðukanoviæ

Subota, 10.06.2023.

08:00

B92.net u Istanbulu: U potrazi za još jednim čudom
Foto: Profimedia/Daniela Porcelli / SPP

Kada je izgrađen 2002. godine, "Olimpijski stadion Ataturk" trebalo je da bude deo kandidature Turske za organizaciju Olimpijskih igara.

Za sada, to na Bosforu nisu dočekali, ali hoće već drugo finale Lige šampiona, umalo i treće da nije bilo Portugalaca.

UEFA je 2004. ovom zdanju dalo svih pet zvezdica, što je značilo da će na njemu već naredne godine moći da se organizuje ono što mnogi smatraju najboljim finalom u istoriji najkvalitetnijeg evropskog takmičenja (možda i fudbala u globalu).

Borba za “ušati” trofej 2005. godine je dobila i svoj naziv "Čudo u Istanbulu", a kako i ne bi kada je Liverpul nadomestio tri gola iz prvog poluvremena i potom slavili nakon boljeg izdanja penala. Drugi put je planove pokvarila pandemija koronavirusa. Stadion na istanbulskoj periferiji je još jednom trebalo da bude poprište najveće utakmice klupskog fudbala, ali je nakon pomeranja prebačen na "La Luž" u Lisabonu gde su fudbaleri Bajerna bili bolji od PSŽ-a. Ne samo ta utakmica, već i čitav završni turnir od osam ekipa, doduše bez prisustva publike.

I naredne godine je na mesto koje je bilo rezervisano za stadion nazvan po utemitelju moderne turske države "uskočila" zamena iz Portugalije – ovog puta Porto gde je Čelsi onemogućio Sitiju da prvi put podigne trofej Lige šampiona. Još jednom je razlog bila pandemija, koju Turci, očigledno, nisu mogli da svedu u prihvatljive okvire.

Prođe virus, dođoše izbori. Što nas dovodi u sadašnjost. Iz UEFA su negirali da je Lisabon ove sezone bio rezervna opcija kada su po treći put domaćinstvo, barem projektovano, dodelili Istanbulu. Razlog su potencijalni nemiri nakon predsedničkih izbora u Turskoj.

Nisu pomogli ni zemljotresi koji su pogodili tu zemlju, a koji su samo potkrepili priče da su iz Evropske kuće fudbala otpočeli pregovore, na papiru nezvanične, sa predstavnicima Fudbalskog saveza Portugalije.

Valjda na kraju važi ona da ko čeka i dočeka, pa će tako popularni "Ataturk" po drugi put organizovati finale Lige šampiona, u kojem će ove sezone igrati fudbaleri Mančester sitija i Intera.

Na licu mesta će biti B92.net, na čijem ćete portalu moći da pratite najzanimljivija dešavanja kako sa same utakmice, tako i ono što bude prethodilo na ulicama grada na dva kontinenta i izjavama aktera posle meča.

Ukoliko vas zanima više o samom putu dva tima ka finalu, o tome možete pročitati u posebnim tekstovima o milanskom Interu i Mančester sitiju. Ovde ćemo govoriti malo podrobnije o samom istorijatu finala. Do sada je odigrano 67 finala ovog takmičenja, odnosno 30 od kako je ponelo naziv po kojem ga sada znamo – Liga šampiona.

Od tih 67, 50 je pobednika dobilo po isteku 90 minuta, pet nakon produžetaka, a 11 posle izvođenja penala. Jedino je duel između Bajerna i Atletiko Madrida 1974. godine rešen u korist tima iz Minhena posle ponovljene utakmice.

Tokom istorije je bilo 22 različita pobednika, a apsolutni lider je Real Madrid sa čak 14 titula uz samo dva izgubljena finala.

Najviše različitih finalista je došlo iz Engleske (9), potom slede Italija i Nemačka (6), Francuska (5), Španija (4), Holandija (3) i Portugalija (2). Čak pet od devet ekipa koje su došle sa Ostrva je osvojilo titulu, što je rekordan broj različitih pobednika iz jedne države.

Najviše uzastopnih finala je igrao Real (5) i ono što je još zanimljivije – slavio je u svakom. To je rekord po broju uzastopnih titula.
EPA-EFE/YOAN VALAT
U finalima je igralo 20 ekipa koje nikada nisu osvojile trofej, a neslavni šampion je Realov gradski rival Atletiko koji je tri puta gubio (1974, 2014, 2016). Među tim timovima je i ovogodišnji finalista Mančester siti.

Najviše uzastopnih poraza u finalima imaju Juventus i Valensija (2). U Torinu drže i neslavan rekord po broju izgubljenih finala ukupno (7), dok po pet na drugom mestu imaju Bajern i Benfika.

Real ima i najbolji golgeterski učinak u finalima sa 43 pogotka, što je gotovo duplo više od sledećeg na listi Milana (22). Ujedno su i primili najviše pogodaka (23) što je i logično s obzirom na broj puta koliko su puta igrali za trofej.

Kada je reč o individualnim nastupima, najviše ih imaju Paolo Maldini i nekadašnji kapiten Reala Fransisko Hento (8), koji je ujedno i jedini igrač sa šest titula u ovom takmičenju. Iza njih se ređa generacija Reala iz druge decenije 21. veka koju čine Kristijano Ronaldo, Toni Kros, Kazemiro, Luka Modrić, Karim Benzema, Marselo, Isko, Geret Bejl i Dani Karvahal sa po pet, a od igrača van Reala toliko ih ima Maldini.
Foto: Profimedia
Najviše golova u finalima je postigao Realov dinamični duo koji su činili Ferenc Puškaš i Alfredo Di Stefano (7), a sledeći na listi je Kristijano Ronaldo (4). Po tri imaju Geret Bejl, Euzebio, Ger Miler i Sandro Macola između ostalih.

Rekord po broju golova u jednom finalu je postavio pomenuti Puškaš kada je u 1960. godine postigao četiri gola protiv Ajntrahta iz Frankfurta u finalu koje je Real dobio rezultatom 7:3 (preostala tri gola delo Di Stefana). Ta pobeda je ona sa najviše golova i najveća u istoriji finala ovog takmičenja, uz nekoliko pobeda od po 4:0.

Najstariji igrač koji je nastupio u finalu je Dino Zof koji sa 41 godinom i 86 dana nije uspeo da donese trijumf Juventusu, koji je te 1983. pobedio Hamburg golom Feliksa Magata. Paolo Maldini je igrač sa najviše golova među strelcima u ovim utakmicama, kada je načeo mrežu Liverpula 2005. godine. U tom trenutku mu je bilo 36 godina i 333 dana. On je i najstariji igrač koji je osvojio Ligu šampiona kada se dve godine kasnije revanširao Englezima za poraz u Istanbulu i to sa 38 godina i 331 danom.

Najmlađi je sa 18 godina i 139 dana Antonio Simoeš koji je 1962. igrao za Benfiku u utakmici kada su stigli do ovog trenutka jedine titule u kontinentalnom takmičenju. Nešto stariji Patrik Klajvert je najmlađi strelac u finalima kada je sa 18 godina i 327 dana postigao gol odluke protiv Milana 1995. godine.

Madriđani dominiraju i kada su treneri u pitanju, pa se tako po broju titula na vrhu nalaze Karlo Ančeloti (4) i Zinedin Zidan (3). Francuz je sve tri osvojio sa Realo mi jedini je u istoriji koji je osvojio tri uzastopno, dok italijanski stručnjak ima po dve sa njima i sa Milanom pre toga. Njima se pridružuje legendarni Bob Pejsli koji je sa Liverpulom krajem 70-ih i početkom 80-ih bio tri puta šampion, koliko i Zidan koji je na drugom mestu. Engleski stručnjak je ujedno poslednji koji je pobedio Real u finalu davne 1981. godine.
EPA/Javier Lizon
Ančeloti je stigao i do najviše finala, njih pet od kojih je samo jedno izgubio. Iza su sa po četiri Marčelo Lipi, Jirgen Klop, Sir Aleks Ferguson, Pep Gvardiola i Migel Munjos.

Ostaje da vidimo da li će u ovogodišnjem finalu neki od rekorda biti oboren, a ljubiteljima ove igre sa ovih prostora bi bilo drago kada bi to uradio Interov Aleksandar Stanković.

Mladi vezista će, ukoliko se desi da dobije priliku, debitovati u velikom finalu (i dresu Intera uopšte) sa samo 17 godina, 10 meseci i pet dana i tako oboriti rekord Simoeša iz 1962. godine.

Šanse za to su minimalne, ali i većim čudima smo svedočili na "Ataturku".

…………………………

Dušan Đukanović

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 7

Pogledaj komentare

7 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: