Gusanos

Nema zime na Kubi. To, makar, svi znamo.

Izvor: Dušan Ðukanoviæ

Petak, 19.11.2021.

09:00

Gusanos
Foto: Profimedia

Nije je bilo ni drugog dana 1959. kada su revolucionarne snage defilovale ulicama Havane u znak pobede.

Među njima nije bilo Fidela, a ni Če Gevare. Možemo zaključiti da su sve i svi izostali tog dana.

Nije bilo ni onih koji su otišli, pobegli sa ostrva u nadi za boljim životom na Floridi daleko od represalija novoustanovljene vlasti.

Oni koji su pobegli i okrenuli leđa revoluciji nazvani su “gusanosima”, a represalije… pa njih je zasigurno bilo.

Tzv. slobodarskim letovima (iliti “Letovima za slobodu”), Kubanci su dva puta dnevno transportovani u Majami od 1965. do 1973. Putem te akcije u SAD je stiglo 300.000 izbeglica, odnosno kontra-revolucionara kako ih je Kastro opisao, što je najveća izbeglička akcija vazdušnim transportom u istoriji te zemlje.
Foto: Profimedia
Šest decenija embarga i kartica za hranu kasnije, Kuba još uvek iznedrava disidente – ponajviše sportske.

Period od 1961. do 2013. obeležio je vreme tokom kog kubanskim sportistima nije dozvoljavano da potpisuju profesionalne ugovore sa inostranim klubovima. Pomak napred napravila je administracija Raula Kastra koja je te stege popustila.

To nije bio prvi ustupak te prirode, s obzirom na to da je Sportski institut Kube dozvolio da nekoliko odbojkaša i bejzbol igrača napusti zemlju u potrazi za angažmanom, a naročito pred kraj karijere. Platu su određivali zvaničnici, ali je ta opcija zamrla već 2005.

Pomak, uslovno rečeno, ali svakako da je situacija bila bolja u odnosu na 1959. kada je svaki oblik profesionalnog sporta na Kubi bio zabranjen.

U istom periodu potpisan je sporazum sa tadašnjim predsednikom Barakom Obamom oko olakšica u vezi sa putovanjem na ili van ostrva (ranije bilo zabranjeno, te iz SAD niste mogli direktno na Kubu).

Međutim, finansijski i tržišni embargo je ostao na snazi što je značilo da, pre svega za Ameriku bitni bezjbol igrači, neće moći da nastupaju u SAD bez da dezertiraju sa Kube.

Za svetsku scenu zanimljivija je priča u vezi sa odbojkom. O propalim generacijama koje su objedinjene mogle da dominiraju godinama, pa i decenijama na svetskoj sceni.

Kubanskoj omladini je taj sport predstavljen 1905. samo 10 godina nakon što ga je u Masačusetsu osmislio Vilijam Morgan. Od tada je bio u konstantnom usponu na karipskom ostrvu.

Period najveće slave doživeli su između 1990. i 2000. kada su osvojena tri zlatna odličja u ženskoj konkurenciji na Olimpijskim igrama.

Euhenio Horhe, popularni "Odbojkaški guru", sa klupe je predvodio generaciju Kubanki među kojima se isticala Mireja Luis. Upravo je ona kasnije hvalila komunističke vlasti na pruženoj pomoći i mogućnosti da se fokusiraju isključivo na sport.

"Las Morenas del Caribe" nisu samo osvojile tri uzastopna zlata, već su na putu ka njima odigrale i neke od najboljih mečeva u istoriji ženske odbojke. Među njima se ističe polufinalni susret sa Brazilom 1996. u Atlanti nakon kog je izbio fizički okršaj i finale protiv Rusije 2000. u Sidneju kada su se Kubanke vratile nakon dva seta zaostatka. Senka se uveliko nadvijala. Period najvećih uspeha ujedno je označio i poslednje.

Loši finansijski i uslovi za treniranje naveli su brojne sportiste da dezertiraju, na taj način se odrekavši i nade da će ikada više nastupati za nacionalni tim. Uz to, oni koji odu ne mogu profesionalno da se bave odbojkom dve godine, što je kazna koju je izrekla kubanska vlada, a prihvatila je Svetska odbojkaška federacija.

Havijer Himenes je pomenute 2013. postao prvi kubanski sportista koji je potpisao ugovor sa klubom iz inostranstva (PAOK), a da nije snosio posledice za to.

Ipak, oni pre njega jesu, te im nije dozvoljavano da ponovo obuku dres reprezentacije ako su državu napustili pre Kastrove reforme. Njima je nadenuto ime dezertera.

Ove 2021, obeležavamo 20 godina od kada su šestorica kubanskih odbojkaša, svaki pojedinačno među najboljim na svetu u tom trenutku, dezertirali nakon turnira u Flandriji na kom su osvojili zlatno odličje.

Leonel Maršal, Ihosvani Ernandes, Horhe Luis Ernandes, Anhel Denis, Jaser Romero i Ramon Gato su te sudbonosne noći odlučili da napuste hotelsku posteljinu, a potom seli na voz koji ih je odveo u zemlju Apenina.

Nisu samo krevete napustili tog jutra, već i domovinu i svoje porodice koje možda nikada više neće videti u životu. Posebno riskantan potez je povukao i najbolji igrač grupe Leonel Maršal čiji je otac u tom periodu navodno bio na čelu kubanske odbojkaške federacije. Tadašnji selektor Gilberto Erera je 15 godina kasnije otkrio da su na pomenutom turniru osvojili 400.000 dolara nagrade, ali da je vlada dala samo 32 da se raspodele između igrača i osoblja. Uz to, Erera je otpušten sa te pozicije, a otkaz je usledio kao kazna zbog igrača koji su pobegli.

U periodu od 2001. do 2007. čak 14 igrača, uključujući pomenutu šestorku, je tražilo politički azil u Evropi i Portoriku. Stoga i ne čudi razočaravajući nivo na koji se nacionalni sport srozao.

Da, finansije zaista jesu primarni problem. U tom periodu se navodilo da profesionalni sportisti zarađuju 16 dolara mesečno, dok osvajači zlata na Olimpijskim igrama “naguraju” i do 300.

Druga strana priče svedoči o tome da im država plaća smeštaj, hranu, prevoz, obrazovanje, zdravstveno osiguranje, putovanja…

Zatvorenost kubanskih odbojkaša dovodila je i do njihove razularenosti kada bi napustili granice države. Tako su petorica reprezentativaca osuđena na ukupno 23 i po godine zatvora kada su u Tampereu, na jugu Finske, silovali devojku. U tom periodu skandinavska država je bila organizator turnira Svetske lige.

Kao da to nije bilo dosta, već su se odlučili i da snimaju nemile scene koje su potrajale čitavih 90 minuta. Inicijalno je uhapšeno osam Kubanaca, ali su tokom istrage i suđenja trojica oslobođena optužbi.

Ni ženska reprezentacija nije ostala imuna na “trbuhom za kruhom” metod, iako to u njihovom slučaju nikada nije poprimilo nasilni vid.

Svakako najpoznatiji je primer Tajsmari Aguero, članice najveće generacije u istoriji ženske odbojke. Zapravo, upravo je Aguero digla loptu za srednjeg blokera Reglu Tores u odlučujućem poenu petog seta finala protiv Rusije u Sidneju.
Foto: Profimedia
Ne bismo preterali kada bismo rekli da je od 1989. do 2000. u svetskoj odbojci zavedena hegemonija kubanskih igračica.

Novi milenijum sa sobom je doneo pomračenje koji bismo najlakše mogli da predstavimo kroz slučaj Aguerove.

Za igračicu visoku samo 1.77 metara možemo tvrditi da je poslednja zvezda ženske kubanske odbojke. Sa 23 godine otišla je bez pozdava tokom turnira u Švajcarskoj, a uskoro se obrela u Italiji gde je dobila politički azil.

U otadžbini su je smatrali za izdajnika i stranog plaćenika. Bez da posebno naglasimo da joj je ulazak u istu od tada bio zabranjen. Igračici koja je svojoj zemlji donela dva zlata sa Olimpijskih igara.

Aguero je otišla, ali njena porodica je ostala. Od 2007. je počela da igra za Italiju, a u toku priprema za Olimpijske igre u Pekingu 2008. njena majka se ozbiljno razbolela. Odmah je sela u avion po primanju vesti, ali su joj kubanske vlasti zabranile ulazak, te uskratile oproštaj od roditelja i prisustvo na sahrani.

Da stvar bude gora, pri kraju se otvorila mogućnost da Aguero dobije vizu. Bilo je prekasno. Za oproštaj, ali i za njenu karijeru koja se nikada nije vratila na stari kolosek.

Putevima Maršala i Aguerove nastavljaju oni koji su bili samo deca na osvitu novog veka. Stoga i ne čudi podatak da je muška selekcija igrala na samo jednim od poslednjih šest Olimpijskih igara (onim u Riju 2016, završili učešće u grupi bez pobede), dok su odbojkašice propustile tri najveće smotre u nizu.

Ipak, vredi dodati da je pomenutoj zlatnoj ženskoj generaciji prethodilo neučešće na Olimpijskim igrama 1984. u Los Anđelesu i četiri godine kasnije u Seulu.

Uzmimo za primer klub iz Italije – Lube Ćivitanovu. Broj Kubanaca u tom timu je do skoro bio četiri, pre nego što je Jolandi Leal odlučio da pređe u Modenu, a kao zamena stigao Ivan Zajcev (Italijan zanimljivog porekla, od ruskih roditelja, ali rođen na “čizmi”).
Foto: Profimedia
Jolandi Leal nastupa za Brazil, a njegov nekadašnji saigrač u Kruzeiru i u italijanskom velikanu, Robertlandi Simon - kako kad. Malo igra za reprezentaciju, malo ne, a svako malo se pominjalo i dobijanje kanadskog državljanstva i nastupanje za njih.

Međutim, on je uvek isticao svoje kubansko poreklo i odbijao je da nastupa pod drugom zastavom.

Simon je za seniorski tim počeo da nastupa sa 17 godina, uskoro postao kapiten, a na odlazak se odlučio kada se jednoga dana probudio i rekao majci da više ne može da nastavi svoj život na dotadašnji način. Sve što je želeo jeste nešto bolji standard za svoju porodicu.

U isto vreme po mišljenju mnogih najbolji odbojkaš na svetu Vilfredo Leon je svakodnevno donosio vodu za kupanje, te ga je Simon pitao za pomoć. Dve godine kasnije, po isteku suspenzije, se obreo u dresu Pijaćence.

Plafon u prostorijama italijanskog kluba je bio previše nizak za igrača koji je na testiranju navodno postavio rekord u vertikalnom odrazu od 389 centimetara. Kako sam voli da kaže, on je košarkaš koji je slučajno odbojkaš. Tačnije, odbojkaš je zbog “greške” s obzirom na to da su mu oba roditelja bila profesionalni košarkaši.

Trebalo mu je dugo da zavoli sport kojim se sa uspehom bavi, a nije ni čudo kada se zna da mu je dečački san bio da zaigra u NBA za Boston Seltikse.

Po dolasku u Italiju najviše ga je iznenadio izbor različitih čokolada i činjenica da niko ne pleše na ulici. Međutim, kao i svim Latinoamerikancima, nedostajala mu je porodica. Nakon svakog meča tražio je DVD sa istog kako bi mogao da ga pošalje majci. Štaviše, komšija u otadžbini je uspeo da našteluje TV tako da može da pusti italijanski “Rai”.

Srednji bloker iz ozloglašenog Gvantanama predstavlja svetliji primer (makar u kontekstu budućnosti kubanske reprezentacije) od Leala koji mu prethodi u ovom tekstu. Od doskorašnjeg kvarteta Lubea ostaje samo Osmani Huantorena koji je godinama bio italijanski reprezentativac. Povukao se nakon neuspeha na Olimpijskim igrama u Tokiju i propustio da bude deo uspeha reprezentacije na Evropskom prvenstvu na kom su se okitili zlatom.

Ali, čija je to reprezentacija?

Možda ipak da ispravimo. Lube Ćivitanova: broj Kubanaca - dva. Leal više nije tu, dok Robertlandi Simon, uprkos čestim previranjima, igra za svoj nacionalni tim. Bio je i član ekipe za olimpijske kvalifikacije. Sa njim u timu bio je i mladi Marlon Jant, korektor Lubea koji još uvek nije imao priliku da bira za koju će državu igrati.

Zanimljiv je i slučaj gorepomenutog Vilfreda Leona. Po sopstvenom priznanju, kada je počeo da igra za kubanski juniorski tim bilo je još desetorica igrača podjednako talentovanih kao on.

Do sledeće godine, osmorica su odustala.

Na Kubi vas uče da su svi heroji iz prošlosti prošli kroz teške periode kako bi se ostvarili u životu, ali tamošnji autoriteti tu priču nisu mogli da “prodaju” i Leonu, koji se još uvek seća krova od doma koji prokišnjava i vojne vežbe u trajanju od 45 dana po povratku sa turnira.

Uskoro je počeo da igra na internacionalnim turnirima, te svedoči prilikama koje pružaju druge zemlje. Njegov saigrač je dugovao uslugu poljskoj novinarki, koja ju je naplatila intervjuom sa Leonom. Usledilo je još nekoliko, a par je pokušao da ostane u kontaktu iako je vaj-faj na Kubi praktično nedostupan.

Postoje posebne kartice i parkovi na kojima je omogućen Internet, ali to je sve. Uglavnom nedovoljno za održavanje veze na daljinu, ali ne i u ovom slučaju. Poljska novinarka će postati Leonova žena, a on sam zatražiti od kubanskih vlasti da napusti zemlju 2013. Tek naredne godine je dobio pasoš i otputovao.

Međutim, zbog pravila, Leon nije igrao odbojku punih 18 meseci, a potom su usledile ponude nacionalnih timova. Leon je izabrao Poljsku, domovinu njegove žene i zemlje koja živi za odbojku. Pominjao se i novčani iznos od milion evra, ali to nikada nije do kraja utvrđeno.

Nedavno je i Srbija iskusila o kakvom se igraču radi kada je protiv naše reprezentacije odservirao 13 aseva u okviru meča Lige nacija. Važno je napomenuti da nisu u pitanju samo Leal, Huantorena ili Leon, niti je to samo Kuba i odbojka.

Globalni trend "stranih plaćenika" je u povoju. Pogledajmo zemlje regiona u košarci. Omar Kuk, Tejlor Ročesti, Tajris Rajs, Derek Nidam, Džastin Kobs. Izgleda kao popis igrača koje je novopečeni oligarh unajmio za svoj tek kupljeni, uglavnom ruski tim, a koji će biti rasformiran za godinu dana dok se grca u dugovima.

Zapravo, liči na sve sem na spisak plejmejkera crnogorske reprezentacije. Pored njih, Šejn Larkin, kao tursko ime i prezime, zvuči autentično.

No, vratimo se na ono primarno, slučaj kubanskih odbojkaša. Za primer možemo uzeti i aktuelni iz ženske odbojke, onaj Melise Vargas.

Vargasova se dugo vremena pominjala kao kubanska odbojkašica koja će zaigrati za srpsku reprezentaciju. Prisne veze sa Zoranom Terzićem, selektorom ženske odbojkaške reprezentacije Srbije i trenerom Fenerbahčea za koji je mlada odbojkašica nastupala, navodile su se kao jedan od razloga za ovaj potez.
Foto: Profimedia
Nedavno je došlo do promene, te je Vargasova, koja je za seniorski tim Kube debitovala sa 13 godina, dobila državljanstvo Turske. Uručio ga je lično tamošnji predsednik Redžep Erdogan, ali će na debi morati da sačeka.

Šta je uticalo na ovu promenu? Verovatno pokrivenost korektorske pozicije u srpskoj reprezentaciji. Tijana Bošković je ponajbolja odbojkašica na svetu, te bi se Vargasova načekala kako bi bila prvi izbor. Uz to, za razliku od regiona u Srbiji se strani igrači u reprezentaciji ne gledaju sa odobravanje iako je bilo izuzetaka. Naročito u ženskoj košarci u vidu Danijele Pejdž i Ivon Anderson.

Međutim, još važnije je pitanje, gde je u toj celoj priči Kuba? Kako je država koja ima najplaćenijeg igrača na svetu Vilfreda Leona dozvolila sebi da su kvalifikacije za bilo koje veće takmičenje problem?

Otadžbina ili smrt ("Patria o muerte") ili otadžbina, ali oportunizam? Na drugima je da presude.

Možda je za odmršenje čvora potreban savršen kubanski čovek, otelotvoren u obradi istoimenog klasika Jergena Leta iz 1968, a na izazov Larsa fon Trira u "Pet opstrukcija".

Takvoj tvrdnji treba pristupiti s oprezom, jer je Trirova zamisao bila da se napravi odstup od koncepta savršenog i koleginom protagonisti ulije više ljudskog. Ako pitate Kubance, provode život u neznanju o postojanju danskog režiserskog tandema.

Ispunjeni optimizmom, verno su odani uspehu drugog dela čuvene krilatice:

"Venceremos."

S ove strane Atlantika ne delimo optimizam sa Kariba i još uvek čekamo kubanski sneg. Prvi od 1857.

Dušan Đukanović

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

12 Komentari

Možda vas zanima

Svet

Propao pokušaj: Nemačka u haosu

Nemačke mašinovođe od utorka rano ujutro ponovo su u štrajku, samo nekoliko dana po okončanju prethodnog štrajka. Sudovi su odbacili pokušaj Nemačke železnice (DB) da zaustavi štrajk.

17:25

12.3.2024.

6 d

Podeli: