SP: Francuzi prvaci, gde je Srbija?

Završeno je 22. svetsko prvenstvo za rukometaše u Švedskoj. Francuska je odbranila titulu i dokazala da je trenutno dominantna sila u svetskom rukometu. U finalu su savladali Dansku posle produžetaka rezultatom 37:35. Predvođeni briljantnim Hansenom i golmanom Landinom, Danci su potpuno zaslužili srebrno odličje. Španija je posle četiri „sušne“ godine ponovo na pobedničkom postolju, a Švedska ni kod kuće nije uspela da osvoji medalju. Razočarali su Nemci, ali i selekcija Srbije, koja je takmičenje završila na desetom mestu.

Izvor: Predrag Ozmo

Utorak, 01.02.2011.

01:12

Default images

Francuska – stvarno najbolja

Aktuelni šampioni planete bili su lišeni usluga dvojice sjajnih bundesligaških bekova – Gijoma Žila iz Hamburga i Daniela Narsisa, igrača Kila. Novoj tituli daje posebnu dimenziju činjenica da su oni igrali značajnu ulogu u svim francuskim uspesima u poslednje vreme. Njihove minute dobili su Vilijam Akambre, saigrač našeg Bojinovića u Monpeljeu, i Savijer Baraše, član Šamberija. Levi bek Akambre (22), sedmi strelac Lige šampiona sa 44 postignuta gola, ispunio je visoka očekivanja postigavši 34 pogotka.

S druge strane, njegov vršnjak Baraše, koga selektor Francuza Klod Onesta najavljuje kao novog Patrika Kazala, na klupskom nivou još uvek ne prikazuje vrhunsku igru. Dao je tek 17 golova na sedam ovosezonskih utakmica u Ligi šampiona, tako da je malo ko očekivao da će ovaj 195 centimetara visoki desni bek igrati tako važnu ulogu u novom svetskom zlatu Francuza. Bio je strelac 27 golova, u odbrani se fenomenalno uklopio u 3-2-1 i 5-1 postvake, gde je najčešće sa Karabatićem, Dinarom i Bertranom Žilom činio teško probojan bedem.

Ipak, najveći teret osvajanja nove šampionske titule poneli su svetske zvezde – Karabatić, Žil, Abalo i golman Omejer. Nikola Karabatić je još jednom pokazao zašto je jedan od najboljih rukometaša u istoriji. Igrao je na najvišem nivou – neprelazan u odbrani, nezaustavljiv u napadu. U finalu je postigao čak 10 golova iz igre iz svega 14 pokušaja. Proglašen je i za najkorisnijeg igrača šampionata, ukupno je upisao 51 pogodak.
"Veliki" Tijeri Omejer
Veliku podršku imao je u pivotmenu Bertranu Žilu. Momak koji važi za najboljeg isturenog odbrambenog igrača na svetu, u polufinalu sa domaćinom održao je javni čas rukometa – bez promašaja u napadu (8/8), golove je postigao sa pozicija pivota, desnog i srednjeg beka i levog krila, većinu u trenucima kad je njegova reprezentacija bila sa igračem manje na terenu. U odbrani je zatvarao švedske šutere Karlena, Larholma i Ekdala Du Rica, koji su tek u finišu utakmice došli do izražaja, ali tada je bilo prekasno.

Sjajan je bio i Lik Abalo, desno krilo Siudad Reala, verovatno najspektakularniji igrač današnjice. Najbolju partiju odigrao je u finalu, imao je pet golova iz šest pokušaja, četiri u finišu regularnog toka i najvažniji na početku produžetka kada je Francuska imala igrača manje u polju.

Na golu je po običaju blistao Tijeri Omejer, momak koji verovatno ni sam ne može da se seti kada poslednji put nije imao „svoj dan“. Ne bi bilo pošteno pričati o uspehu Francuza, a ne spomenuti kapitena Žeroma Fernandeza, strelca 36. i 37. gola svoje ekipe u finalnoj utakmici, zatim Mišela Gigua i Didijea Dinara.

Danska – lepršavo do srebra

Mikel Hansen, prvi strelac SP
Svetska rukometna javnost skoro je jedinstvena u oceni da je najlepši rukomet na šampionatu prikazala Danska, osvajač srebrne medalje. Pretrpeli su Danci samo jedan poraz, u finalu. Igrali su u svom prepoznatljivom ultrabrzom stilu, sa mnogo kontranapada i „brzim centrom“. Takvu igru omogućuje im čvrsta odbrana, najčešće postavljena u formaciji 3-2-1, i činjenica da imaju četiri vrhunska krila – na levoj strani su Anders Egert i legendarni Lars Kristijansen, a na desnoj Lase Svan Hansen i Hans Lindberg, verovatno najbolji igrač na svojoj poziciji na svetu. Lakoća kojom igrač Hamburga postiže golove i procenat realizacije od skoro 80% (38/49 na celom šampionatu) zaista su impresivni.

Ipak, prva zvezda ekipe, najbolji strelac turnira i treći asistent bio je levi bek Mikel Hansen. Postigao je čak 68 golova (sve iz igre) i zabeležio 34 asistencije. Fantastično šutira iz daljine, ne libi se da pokuša i sa 10 ili 11 metara. Veliki broj pogodaka postigao je i šutevima ispod ruku odbrambenih igrača, što je jedan od najtežih šuteva u rukometu jer zahteva ogromnu snagu.
Niklas Landin, najviše odbrana na SP
„Bombarderu“ iz Elsinora to ne predstavlja nikakav problem – 3 od ukupno 10 golova koje je dao Omejeru postigao je tako. Bio je član Barselone, ali nije dobio pravu šansu i napustio je klub posle samo dve sezone. Nema sumnje da se čelnici Katalonaca pitaju kako je moguće da su takav dijamant pustili da ode iz kluba. Hansen trenutno igra za Kopenhagen, ali nema sumnje da će se najbogatiji evropski klubovi uskoro otimati za njega.

Bitnu ulogu u izvanrednim igrama ekipe Ulrika Vilbeka imali su i desni bek Sendergard, zatim snažni pivotmen Toft Hansen, koji je na pravi način zamenio povređenog Knudsena (priključio se ekipi tek pred kraj takmičenja), Bo Spelerberg i, naravno, golman Niklas Landin Jakobsen. Da je „Veliki Tijeri“ branio za nijansu slabije, danski dvometraš sigurno bi bio proglašen za najboljeg golmana turnira, tim pre što je po broju odbranjenih šuteva bio prvi.

Vraćaju li se Španci?

Gurbindo-Entrerios, bekovski dvojac "furije"
Potpuno zasluženo, treće mesto zauzela je Španija, jedina ekipa koja je iz duela za Francuskom izašla neporažena. Rezultat je bio 28:28, a da je na pola minuta pre kraja Huanin Garsija bio prisebniji u kontranapadu, „furija“ bi možda i pobedila.

Španci su prikazali rukomet kakav smo od njih navikli da gledamo u poslednje vreme – izuzetno čvrsta odbrana (najčešće 6-0 sa dubokim izlascima na igrača, ređe varijacije 3-2-1 i 4-2 formacija), u pozicionom napadu igra bez mnogo rizika sa dominantnim pivotmenom (Hulenom Aginagaldeom), kao i dosta kvalitetna kontra preko brzih krila – Huanina Garsije i Ugaldea sa leve i Garsije Paronda i Alberta Rokasa sa desne strane.

Ta postavka zaštitni je znak legendarnog selektora Valera Rivere. Ipak, najveći teret utakmica iznosili su bekovi, među kojima je za nijansu više od ostalih pokazao desni bek Eduardo Gurbindo, strelac 25 golova, mada je doprinos iskusnog 34-godišnjeg Alberta Entreriosa bio veliki, posebno u prelomnim trenucima.
Æema Rodriges, srednji bek Španije
Uprkos tome, utisak je da je ključnu ulogu u uspehu Španije imao bivši reprezentativac Jugoslavije Arpad Šterbik. U većini utakmica imao je preko 10 odbrana, a u borbi za treće mesto 16. Bio je i glavni inicijator preokreta na utakmici prve faze sa Nemačkom. „Panceri“ su na 15-ak minuta pre kraja vodili 21:17 i činilo se da će rutinski privesti meč kraju.

Tada je Šterbik „spustio roletnu“ na svoj gol, „skinuo“ nekoliko zicera Krausu i Glandorfu, a Španci su u roku od sedam minuta preokrenuli rezultat u svoju korist i kasnije pobedili rezultatom 26:24.

Ta utakmica umnogome je odredila dalji plasman ovih ekipa. Tada je sa pet pogodaka briljirao i Hulen Aginagalde, kružni napadač Siudad Reala. Međutim, njegov doprinos ne završava se na tome – tokom celog prvenstva blokovima je pravio prostor za šut bekovima, istovremeno se otkivajući na crti. Odličan posao odrađivao je i u odbrani pokazavši da definitivno spada u red najboljih pivota na planeti.

Švedska – i kod kuće bez medalje

Kim Ekdal Du Ric, deèko koji obeæava
Nejnepopularnije, četvrto mesto zauzela je reprezentacija Švedske. Domaći su, predvođeni selektorskim dvojcem Štafan Olson-Ola Lindgren, posle dugo vremena izašli iz senke i pojavili se u završnim borbama. Igrali su dopadljiv rukomet, sa mnogo kontranapada i izuzetno agresivno u odbrani, sa Tobijasom Karlsonom i Magnusom Jernemirom na čelu.

U pozicionom napadu bili su raznovrsni, šutirali su podjednako sa svih pozicija. Najbolji strelac sa 42 pogotka bio je Jonan Kalman, levo krilo Siudad Reala. Demonstrirao je sve svoje kvalitete – dubok uskok s krila sa jako dobrom zadrškom, kao i mnogo golova iz polukontri i kontri. Da se nije povredio pri doskoku u zavšnici meča za treće mesto, Šveđani bi možda i pobedili. Na desnom krilu u preliminarnoj fazi solidan je bio Niklas Ekberg, rukometaš Kopenhagena, ali je podbacio u završnim utakmicama postigavši samo tri gola u polufinalu i borbi za bronzu.

Tradicionalno dobro pokriveni na bekovima, Šveđani su i sada dali veliki broj golova sa tih pozicija. Pošto Kim Anderson posle brojnih povreda više nije ni bleda senka nekadašnjeg igrača, njegovo mesto preuzeo je mladi Oskar Karlen. Bio je strelac 39 golova, a posebno impresivan bio je u odlučujućim trenucima. Poseduje sjajan šut iz koraka kojim je često iznenađivao protivničke odbrane.
Dalibor Doder, pokazao zrelost
Jedan od momaka koji je zablistao na SP svakako je Karlenov saigrač, levi bek Kim Ekdal Du Ric (21). Do ludila je dovodio protivničke odbrane prodorima i preciznim šutevima iz daljine, pa je samo pitanje vremena kada će napustiti svoj matični klub Lugi i pojačati neki od evropskih velikana.

Mozak domaće ekipe bio je Dalibor Doder, momak rođen u Malmeu, poreklom iz Srbije i Crne Gore. Kao i Karlen, precizno šutira iz koraka, veoma je hitar, a neretko sa drugog koraka uskače između igrača u protivničkoj zoni i postiže lagane golove ili iznuđuje sedmerce. Istakao se i lucidnim asistencijama, pa se sasvim zasluženo našao u najboljem timu šampionata.

Posao bi mu bio neuporedivo lakši da je u timu bio Markus Alm, po mnogima najbolji pivot planete. Rukometaš Kila zbog povrede nije mogao da pomogne svojim zemljacima, a Arenijus i Gustafson nisu uspeli ni približno dobro da ga odmene. Na kraju, neizbežno je spomenuti fantastičnog golmana Jonasa Sjestranda, koji je bio jedan od najzaslužnijih za dobre igre domaćina.

„Kockasti“ na zalasku?

Ivano Baliæ, najbolji ikada
Peto mesto zauzeli su Hrvati. Malo im je nedostajalo da se umešaju u borbu za medalje, ali poraz od domaćina u odlučujućem meču druge faze skupo ih je koštao. Tada je briljirao Doder sa osam golova, za koga Hrvati nisu imali rešenje.

Naše komšije došle su u Skandinaviju sa ambicijama da izbore olimpijsku vizu, potajno se nadajući da bi mogli da urade nešto više. Od ekipe koja je toliko toga osvojila u poslednje vreme javnost uvek očekuje uspehe. Utisak je, ipak, da je peto mesto realan rezultat. Nisu imali golmana koji pravi razliku, pošto Pešić, Alilović i Šego nisu bili na visini zadatka.

Ivano Balić verovatno je najbolji igrač sveta svih vremena – lakoću kojom on igra ne poseduje nijedan drugi igrač. Međutim, pivot Igor Vori i on, uz poneki bljesak iskusnog Blaženka Lackovića, a bez pravog Duvnjaka (operisao koleno početkom decembra 2010.), nisu mogli bolje. Nisu više 25-godišnjaci i potrebna im je mnogo veća podrška s klupe.
Vedran Zrniæ, u idealnom timu
Vedran Zrnić jeste bio dobar na desnom krilu, izabran je u idealni tim šampionata, mada je to priznanje više zaslužio Hans Lindberg. Na levom krilu mladi Manuel Štrlek pokazao je da Hrvati od njega u budućnosti mogu mnogo da očekuju – brz je, sjajno trči kontre, ima odličan odraz pri uskoku s krila, dobru zadršku i širok dijapazon šuteva.

U odbrani su superiorni bili Kopljar i Gojun, prvi bloker prvenstva. Na poziciji desnog beka Denis Buntić jeste bio 11. strelac šampionata sa 42 pogotka, ali nije pokazao hrabrost u presudnim trenucima i pitanje je da li će uspeti da dostigne standard koji je na toj poziciji postavio Petar Metličić.

Vreme najbolje generacije u istorji hrvatskog rukometa prolazi i ako se u dogledno vreme na pojave novi mladići, o Baliću, Lackoviću, Džombi, Metličiću, Šoli i ostalim članovima zlatne generacije Hrvati će uskoro govoriti sa setom.

Ostali

"Što me ne ubije, to me ojaèa" – Karel Bilecki
Preostala dva mesta na kvalifikacionim turnirima za Olimpijske igre u Londonu zauzeli su Island i Mađarska. Najbolji igrač Islanda na prvenstvu bio je Aleksander Peterson, kasnije izabran i u prvu postavu prvenstva. Standardno dobar bio je Valur Sigurdson, dok Olafur Stefanson više ne može da pruži igre kojima je doveo Island do olimpijskog srebra u Pekingu i evropske bronze u Austriji prošle godine. Da nisu imali nešto lakšu grupu u prvoj fazi, Islanđani bi teško završili na visokom šestom mestu.

Mađari su bili solidni sa Močaijem i Ilješom kao protagonistima. Međutim, bez igrača ekstra klase, treba da budu prezadovoljni što su izborili priliku da se kvalifikuju na OI ostavivši iza sebe nekoliko jakih reprezentacija, pre svih Poljsku i Nemačku.

Poljaci su reprezentacija koja je na zalasku, to su isti igrači koje gledamo na velikim takmičenjima već godinama. Vrhunac su imali na svetskim prvenstvima 2007. i 2009. godine kada su osvojili drugo i treće mesto. Karel Bilecki posle stravične povrede oka više ne može da igra na istom nivou, dok Tkačika, Jureckog i braću Jurašik polako stižu godine. Golman Slavomir Šmal bio je na svom nivou, na levom krilu korektan posao odradio je Tomaš Tlučinski (srpska reprezentacija će ga dobro upamtiti, dao je 10 golova). Više od osme pozicije nisu zaslužili, dok Norvežani više od devetog mesta nisu ni mogli.
Razoèarao, Uve Genshaimer
Kristijan Kjeling, Mirhol i društvo najbolje trenutke imali su u prvih osam minuta premijerne utakmice na turniru sa Mađarskom, kada su zahvaljujući odličnom golmanu Ereviku vodili 6:0. Taj duel na kraju su izgubili, ali su se provukli u drugu fazu gde su im predviđali poslednje mesto u grupi. Ipak, pobedom protiv Nemačke, najvećeg razočaranja turnira, izborili su se za poziciju više. Norvežani su dali jednog igrača u najbolju postavu šampionata – levo krilo Havarda Tvedtena.

Šta reći o Nemcima, ekipi čiji kompletan sastav igra u najboljoj ligi na svetu, Bundesligi? Osvojili su katastrofalno 11. mesto, iako u ekipi imaju grupu vanserijskih rukometaša. Podbacio je drugi strelac Lige šampiona sa 49 golova, levo krilo Uve Genshajmer.

Bekovska linija Glandorf-Kraus-Hens, trojka koja bi trebalo da uliva strah u kosti protivnicima, odigrala je jako loše. Dok je Holger Glandorf bio koliko-toliko solidan, Paskal Hens i Mihael Kraus odigrali su očajno. Potpuno je nejasno kako je takva ekipa, sa Biterom i Hajneveterom na golu, Klajnom, Kaufmanom i drugima, pod vođstvom dokazanog stručnjaka Hajnera Branda, uspela da odigra toliko loše.
Paskal Hens, levi bek "pancera"
Činjenica je da nisu imali sreće sa žrebom, u prvoj fazi su u grupi za rivale imali Špance i Francuze, ali za poraze od Norveške 35:25 i Mađarske 27:25 izgovor ne postoji. Moraće Nemci podrobno da analiziraju šta se desilo u Švedskoj i mnogo toga da promene ako ne žele da im se fijasko ponovi dogodine u Srbiji.

Najprijatnije iznenađenje šampionata bila je Argentina, koja je u prvoj fazi pobedila čak i domaćina turnira. Južnoamerikanci su na kraju zauzeli 12. mesto, ušli su u odabrano društvo i ostvareni uspeh mnogim njihovim igračima obezbediće ugovore u evropskim klubovima. Pre svega se to odnosi na golmana Matijasa Šulca i Federika Vieiru.

Takmičenje u prvoj fazi okončale su neke ekipe od kojih se možda i više očekivalo, poput Južne Koreje ili Rumunije. Kući su posle prve faze morali i Alžir i Egipat. Brazil, Čile, Australija i ostali dobili su ono po šta su u Švedsku i došli – zabavu i veliko iskustvo.

Srbija – razočaranje po navici, šta dalje?

Selektor Srbije Veselin Vukoviæ
Za kraj smo ostavili selekciju Srbije. Ekipa Veselina Vukovića takmičenje je završila na desetom mestu. Ukupna ocena igre i rezultata našeg tima ne može biti prelazna. Nismo uspeli da pobedimo nijednu evropsku selekciju. Trijumfe smo, uz remi protiv Hrvata, zabeležili nad Alžirom, Australijom i Argentinom. Malo od ekipe koja u sastavu ima prvog i trećeg strelca Lige šampiona, Vujina i Stojkovića i trećeg strelca Bundeslige – Nenada Vučkovića. Igrali smo sporo i bezidejno u napadu. Od „brzog centra“ i kontranapada, stvari koje predstavljaju osnovu današnjeg rukometa, nismo videli gotovo ništa. Nešto bolja ekipa Veselina Vukovića bila je u odbrani, ali i tu je često „pucala“ u zoni, tako da su se protivnička krila (Tlučinski, Lindberg, Tvedten) i pivoti (Vori, Mirhol) nadavali golova.

Na golu nije bilo iznenađenja. Prva opcija bio je Darko Stanić. Golman slovenačkog Kopra sjajno je branio, što je već posle tri meča nateralo ljude iz nemačkog Gepingena da mu ponude ugovor za sledeću sezonu. Dimitrije Pejanović malo je bio u igri, zbog porodičnih problema je napustio reprezentaciju u toku turnira, pa je njegov učinak zanemarljiv. Zamenio ga je Dragan Marjanac, koji je pružio odličnu partiju protiv Poljaka, ali ni njegovih pet odbrana u finišu meča nisu bile dovoljne da se osvoji makar bod. Na njega u budućnosti u svakom slučaju treba ozbiljno računati.

Na poziciji levog krila menjali su se Ivan Nikčević i Dobrivoje Marković. Kvalitetno su odradili svoj posao, pogađali kad je trebalo i za to ih treba pohvaliti. Nikčević je sa sedam golova bio najbolji igrač protiv Hrvatske, dok nas je Marković sa dva gola iz vrlo teških pozicija održao u igri na otvaranju turnira protiv Alžira. Na desnoj strani igrao je samo Rajko Prodanović. Solidan je bio u napadu, dosta slabiji u odbrani. Ostaje nejasno zašto selektor Vuković nije poveo još jednog igrača na toj poziciji.
Momir Iliæ, podbacio
Na mestu kružnog napadača igrali su Rastko Stojković i Alem Toskić. Iako je imao vrlo visok procenat realizacije (18/21), od Stojkovića se ipak više očekivalo. Napravio je veliki broj prekršaja u napadu (na sudijskom seminaru pred kraj šampionata uzet je kao jedan od primera kako ne treba da se gradi pivotmen), svojim blokovima nije pravio prostor za bekove, iako je uloga pivota izuzetno važna protiv dubokih odbrana kakve su igrale protivnici Srbije. Toskić je bio skromniji u napadu i bolji u odbrani.

Igrač sa najvećim rejtingom u srpskoj selekciji, Momir Ilić nije bio na nivou. Postigao je 35 golova (10 iz sedmeraca), ali u ključnim trenucima nije preuzimao odgovornost, mnogo puta je bio izblokiran pri šutu, prilično bezidejan i spor u organizaciji napada. Možda su povrede koje su ga pratile u poslednje vreme uzele danak, ali činjenica je da se od njega mnogo više očekivalo. Mladi Momir Rnić imao je nekoliko dobrih epizoda, pre svega u završnici meča sa Hrvatskom, pokazao je da ima snažan šut koji se ne plaši da iskoristi u prelomnim trenucima i jasno je stavio do znanja da se na njega mora računati. Da je dobio veću minutažu, verovatno bi pokazao još više.
Marko Vujin, "top" u levici
Ubedljivo najbolji srpski igrač u Švedskoj bio je Marko Vujin. Postigao je 50 golova (osam iz sedmeraca). U najbitnijim trenucima mečeva bio je prva opcija u napadu, pogađao iz nemogućih pozicija, vrlo često na suvi individualni kvalitet, bez ikakve prethodne akcije, ukrštanja ili blokova. Njegova zamena Ivan Stanković nije dobio mnogo prilika da se iskaže. Najveću minutažu je dobio na poslednjem meču sa Norveškom i iskoristio ju je tako što je Ereviku i Egeu dao šest golova.

Najveći problem bio je nedostatak dobrog organizatora igre, pošto su Žarko Šešum i Nenad Vučković igrali ispod svog nivoa. Isto se može reći i za Mladena Bojinovića. Od Šešuma se očekivalo da razigrava ostale, pravi ukrštanje, odvlačenja i istovremeno postiže golove. Dao ih je 17, a imao je samo 10 asistencija. Osim slabijih statističkih parametara, često je gubio lopte, dok je u odbrani loše pratio igrače i zatvarao zonu. Ostaje da se nadamo da će do sledeće godine naći formu koja ga je krasila u Sintelonu i Vespremu i zahvaljujući kojoj je danas član jednog od najbojih evropski klubova, nemačkog Rajn-Nekr Levena. Vučković je imao samo 11 golova i delovao prilično izgubljeno u napadu. Nejasno je kako je momak koji je treći strelac najbolje lige na svetu sa 99 pogodaka igrao tako loše na Svetskom prvenstvu. Bojinović je bio srčan kao i uvek, ali evidentno je da je njegovo vreme prošlo i da više nije u stanju da odgovori zahtevima modernog rukometa. Spor je, dugo drži loptu bez potrebe, ne proigrava saigrače na vreme, šutira iz nerezonskih pozicija, a pošto više nema ni dovoljno snage, ni dovoljno visok odraz, vrlo često biva izblokiran ili njegovi pokušaji završavaju preko gola. Čak ni povreda sa kojom je došao na prvenstvo ne može u potpunosti da opravda ovakav nastup.

Uroš Vilovski priliku da igra dobijao je vrlo retko, tako da se njegov učinak ne može oceniti, a isto važi i za Nemanju Pribaka.
Dogodine u Srbiji
Glavnu polugu u odbrani trebalo je da predstavlja Danimir Ćurković, ali se u toj ulozi nije snašao. Često je grešio u preuzimanju igrača, jako loše pratio loptu i zatvarao zonu. Dobio je i veliki broj isključenja, uglavnom zbog vučenja protivničkih igrača s leđa i udaranja u predelu vrata i glave. Ljubitelji rukometa u Srbiji najviše mu zameraju isključenje protiv Hrvatske u finišu meča, kada je protivnik imao igrača manje i pretio mu je pasivan napad.

Za kraj, kako dalje? Ako Srbija želi da se plasira na Olimpijske igre naredne godine u Londonu, mora da ostvari dobar rezultat na Evropskom šampionatu u Beogradu za godinu dana. Do tada je neophodno da se igra unapred ubrza do maksimuma, sa znatno više kontri. Potreban je i kreativni srednji bek, igrač kvaliteta Danijela Anđelkovića ili Vladice Stojanovića u najboljim danima. Da ne spominjemo Nedeljka Jovanovića. U Švedskoj je primetan bio i manjak samopouzdanja i koncentracije kod srpskih igrača u završnici mečeva. I na tom polju mora mnogo toga da se uradi. Savez i selektor imaće pune ruke posla. I trebalo bi da ga se prihvate što pre ako ne želimo da rukomet, kao jedan od najtrofejnijih naših sportova, padne u treći plan na sportskoj mapi Srbije.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

26 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: