Leteće veverice i miševi, zašto ne i ljudi

Počevši od mita o Ikarusu manija oko ljudskih krila i horizontalnog letenja završavala se neuspehom. Vremenom se ta strast razvila u padobrane, zmajeve, paraglajdere i, naravno, njihovu mehaničku braću - avione, ali je ta početna ideja navlačenja krila i jednostavnog leta ostala neostvariva...

Izvor: B92

Sreda, 03.11.2010.

21:41

Default images

Tridesetih godina prošlog veka, sa početkom razvoja vojne primene padobrana, počeli su eksperimenti sa odelom koje bi omogućilo lakše i preciznije kretanje kroz vazduh, ali bez nekog naročitog napretka. Decenijama kasnije ljudi ptice, koji su radili na takvim projektima, često su tragično okončavali svoje ekperimente, iako postoje neke tvrdnje da su neki od tih letova uspevali da potraju i po nekoliko kilometara.

Sredinom devedesetih francuski skajdajver Patrik de Gajardon razvio je do tada nenadmašenu verziju vingsjuta, letačkog odela koje uz maksimalnu bezbednost po letača omogućava efikasnu kotrolu leta, manevrisanje i precezino kretanje, naravno uz obavezno otvaranje padobrana na kraju leta. Nažalost, Gajardon je nastradao u pokušaju da unapredi svoj izum 1998. godine na Havajima, ali je njegova tragedija izazvana prvenstveno inovacijom koju je isporobavao, a ne originalnim izumom.
Početkom te iste godine Tom Begić, BASE skakač iz Australije, napravio je sopstveno odelo zasnovano na fotografiji Gajardonovog modela i njegovim originalnim idejama. Begić ga je razvio kao sredstvo za produžavanje skokova, odnosno kako bi uspevao da napravi bolje snimke tuđih BASE skokova. Njegovo odelo usporavalo je let, povećavalo je mogućnost da se manevriše oko skakača dok se i sam fotograf nalazi u slobodnom padu i otvorilo spektar novih mesta za skokove koji do tada nisu bili mogući bez ving odela.

1999. godine Jari Kuosma iz Finske i Robert Pečnik iz Hrvatske udružili su se i napravili bezbedno ving odelo dostupno za svakog skakača. Te godine su se na tržištu pojavili prvi modeli ovakvih odela kao i programi edukacije i obučavanje za let ovim odelom.

Ving odelo radi na istom principu kao kod letećih veverica, između nogu i u prostoru između ruku i tela postavljena su krila od izdržljivog platna. Širenjem tog platna letač povećava otpor i usporava svoj pad, dok pomeranjem ruku i nogu manevriše u vazdušnom prostoru. Razlika između ving letača i letećih veverica je ta što dok veverica ima rep koji koristi kao kormilo pri sletanju, letači nemaju tu prednost, pa je sletanje moguće isključivo sa padobranom.
Ne treba pominjati koliko je ta zabava opasna jer usporeni slobodni pad i dalje podrazumeva brzine od 180 do 225km/h, a vešto reagovanje u tim uslovima je rezultat ogromnog iskustva i vežbe. Ipak, postoje i letači koji pokušavaju da budu ekstremniji, pa pored padobrana na svoja odela kače džetmotore koji im produžavaju horizontalni let, ali takva vrsta leta je još u eksperimentalnoj fazi, a dužine leta uslovljene su veličinom motora i količinom goriva i vreme leta ne prelazi minut.

Iako se za sletanje koristi padobran i iako je horizontalni let uvek uslovljen padom, ving odela su nešto najbliže početnom mitu o Ikarusu tako da ostaje nada da će jednog dana jedni problem modernih letača biti da ne prilaze blizu Suncu...

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 4

Pogledaj komentare

4 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: